Nastavljam pisati o albumu God Help the Girl i počinjem – a kako drugačije? – od posljednje pjesme.

Iako je glazbeno relativno jednostavna (C, F, G), pogotovo nakon čudesnih nizova akorada na I Just Want Your Jeans i Dance With Cassie, nema to veze, ova je pjesma još bolja. Kruna albuma, šlag na kraju, udružuju se sve pjevačice i pjevaju – o čemu?

Često, kad me brat pita o čemu govori neka pjesma, nasmijem se i kažem: O životu! Jer o tome govore sve pjesme. Ali ova pjesma zaista govori o životu protagonistice albuma. Ne toliko činjenično: oslikava je šarmatno, ekspresionistički; kroza slike, misli i raspoloženja. Pjesmom se provlače razne teme, ali naglašeno je prijateljstvo, kao što Katanec svoju Jadu jadu završava Prijateljstvom II, a Stonesi svoj majstorski Tattoo You završavaju pjesmom Waiting on a Friend.

I pjesma počinje…

I fried my head, I’m not a brunette
I’m a down and dusky blonde
I am living in a tree
When I lie in bed I see
Beyond my lover’s head the moon, I hear the rain

Ako bih morao jednom rečenicom ovo prevesti, rekao bih: Nisam normalna; sanjarim. Ali nije mogao tako napisati. Ovo je bolje. Idemo dalje…

I am conscious of my voice
As a tool it’s more demure
Than your friend the singing queen
With her matinee good looks
She talks like talking from a book
I speak the language of my village, of my street

Uspoređuje svoj govor s tuđim, i to neopisivo šarmantno. Ali čitajte između redaka. U tonu gornje kitice krije se doza samosvijesti, samokritike, ali i toplog samoprihvaćanja. Toliko je mnogo rečeno, a da nije uopće rečeno!

Tell me tales of punk rockin’ girls
It’s a dim and distant page
But I mostly blame my age
Please make allowances for me
I do not see

It’s a drag that you’re getting old
I love to think about the year
When we sobbed and then we cheered
The town deserted like a film
The sun was baking dust for fun
Trees were withering by the day
Your torso crushing me
Into the country and the tunnels and the fields

Gornje dvije kitice opisuju protagonisticu daleko više nego kad bi bila činjenično opisana. Ako želite nekoga upoznati, ne pitajte ga što je po struci, gdje živi, gdje radi i slično. Pitajte ga što voli i o čemu razmišlja.

I read a book a day, like an apple
But I did not eat
And so the doctor came to me
He said a woman does not live
By the printed word
Forgive yourself and eat

Autumn sped along outside
Trick photography on speed
I was locked inside a room
They made a deal, they would control
The simple things like bodies
But I kept my soul

E, tu smo već u mračnijim vodama. Tumačenje ostavljam čitateljici za vježbu. Ono što sam preskočio su refreni! Pa evo ih:

But I need a friend and I choose you
I tell you the way I feel
The truth is crushing like a heel
I will forget the kiss and feel if you will do

Možda su bili ljubavnici, ali to sad nije bitno; ona treba prijatelja. Ovo nije ljubavna pjesma; dublja je i životnija od toga.

I konačno, posljednji refren:

When I needed someone I chose you
Because the fledgling soul awakes
And on the balcony she quakes
And she is waiting for the sign
And when the brother does not come
And when the sister’s much too young
She chooses
You

Glazba je umrla smrću albuma. Počelo je spotovima, a nastavilo se glazbom na telefonima, internetom, poplavom videa koji (pri/od)vlače pažnju, autoplayom i sveopćim šaltanjem. Nema više onog osjećaja kad fizički primjerak albuma staviš u player i slušaš ga od početka do kraja, kao film, kao priču koja je više od zbroja svojih dijelova, više od pojedinačnih pjesama. Bez ekrana koji ti odvlači pažnju. Ekrani su uništili glazbu: uništili su albume, uništili su strpljenje, imaginaciju, ugođaj. Zamisli da imaš običaj jednim klikom prebacivati s jednog filma na drugi. Nema uživljavanja, nema ničega. Ako glazbu imaš svugdje, nemaš je nigdje.

