Velike stvari koje želimo često su samo proxyji za one primitivnije kojih smo manje svjesni. Primjerice, želimo uspjeh, ali zapravo želimo status, jer zapravo želimo da nas (na ovaj ili onaj način) vole. Sjetite se Johnovih stihova: “There’s nothing you can do that can’t be done” (u smislu: sve što činiš je zamjenjivo) – “All you need is love!” No ima i drugih želja.

Dvanaesta pjesma albuma o kojemu mnogo pišem sjajno opisuje jednu takvu spoznaju, gdje protagonistica kreće od neodređene čežnje – “My room faces north, but the sun’s in the south” – i na kraju detektira što zapravo želi. Pjevačica Asya sa svojim nježnim i senzualnim glasom nije mogla biti bolji izbor Stuarta Murdocha za ovu pjesmu.

Duhovno putovanje protagonistice počinje spoznajom da je živa, kao da su joj tek sada javili da je rođena. U određenom smislu shvaća tko je i gdje je. (Evo, upravo ovdje – zar to nije sreća?)

I’m just waking up
To the news of my birth
I am a girl and I’m lucky to be here
Whatever that’s worth

Tekst dalje govori o oklopima koje skida sa sebe, o onome što više ne želi, kako bi stigla do onoga što želi. A to je…

For an hour in the park
Or an hour on the couch
With the boy of my choice
If he makes me go “ouch!”
I will swap all my dumb school prizes
I am open to dark surprises

U idućoj strofi opet se povlači u sanjivi i beskorisni perfekcionizam, kao da je išla i… sve zaboravila:

My room faces north
But the sun’s in the south
You are far out of reach
Perfect hand, perfect mouth
The boredom, the freedom
The train on the meadow
Please keep me in dreams

… da bi na kraju rekla jasno i glasno:

I don’t want commitment
I don’t want the drama
I just want your jeans
I just want your jeans

Ali – ona možda ne pjeva jeans nego genes! I just want your genes! Tako i piše u jednoj verziji teksta na webu. I u tom slučaju značenje ostaje manje-više isto, jer zna se da su poželjniji seksualni partneri oni s boljim genima. A zašto je tomu tako, slikovito su objasnili Huljići u pjesmi Sijamski blizanci: “Bila bi nam lijepa beba / Moje oči, a na tebe cijela / Pa da iz kolica vire crte tvoga lica”.

“Potreba za pisanjem i izražavanjem općenito jest poriv koji osobu koja mu podliježe navodi da, umjesto da ga proživljava, stvarajući propušta život.”

L. S. D.

Kad mi je prijatelj Luka Stjepan Delić javio da je objavljen ulomak iz njegova novog, neobjavljenog romana Mrcvarenje, bio je to svojevrsni presedan – jer on sve što napiše pažljivo čuva od naših očiju prije objavljivanja. Neće da išta utječe na njegovo djelo, čime nas samo još više hajpa. A imamo što iščekivati, jer Luka je prethodno objavio Velikog humanista, maknut i uvrnut roman koji je mogao napisati samo luđak ili, ne znam, pisac. Baš si je dao oduška. Roman pripovijeda o sadističkom i opsesivnom diktatoru koji osim vladanja i ratovanja, između ostalog, radi kao ulični šetač, učitelj u osnovnoj školi i još ponešto. Sporednih likova ima, ali nema: oni su uglavnom tek derivati glavnog lika, čiji svjetonazor – sablažnjiv, ali uvjerljivo izložen – prožima svaku stranicu romana: izaziva nas negirajući moral i proglašavajući ga licemjernim. (“Prava ne postoje. Treba se boriti za sebe.”) A ovako je o svom romanu govorio Zaratustra Luka.