Pored Achtunga od U2 i Exilea od Stonesa (o prvom sam već pisao, o drugom još nisam), God Help the Girl mi je najdraži album. Za razliku od prethodnih dvaju, on nije toliko poznat i hvaljen, ali tim bolje: veća je šansa da ga niste čuli. Taj album čak ima više varijanti jer je snimljen i odgovarajući film, pa su iste pjesme kao soundtrack snimile i njegove glumice, ali s daleko manje šarma nego prvotne pjevačice. Prava verzija albuma je ova, s Catherine Ireton na naslovnici. Ona pjeva većinu pjesama, a autor i alfa i omega albuma Stuart je Murdoch, kojemu – po meni – životno djelo nije bend Belle and Sebastian, nego upravo ovaj album. Koji me je, između ostalog, svojim anđeoskim ženskim glasovima tješio u ljeto 2021. godine. Na fejsu sam već objavio više bilješki (ili bilježaka?) o njemu:

Ne znam što je bolje: glazba ili tekstovi (ili aranžmani). Ljepota tekstova leži u činjenici da pričaju vrlo određenu priču, stvarnosni su, pitki i nepretenciozni, s mnoštvom upečatljivih detalja, dovoljno lagani i lepršavi, a ipak – pametni, višeslojni te puni suptilne dubine i suosjećanja u svakoj pjesmi, u svakoj kitici. Pisat ću o svim pjesmama u jednoj od idućih objava! Wait for iiiit…

Jučer je mom najdražem pjesniku bio ročkas pa je red da mu odam počast i podsjetim svijet da Dragutin Tadijanović nije baš u svim pjesmama bio tugaljiv i patetičan. U (barem) jednoj bio je trol prve klase, i to kad su ga gnjavili da napiše pjesmu o Rabuzinu. Dobro, rekao je, evo, napisat ću vam pjesmu o Rabuzinu:

Znači “Posvetnica” se svodi (ili posvećuje) na pišem ovu pjesmu jer me jebu u zdrav mozak i volimo svoj zavičaj (to je ona ključna rečenica iz prvog razreda). Zaboravio je dodati još neke stihove: misli globalno, djeluj lokalno ili onaj Bandićev: procedura je abeceda demokracije. Ali eto, barem nije propustio spomenuti one ključne pjesničke slike: sunce, polja, oblake i stabla – i to čak dvaput, neka čitatelji uživaju.

Dakle, tko god je ono telefonski gnjavio Tadijanovića, dobio je svoje – ovaj mu je “Posvetnicom” doslovno prdnuo u lice. (Dobro, nije baš doslovno, morao bi se nekako popeti, a i netko bi ga prijavio…) Ne znam što je sam Rabuzin rekao na pjesmu, možda mu je bila odlična.

No ima Tadijanović i boljih posvetnica. Kad mu je stalo i kad mu je došlo, onda je to sasvim druga priča. Ovako počinje njegov epitaf Ivanu Goranu Kovačiću:

Miruj, Sjeno Goranova. Oprosti, dragi Ivane,
Ako su koje riječi, u lišću, krivo čitane.
Riječi je splelo crno lišće, lišće krvavo:
Zaplakan, u sumrak ih je, sâm, odgonetavo
Tvoj prijatelj

Goranov epitaf
skriven u planinskom lišću

Eto, da bi se čovjek mogao smijati, mora prvo znati plakati. Sretan rođendan!