Izgleda da se, nakon tog mladenačkog pokušaja da obuhvati svijet i njegova rješenja, Luka malo smirio te počeo pisati realističnije i prizemnije. Vraćam se na spomenuti ulomak iz novog romana. Početak je doduše filozofski; nedostaje mu pripovjednog konteksta zbog nespretnog odabira iz korpusa romana; ovo s pijanstvom i suicidom je stoput viđeno; ali onda, baš kad poželimo odustati od života kao i glavni lik, Luka priču oživljava dobrim motivima poput mrlje na zidu i ja se uspijevam ufurati. A najbolji je kad prijeđe na ženu. U najzanimljivijim dijelovima, lik zamišlja sebe unutar vlastite idealizirane slike o dotičnoj, zalazimo u labirinte psihologije, otvara se mnogo narativnih stupnjeva slobode i ja želim čitati dalje. A ne mogu. Jebiga.

Nije mi baš drag ni taj naslov (Mrcvarenje), riječ nije lijepa ni na papiru ni u ustima. Čak sam htio odustati od toga da je ubacim u naslov ovog svog teksta, ali nije mi nedostajalo ideja: Luka mrcvarenja, ili, možda, Mrcvarenje Luke i Stjepana. No iz ulomka mi je jasno zašto se tako zove. I ovo o samoubojstvu paše. Luka je, naime, izmislio sinonim (ili eufemizam) za suicid: Nutella i čučnjevi. Kaže da je to već dio popularne kulture, jer on i kolega to stalno spominju na sastancima. Zašto Nutella? Luka nam je rekao: “Lako je zaklati se mesarskim nožem. Učini to nožem za Nutellu! Da te vidimo!” A zašto čučnjevi? Kaže autor: “Prije koju godinu, brat i ja smo u potkrovlju na Krku maštali o samoubojstvu i o tome kako bi se upravo tamo trebalo objesiti, sve dok nam nije sinulo da je strop prenizak, pa smo zaključili da bi to trebalo učiniti u čučnju, i da bi, dapače, to bio jedini autentični način da se objesiš, jer zamisli tu čvrstinu karaktera i tu odlučnost – objesio se u čučnju!” Nadam se da će prvo objaviti roman.

[Ovo je sto pedeseta objava na Blogaritmu! Ako su vam dragi ovi tekstovi, pretplatite se na gumb koji bi se trebao nalaziti dolje desno. Ako tek uletavate, uletjeli ste u glazbenu fazu u kojoj komentiram pjesme s albuma God Help The Girl. Iduća je na redu… Zapravo, ne idem nikakvim redom. Na redu je ponedjeljak.]

Obožavam pjesme koje ne razumijem potpuno. One intrigiraju, otvaraju različita vrata, tjeraju me da im se vraćam, da razmišljam i zamišljam, kucam i nekamo probijam. S autorske strane teško je pogoditi taj optimalan balans između jasnog i nejasnog. Ako je nejasno, ne znači ništa. Ako je previše jasno, opet ne znači ništa – jer u pukoj izravnosti gubi se širina primjenjivosti, dubina značenja. Poeziju imamo tek u višeznačnosti, u potencijalu, u početku značenja koje dovršavaju tek čitateljeve naočale. Dobar pjesnik samo započinje govoriti. Krivo je dakle pitati što je pjesnik htio reći – jer da je htio reći, rekao bi. Zapravo nam je odjednom dao sva značenja koja pjesma može imati.

Na tragu Cohenova Boogie Streeta, i ova pjesma (na prvu) govori o sivilu svakodnevnog života. Ali nije pitanje što govori, nego kako govori. I tu je ta poezija koja me obara s nogu jer, da budem iskren, ne znam. Za ovu se pjesmu ne mogu odlučiti je li sretna ili nesretna. (Kao ni za Vidrićevog Mrtvaca, ili cijeli album Astral Weeks, ili…) Stihovi su jasni, a opet višeznačni. Duh koji ovo pjeva može biti i ovaj i onaj. Je li smiren ili frustriran? Optimist ili teški pesimist? Razočaran ili ispunjen?

Come Monday night, the day of work is done
Tuesday morning looms, the grey of ordinariness
Start by putting off your chores
And all the crushing bores
Say your morning prayers
Sing a rousing song
Then sing it on the long walk home

Je li ovaj poticaj na odgađanje radostan ili ciničan? Kakav je osjećaj odgođene jutarnje molitve izgovarati navečer? Je li duga šetnja kući nešto lijepo i atmosferično, ili samo znak da nam je posao daleko? Lijepo je pjevati rousing song, ali opet, zašto ga uopće trebamo pjevati?