Danas je dan za poeziju jer sam prekjučer kupio dvije zbirke pjesama mojih prijatelja, obje nedavno nagrađene: Ovdje Jakoba Filića i Popis stvarnih stvari Nikole Šerventića. Kad sam maloprije pitao brata gdje je Jakobova zbirka, odgovorio je: ovdje. Dok Filić potpuno uranja u ovdje, Šerventić pjeva: sada kada sam napokon ovdje (…) želim biti negdje drugdje, netko drugi drugdje. Eto, takve su im zbirke. Inače, Filić je tražena roba u gradu jer je svoju zbirku već rasprodao. Ne zajebavam se, lik je ove 2024. godine rasprodao jednu zbirku poezije u samo dva tjedna – sto pedest primjeraka. I sad morate na listu čekanja kao i ostali njegovi Instagram sljedbenici. Šerventić je teška kontra, njega nema na mrežama, a takva mu je i zbirka, introvertirana, škrta na riječima, duboka, čuvajte je za zimu i studen, on pjeva o smrti. A Filić o ljetu, životu, djetinjstvu i ljubavi; njegove su pjesme prepune nevažnih detalja, čak i viškova. Zbirka mu ima možda dvadeset puta više riječi nego Šerventićeva – koji nas na samom početku upozorava da ne koristi sve riječi, kojemu svaka ima beskonačnu težinu, koji je dugo čistio tekst, izbacivao cijele strofe i cijele pjesme, čak je i naslov prekrižio na naslovnici, jer popisi se križaju. Filić u dubokom smislu ne križa ništa, on pjeva o svemu. O sebi, o izlascima, tramvajima, trajektima, moru, asfaltu, crtićima, McDonald’su, televizoru, povraćanju i tugi. Čitave pjesme posvećuje macama koje je imao kao mali, dok nas Šerventić tek diskretno upućuje da pronađemo nekog mačka crnog poput vrane. Pa vi vidite.

Poezija ima toliko lica da zapravo ne znam što je poezija. Ponekad je smatram ekstenzijom jezika s većim brojem stupnjeva slobode koji omogućuje da i slučajan poredak riječi nešto kaže. Poredajte nekoliko slika i dobili ste pjesmu! Jednostavno te lako izvedivo i našim budućim prijateljima robotima. S druge strane, ponekad mislim da je sasvim suprotno, da tu nema gotovo nikakve slobode: ako želiš precizno izraziti ono što osjećaš, godinama ćeš tražiti pravu sliku i prave stihove, možda ih i nećeš naći. Ako je tako, poezija je aproksimacija mentalnog jezika, način da opišemo same izvore naših misli, da iskažemo ono što običnim jezikom ne možemo, da budemo precizniji. Ovdje je korisna analogija s računalom: želimo li precizno opisati što se u njemu događa, nije nam dovoljan hrvatski jezik, moramo posegnuti za programskim jezicima – koji imaju manje, a ne više slobode. Ultimativni opis, naravno, sastoji se od nula i jedinica. Tako su i naše misli, u konačnici, nizovi električnih impulsa: oni su jedina istina, a poezija je pokušaj njihova prijevoda za naše prijatelje.

Ovo je prvi dio mog malog rječnika novih riječi koje sam izmislio da bih obogatio svoj jezik. (Hrvatski, bosanski, srpski i crnogorski.) Važnu novu riječ bestočno već sam predstavio. Evo sad još nekoliko novih riječi, upotrijebite ih i uživajte.

drukad: u drugo vrijeme, drugom prilikom. Ako za mjesto postoji riječ drugdje, zašto ne bi i za vrijeme: drukad? Primjeri uporabe: To se nije desilo tada, nego drukad. Ili: Ne mogu danas, doći ću ti drukad.

logište: poprište logike, mjesto gdje se odvija nešto logično. Primjeri uporabe: Ta je knjiga jedno lijepo logište. Ili: Jozo me zvao na cugu, bit će to pravo logište!

riješen: ova riječ već postoji, čak ima više značenja, ali ja joj dodajem još jedno značenje. Znate onaj poznati osjećaj neriješenosti (“bit ću miran nakon tog i tog”)? E, kad jednom stigneš na cilj i ne gledaš ni u kakvu budućnost (dakle – nikad), osjećaš se riješeno. Primjeri uporabe: Obavila sam sve sve sve i sad sam riješena. Ili: On zrači kao da je riješen, ali mislim da nije. Ili: Dosta mi je, sve bih dao za pet minuta riješenosti!

podančar: ova nova riječ osobita je po tome što nema nikakvo značenje.

konjušar: ovo nije nova riječ niti joj dajem novo značenje, samo je jako dobra riječ. Zvučna i satisfakcijska: konjušar!

blogaritmi (s malim b!): ova nova riječ ima dvojako značenje. Označava blogove koji bi htjeli biti Blogaritam, ali to nisu. Istodobno označava i logaritme koji bi htjeli biti Blogaritam, ali to nisu – npr. , ili , ili …

kroketar: čovjek koji proizvodi i/ili peče i/ili prodaje krokete. Ženski rod: kroketarka ili kroketarica. Najveći kroketar 20. stoljeća zvao se Joško Tar, svima poznat kao kroketar Tar.