Come Monday night, we’re in a state of grace
Twenty-million boys are caught up in a paper chase

Ovo je divna, genijalna slika! A slijedi je jasno razočaranje:

If the weekend promised much
Then it failed to touch
On a single count what I was hoping for
What I was hoping for

No pjesma tu ne završava. Ponedjeljak jest povratak u realnost, ali dolazi i kao trenutak introspekcije, gotovo ritualnog pročišćenja nakon vikenda koji nije ispunio očekivanja:

Come Monday night, we turn the telly off
To listen to the silence

Završni stihovi, čini se, pokušavaju uhvatiti ono svjetlo koje dolazi s ulice:

Light that comes in from outside
If you could catch it all
And pin it to your wall

Then you would sleep much better
Baby you would sleep much better

Što predstavlja to svjetlo? Je li ono ljepše od sunčeva svjetla koje će svanuti ujutro? Može li ona spavati – ili ne može? Kakva je večer ponedjeljka? Kakav je život? Je li to dobro ili loše?

Zašto se čini da, usprkos svim lyricsima na webu u kojima piše light, Catherine Ireton zapravo na tom mjestu otpjeva life???

Možda se ključ značenja krije u glazbenoj pratnji, ali ne znam bih li je opisao kao umirujuću ili melankoličnu. Netko je na YouTubeu napisao “This song makes me feel like everything is right in the world“, pa eto, možda je to.

O predzadnjoj pjesmi albuma God Help the Girl jedan je kritični kritičar napisao:

“Almost at the end, ‘I’ll Have to Dance with Cassie’ shows off the first unalloyed joy the album’s seen so far (…). Is this the climax, though? Our heroine learns to have fun dancing, with or without a boy? Did that really require a whole album to build up to?”

Well, yes. Lemme explain.

Čitajmo između redaka i osjetimo vibraciju pjesme. A ona je već u naslovu: morat ću plesati s Cassie, s prijateljicom, jer udvarača mi nema. Čujete li u tom naslovu – i činjenici da je to naslov! – zaigrani smijeh i prepuštanje? A poslušajte ove stihove:

The lover will lay down his sword and swear
He don’t exist

Dakle, ljubavnik će spustiti mač i zakleti se da ne postoji. Genijalno!

Nema u ovoj pjesmi ništa osobito mudro, ali baš zato, mudrost je na drugoj razini, u odabiru riječi, u tonu, u podtekstu. Tekstom se provlači topao, prozračan humor na vlastiti račun, odmak koji joj dopušta da prihvati i pleše. A ono što možda najviše govori o zabavljanju naratorice detalji su o kojima pjeva i to što se uspijeva usredotočiti na njih (umjesto na svoje unutarnje pizdarije). Što se uspijeva uživjeti u druge, u ne-sebe:

Boogie to the right
Cassie dances madly like a boxing kangaroo
Her little Joey buys the drinks
He’s in love more than he thinks

Umijeće je uspjeti izaći iz sebe. Najsretniji sam kad ne pišem o sebi (i kad nemam tu potrebu). Zašto ne bih pisao, recimo, o šahovskim otvaranjima? Ili o uzgoju maćuhica?

Ali ipak moram i o sebi. Jer moj odgovor kritičaru s početka ovog osvrta glasi: ovo uopće nije trivijalna pjesma. (On kao da nikad nije čitao Nietzchea, Hessea ili ikoga. Ili patio.) Ova pjesma je prosvjetljenje, i ja recimo uopće nisam na toj razini. Ne mogu se zabavljati kad me nešto muči. Ne mogu lako pustiti. Ne znam plesati s Cassie!

A vjerojatno ne zna ni Denis Katanec kad u svojoj Digresiji na zeku urla:

“ZAŠTO SE NE ZABAVLJAAAAAŠ?

ZAŠTO SE NE ZABAVLJAAAAAŠ?

ZAŠTO SE NE ZABAVLJAAAAAŠ?

ZAŠTO SE NE ZABAVLJAAAAAŠ?”

Ponekad se ipak zabavljam. Prošlog tjedna, na Bowie tributeu u Boogaloou, nisam bio osobito inspiriran, nije mi bilo lako probijati se kroz masu, pred kraj je postalo dosadno… Ali onda je krenula pjesma Wild Is The Wind… I ja kao lud pohrlio naprijed u masu, nije mi bio problem gurati se kroz ljude, i tako sam energično plesao i pjevao da su me dvije žene primijetile i dobacile: Hajde! Hajde! Bio je to onaj trenutak na kraju refrena kad se treba zaderati: “itseeeeelf!” I bome jesam.

Za kraj, citat iz Stepskog vuka – koji, slučajno ili ne, objašnjava pjesmu I’ll Have To Dance With Cassie. (Prijevod je srpski jer to izdanje imam doma; ako ne razumijete, zamolite nekoga da vam prevede. Nema veze.)

“Treba da živite, treba da naučite da se smejete. Treba da naučite da slušate prokletu radio-muziku života, treba da cenite duh koji njome provejava, treba da se smejete čitavom rusvaju u njoj. To je sve, više se od vas i ne traži.”

Zašto se ne zabavljam?

Nastavljam pisati o albumu God Help the Girl i počinjem – a kako drugačije? – od posljednje pjesme.

Iako je glazbeno relativno jednostavna (C, F, G), pogotovo nakon čudesnih nizova akorada na I Just Want Your Jeans i Dance With Cassie, nema to veze, ova je pjesma još bolja. Kruna albuma, šlag na kraju, udružuju se sve pjevačice i pjevaju – o čemu?

Često, kad me brat pita o čemu govori neka pjesma, nasmijem se i kažem: O životu! Jer o tome govore sve pjesme. Ali ova pjesma zaista govori o životu protagonistice albuma. Ne toliko činjenično: oslikava je šarmatno, ekspresionistički; kroza slike, misli i raspoloženja. Pjesmom se provlače razne teme, ali naglašeno je prijateljstvo, kao što Katanec svoju Jadu jadu završava Prijateljstvom II, a Stonesi svoj majstorski Tattoo You završavaju pjesmom Waiting on a Friend.

I pjesma počinje…

I fried my head, I’m not a brunette
I’m a down and dusky blonde
I am living in a tree
When I lie in bed I see
Beyond my lover’s head the moon, I hear the rain

Ako bih morao jednom rečenicom ovo prevesti, rekao bih: Nisam normalna; sanjarim. Ali nije mogao tako napisati. Ovo je bolje. Idemo dalje…

I am conscious of my voice
As a tool it’s more demure
Than your friend the singing queen
With her matinee good looks
She talks like talking from a book
I speak the language of my village, of my street

Uspoređuje svoj govor s tuđim, i to neopisivo šarmantno. Ali čitajte između redaka. U tonu gornje kitice krije se doza samosvijesti, samokritike, ali i toplog samoprihvaćanja. Toliko je mnogo rečeno, a da nije uopće rečeno!

Tell me tales of punk rockin’ girls
It’s a dim and distant page
But I mostly blame my age
Please make allowances for me
I do not see

It’s a drag that you’re getting old
I love to think about the year
When we sobbed and then we cheered
The town deserted like a film
The sun was baking dust for fun
Trees were withering by the day
Your torso crushing me
Into the country and the tunnels and the fields

Gornje dvije kitice opisuju protagonisticu daleko više nego kad bi bila činjenično opisana. Ako želite nekoga upoznati, ne pitajte ga što je po struci, gdje živi, gdje radi i slično. Pitajte ga što voli i o čemu razmišlja.