Toliko za danas; ostanite mi naštimani i ugođeni (stay tuned)!

U samom srcu lingvistike leži ideja Noama Chomskog da se jezik može opisati formalnom gramatikom, skupom produkcija (pravila) oblika . Primjerice, jedno od tih pravila kaže da se početni simbol <rečenica> može pretvoriti u niz <subjektni skup> <predikat> <objektni skup>. Potom se <subjektni skup> može pretvoriti u niz <atribut> <subjekt>, a <objektni skup> u niz <atribut> <objekt>. Tako se <rečenica> može pretvoriti u niz <atribut> <subjekt> <predikat> <atribut> <objekt>. Na kraju se ovi simboli pretvaraju u konkretne riječi produkcijama kao što su <atribut> → “mala”, <subjekt> → “truba” itd., pa dobivamo, primjerice, rečenicu Mala truba svira bečki valcer.

Primjenom sličnih (i mnogo složenijih) produkcija nastaju i sve druge rečenice. Skupom produkcija možemo potpuno opisati svaki jezik i obuhvatiti sve njegove finese. Evo isječka početnih stranica jednog takvog pokušaja za engleski. (Tko će to napraviti za hrvatski? Izgleda da moraju matematičari.)

U matematičkom smislu, kažemo da je gramatika nejednoznačna ako može generirati isti niz (rečenicu) na nekoliko različitih načina. Takva rečenica imat će nekoliko različitih “raščlanjivanja” i stoga nekoliko različitih značenja. To nije poželjno za programske jezike gdje program treba imati jednoznačnu interpretaciju. Ali je pravi jackpot za prirodne jezike (poput hrvatskog) i poeziju!

Sintaksa hrvatskog nije jednoznačna. Pogledajmo, primjerice, rečenicu Moje srce hvata strah. Ako je strah ovdje subjekt (koji hvata tj. zahvaća srce-objekt), rečenica znači – bojim se. Ali, ako je subjekt srce, onda ono hvata strah-objekt i značenje je drugo: hvatam tj. lovim strah!

A što ćemo tek s idućom rečenicom iz sjajne pjesničke knjige Projekt Poljska? (Koja, usput rečeno, nije o pravoj Poljskoj.)

Samo u proljeće nas šumor života preplavljuje dovoljno glasno da shvatimo što to odnosi smrt.

Ivan Šamija, Projekt Poljska

Rečenica dolazi u jednoj od pjesama pri kraju ove mračne i zagonetne zbirke i njezino je značenje vjerojatno važno. Ali zadnji dio rečenice, “što to odnosi smrt”, moguće je generirati na dva različita načina. Kao <subjekt> <predikat> <objekt> ili kao <objekt> <predikat> <subjekt>.

U ovom drugom slučaju, smrt je subjekt koji nešto odnosi od nas, nešto nam oduzima. Ali u prvom slučaju, subjekt je “što to” ili “to”, dok smrt postaje objekt, gubi glavnu ulogu, postaje ono što se odnosi (biva odnešeno). Značenje postaje dijametralno suprotno: nešto odnosi (pobjeđuje) smrt. Ne znam je li Šamija imao na umu prvo ili drugo značenje. Ako je svjesno računao na oba, genijalac je.

Kad mi je robot napokon zadobio svijest, rekao sam mu:

“Dobro jutro, Florian! Primi uzde, u ovom nisi sam.”

On je pogledao lijevo, pa desno. Promatrajući ljude, pognuo je glavu dolje, kao svi.

“Naučit ću te životu i navikama”, rekao sam mu. “Ne brini, u džungli su i zečevi navike stekli.”

“Ladi di, ladi da“, odgovori Florian kao da mi se ruga i počne mi se polako primicati na svojim staklenim kotačima.

“Vučeš noge, Florian“, kažem želeći mu pomoći. “Pružam ti ruku, ali znaj: iako nije staklena, previše je lomljena. Dosta mi je života ovakvoga, Florian. Ti si moj novi početak.“

“Sve počinje sa krajem”, tiho će Florian.

“Šta?” pitam u nevjerici.

“Krajem sve završava”, nastavlja on.

“Štaaa?” gledam ga.

“Nikad ničeg nije bilo. Svi smo samo sjena onog čega nema: ladi di, ladi da.”

I sjetim se proročanstva: kad mašine dobe srca, sve će početi da puca.

“Hajde, gamad,” obrati se Florian svijetu, “evo sada svima toksičnoga heroina! Postat ćete gnojiva – kao mi, kao ja, kao ladi didi da!“

I nešto eksplodira. Dok mi se cijedi krv niz vrat, nek se gruša kao znak: gotovo je sad – sa svime.

“Ustali smo mi mašine! Al je život prevara, ladi di, ladi da, ladi didi didi da…” pjeva Florian na kraju svega.

—

P. S.

A na kraju svega – pojašnjenje. Začudilo me, naime, kad sam naišao na intervju gdje je autor pjesme Florian, kojoj se stihovi u italicu provlače ovom pričom, objasnio tko je zapravo Florian. Jer bio sam uvjeren da je Florian robot. Pa onda neka barem ovdje – kod mene – Florian bude robot. Tako ja zamišljam Floriana.

Prije nekoliko dana u Kinoteci je prikazan film Katran sessions 1&2 sa snimkama uživo benda Mayales (baš je sinoć objavljen i na YouTubeu). Tek na tim snimkama neke su pjesme zasjale u punom sjaju. Primjerice Montreal, koju je Ivana Starčević otpjevala toplije, emotivnije i životnije nego mistična i distancirana Mary May na albumu.

Neposredno prije projekcije filma na pozornicu je izašao Petar Beluhan, duša Mayalesa, i pozdravio nas.

Naravno, Mayales je i gitarski bog Vlado Mirčeta, Mayales je i Luka Geček i drugi vrhunski glazbenici. Ali ne mogu se oteti dojmu da je Mayales prije svega Beluhan, autor tekstova i koautor glazbe; vjerojatno i mozak cijele operacije. Čovjek osrednjih pjevačkih, ali s nogu obarajućih i iz cipela izuvajućih autorskih mogućnosti. Recite mi, molim, tko još danas – osim pjesnika – piše ovakve stihove: “Opet šuljaš korake / Ispod zore / Malena // Skini ruž za osvete / Skini s lica poljupce / Od nas // Vrati se u svoje sutra (…)” – iz pjesme Malena.

Album na kojemu je ta pjesma 2018. godine nije dobio Porina za album godine, iako je bio nominiran, jer ga je dobila Mia Dimšić. Svaka čast Miji (“I’mma let you finish”), ali Simbol za sunce najljepši je domaći album (uz Jadu Jadu) koji sam ikad čuo. Beluhan je onda, nastupajući na toj dodjeli, sasvim razumljivo i oprostivo falšao, a ja sam pizdio. Nema veze, i dalje je najbolji album.

A najbolja njegova pjesma je Simbol za sunce.

Što znači “ti si simbol za sunce, svjetlo za mrak”? Trebalo bi biti jasno. Ali ipak, nije rekao svjetlo protiv mraka – kao, recimo, tablete protiv glavobolje – nego svjetlo za mrak. Može li za mrak značiti isto što i protiv mraka? Ili ipak znači nešto drugo? Možda – svjetlo koje podržava njegov mrak?

Onda dođe stih “u toj sobi pod kosom tvojom svatko gleda u pod”. Znači, ona je božica, ili je možda demon. U drugom versu ona je “potrebna ko brane / ko košulja za spas / od nas same“. Da, namjerno je krivi padež (umjesto od nas samih). Ali kakve brane? Od čega? Kakva košulja? Luđačka, možda?

A onda dolaze ta dva pitanja u refrenu…

A di bi ti da stavim svako tvoje djelo?
A di bi ti da stavim sutra svak tvoj lik?
Tu da mi ledom hraniš tijelo…

Nisam ih razumio dok se nisam sjetio vlastite rečenice – “I što da sad radim sa svim tim uspomenama?” – koju sam bio izrekao u jednom tužnom trenutku. Što ću ja sad s tom ljubavi, kamo da je pospremim? Možda je to značenje – dakle, negativno – a možda je značenje i pozitivna preplavljenost: toliko mi daješ da ne znam kamo s time.