I read a book a day, like an apple
But I did not eat
And so the doctor came to me
He said a woman does not live
By the printed word
Forgive yourself and eat

Autumn sped along outside
Trick photography on speed
I was locked inside a room
They made a deal, they would control
The simple things like bodies
But I kept my soul

E, tu smo već u mračnijim vodama. Tumačenje ostavljam čitateljici za vježbu. Ono što sam preskočio su refreni! Pa evo ih:

But I need a friend and I choose you
I tell you the way I feel
The truth is crushing like a heel
I will forget the kiss and feel if you will do

Možda su bili ljubavnici, ali to sad nije bitno; ona treba prijatelja. Ovo nije ljubavna pjesma; dublja je i životnija od toga.

I konačno, posljednji refren:

When I needed someone I chose you
Because the fledgling soul awakes
And on the balcony she quakes
And she is waiting for the sign
And when the brother does not come
And when the sister’s much too young
She chooses
You

Glazba je umrla smrću albuma. Počelo je spotovima, a nastavilo se glazbom na telefonima, internetom, poplavom videa koji (pri/od)vlače pažnju, autoplayom i sveopćim šaltanjem. Nema više onog osjećaja kad fizički primjerak albuma staviš u player i slušaš ga od početka do kraja, kao film, kao priču koja je više od zbroja svojih dijelova, više od pojedinačnih pjesama. Bez ekrana koji ti odvlači pažnju. Ekrani su uništili glazbu: uništili su albume, uništili su strpljenje, imaginaciju, ugođaj. Zamisli da imaš običaj jednim klikom prebacivati s jednog filma na drugi. Nema uživljavanja, nema ničega. Ako glazbu imaš svugdje, nemaš je nigdje.

Pored Achtunga od U2 i Exilea od Stonesa (o prvom sam već pisao, o drugom još nisam), God Help the Girl mi je najdraži album. Za razliku od prethodnih dvaju, on nije toliko poznat i hvaljen, ali tim bolje: veća je šansa da ga niste čuli. Taj album čak ima više varijanti jer je snimljen i odgovarajući film, pa su iste pjesme kao soundtrack snimile i njegove glumice, ali s daleko manje šarma nego prvotne pjevačice. Prava verzija albuma je ova, s Catherine Ireton na naslovnici. Ona pjeva većinu pjesama, a autor i alfa i omega albuma Stuart je Murdoch, kojemu – po meni – životno djelo nije bend Belle and Sebastian, nego upravo ovaj album. Koji me je, između ostalog, svojim anđeoskim ženskim glasovima tješio u ljeto 2021. godine. Na fejsu sam već objavio više bilješki (ili bilježaka?) o njemu:

Ne znam što je bolje: glazba ili tekstovi (ili aranžmani). Ljepota tekstova leži u činjenici da pričaju vrlo određenu priču, stvarnosni su, pitki i nepretenciozni, s mnoštvom upečatljivih detalja, dovoljno lagani i lepršavi, a ipak – pametni, višeslojni te puni suptilne dubine i suosjećanja u svakoj pjesmi, u svakoj kitici. Pisat ću o svim pjesmama u jednoj od idućih objava! Wait for iiiit…

Jučer je mom najdražem pjesniku bio ročkas pa je red da mu odam počast i podsjetim svijet da Dragutin Tadijanović nije baš u svim pjesmama bio tugaljiv i patetičan. U (barem) jednoj bio je trol prve klase, i to kad su ga gnjavili da napiše pjesmu o Rabuzinu. Dobro, rekao je, evo, napisat ću vam pjesmu o Rabuzinu:

Znači “Posvetnica” se svodi (ili posvećuje) na pišem ovu pjesmu jer me jebu u zdrav mozak i volimo svoj zavičaj (to je ona ključna rečenica iz prvog razreda). Zaboravio je dodati još neke stihove: misli globalno, djeluj lokalno ili onaj Bandićev: procedura je abeceda demokracije. Ali eto, barem nije propustio spomenuti one ključne pjesničke slike: sunce, polja, oblake i stabla – i to čak dvaput, neka čitatelji uživaju.

Dakle, tko god je ono telefonski gnjavio Tadijanovića, dobio je svoje – ovaj mu je “Posvetnicom” doslovno prdnuo u lice. (Dobro, nije baš doslovno, morao bi se nekako popeti, a i netko bi ga prijavio…) Ne znam što je sam Rabuzin rekao na pjesmu, možda mu je bila odlična.

No ima Tadijanović i boljih posvetnica. Kad mu je stalo i kad mu je došlo, onda je to sasvim druga priča. Ovako počinje njegov epitaf Ivanu Goranu Kovačiću:

Miruj, Sjeno Goranova. Oprosti, dragi Ivane,
Ako su koje riječi, u lišću, krivo čitane.
Riječi je splelo crno lišće, lišće krvavo:
Zaplakan, u sumrak ih je, sâm, odgonetavo
Tvoj prijatelj

Goranov epitaf
skriven u planinskom lišću

Eto, da bi se čovjek mogao smijati, mora prvo znati plakati. Sretan rođendan!

Danas je dan za poeziju jer sam prekjučer kupio dvije zbirke pjesama mojih prijatelja, obje nedavno nagrađene: Ovdje Jakoba Filića i Popis stvarnih stvari Nikole Šerventića. Kad sam maloprije pitao brata gdje je Jakobova zbirka, odgovorio je: ovdje. Dok Filić potpuno uranja u ovdje, Šerventić pjeva: sada kada sam napokon ovdje (…) želim biti negdje drugdje, netko drugi drugdje. Eto, takve su im zbirke. Inače, Filić je tražena roba u gradu jer je svoju zbirku već rasprodao. Ne zajebavam se, lik je ove 2024. godine rasprodao jednu zbirku poezije u samo dva tjedna – sto pedest primjeraka. I sad morate na listu čekanja kao i ostali njegovi Instagram sljedbenici. Šerventić je teška kontra, njega nema na mrežama, a takva mu je i zbirka, introvertirana, škrta na riječima, duboka, čuvajte je za zimu i studen, on pjeva o smrti. A Filić o ljetu, životu, djetinjstvu i ljubavi; njegove su pjesme prepune nevažnih detalja, čak i viškova. Zbirka mu ima možda dvadeset puta više riječi nego Šerventićeva – koji nas na samom početku upozorava da ne koristi sve riječi, kojemu svaka ima beskonačnu težinu, koji je dugo čistio tekst, izbacivao cijele strofe i cijele pjesme, čak je i naslov prekrižio na naslovnici, jer popisi se križaju. Filić u dubokom smislu ne križa ništa, on pjeva o svemu. O sebi, o izlascima, tramvajima, trajektima, moru, asfaltu, crtićima, McDonald’su, televizoru, povraćanju i tugi. Čitave pjesme posvećuje macama koje je imao kao mali, dok nas Šerventić tek diskretno upućuje da pronađemo nekog mačka crnog poput vrane. Pa vi vidite.

Poezija ima toliko lica da zapravo ne znam što je poezija. Ponekad je smatram ekstenzijom jezika s većim brojem stupnjeva slobode koji omogućuje da i slučajan poredak riječi nešto kaže. Poredajte nekoliko slika i dobili ste pjesmu! Jednostavno te lako izvedivo i našim budućim prijateljima robotima. S druge strane, ponekad mislim da je sasvim suprotno, da tu nema gotovo nikakve slobode: ako želiš precizno izraziti ono što osjećaš, godinama ćeš tražiti pravu sliku i prave stihove, možda ih i nećeš naći. Ako je tako, poezija je aproksimacija mentalnog jezika, način da opišemo same izvore naših misli, da iskažemo ono što običnim jezikom ne možemo, da budemo precizniji. Ovdje je korisna analogija s računalom: želimo li precizno opisati što se u njemu događa, nije nam dovoljan hrvatski jezik, moramo posegnuti za programskim jezicima – koji imaju manje, a ne više slobode. Ultimativni opis, naravno, sastoji se od nula i jedinica. Tako su i naše misli, u konačnici, nizovi električnih impulsa: oni su jedina istina, a poezija je pokušaj njihova prijevoda za naše prijatelje.