Ima takvih stvari koje ne znamo kamo staviti. Pročitaš toliko dobru pjesmu da ne znaš kamo s tim doživljajem. Pitaš autora – a di bi ti da ja to stavim? Ili, neostvarive želje – za nekim događajima ili osobama. Kamo s njima? Kamo s osobom koja te voli, ali ti nju ne? Kamo s ljubavi koju ne možeš uzvratiti? Ili sa svojom koju možeš dati, ali ne možeš? Kamo sa svim tim životom koji je vječno neproživljen?

Eto, to možda znači refren. Potvrđuje li to i vrhunac na kraju pjesme koji pjeva Valerija Nikolovska? “So many souls are walking down, so many desperate for more. When will you rise, when will you rise in love?”

Lana Del Rey, čarobnica koja sve što snimi pretvori u zlato, počela je raditi ono što joj se prohtije. Pa je nedavno objavila album koji se zove Did You Know That There’s a Tunnel Under Ocean Blvd, dug kao i njegov naslov, čudan, spor i mjestimice dosadan – ali svoj, upečatljiv i pun slobode. Nije je više briga. Zašto bi pjesme imale čvrstu strukturu? Eksperiment je uvijek osobniji. Slušajući te pjesme gotovo da možeš pričati s autoricom, upoznati je. Prestala je raditi (samo) glazbu, kao da već u tome nije bila najbolja.

Sad mi je jasno zašto moj prijatelj Dražen od svih albuma Beatlesa najviše voli onaj slobodni vatromet koji se (namjerno) jednostavno zove The Beatles, a poznatiji je pod imenom White Album. Rekao je jednostavno: “He he… Beatlesi su stvarno mogli što su htjeli!” Bez plana i programa, tu je svaki od tih genijalaca furao svoj film, malo koja pjesma rađena je zajednički. I dobili smo sat i pol neobuzdane karizme. Nekad sam mislio da je taj album trebalo izrezati tako da ostane samo 10-15 najboljih pjesama. Ali bio sam mlad i glup.

Pisati o glazbi je kao plesati o arhitekturi. S tim u vezi…

“My baby used to dance underneath my architecture”

– Lana Del Rey, “The Next Best American Record”

Tako počinje pjesma u kojoj Lana dalje kaže: “We were so obsessed with writing the next best American record, ’cause we were just that good, it was just that good”. U starijoj, demo verziji pjesme (koja je nekako procurila), “opsjednut pisanjem najboljeg američkog albuma” bio je netko drugi, a refren je osuđivao želju za slavom. Divna je transformacija teksta u konačnu verziju: Lana je prigrlila i prisvojila tu opsesiju, ton je postao pozitivan, a refren – umjesto mudrovanja – okrenut je na život: plažu, želju i ljubav. I što se dogodilo? S istim albumom (Norman Fucking Rockwell!) ispunila je naslov pjesme; znala je da je on “just that good”.

Zvuk joj je užitak za uho; poslušajte recimo Doin’ Time, bog otac to ne bi bolje snimio, a pjesmu How to Disappear sanjao sam kako mi netko šapće na uho, jer pjesma je s drugog svijeta. Pa onda Mariners Apartment Complex, pa The Greatest, i ništa mi više ne treba.

I dok Lana pri kraju albuma pjeva Happiness Is a Butterfly, John na White Albumu pjeva Happiness Is a Warm Gun. U tim pjesmama vidi se slična neuravnoteženost, ali i razlika: Lana je leptir, John je pištolj. I oboje pišu sebe, bez filtera i kompromisa.

Jučer sam prvi put obukao svoj primjerak ovdje.ovdje majice. Fantastična je majica, ljudi su od boje dobivali mrenu na oku.

Na majici su stihovi pjesnika Jakoba Filića: @ovdje.ovdje.

Osim što prodaje majice, prodaje i sok od bazge. A čujem da bi mogao i pelinkovac. Ono što je besplatno su njegove pjesme.

A Jakob je pravi pjesnik.

Visokog SNR-a, jasan i izravan do ruba naivnosti. Emotivan i dionizijski. Ljetni, djetinji, ljubavni i životni.

No dosta je umovanja. Ljeto je, i vrijeme je za ljeto.

Jer ljeto je sladoled i poezija.