Ring the bells that still can ring
Forget your perfect offering
There is a crack, a crack in everything
That’s how the light gets in

Leonard Cohen, “Anthem”

Leonard je imao još mnogo stihova o strganosti.

Sjećate se, naravno, njegovog broken hallelujah… Ali možda ne znate za njegov strgani brijeg? From this broken hill, I will sing to you. From this broken hill, all your praises they shall ring.

Jedan od rijetkih još boljih pjesnika spominje strgano krilo, broken wing. U jednoj od svojih (meni najdražih njegovih) pjesama, Dylan opisuje fantastičnu djevojku, mirnu, snažnu i ljupku, kakvu bi svatko poželio. Svaki stih te pjesme malo je remek djelo. Ali na kraju odjednom kaže:

The wind howls like a hammer,
The night blows cold and rainy,
My love she’s like some raven
At my window with a broken wing.

Bob Dylan, “Love Minus Zero/No Limit”

Mnogo je različitih interpretacija ove strofe i slomljenog krila. Je li joj on slomio to krilo? Je li ono simbol njezine divlje slobode – koju on ipak ne želi? Ili je htio istaknuti da je, unatoč svemu, ona sjebana i ranjiva i kao takva kuca na njegov prozor? Vjerujem da je ovo posljednje.

Često se kaže da su lijepi ljudi oni koji se osjećaju dobro u svojoj koži. Toga sam se sjetio slušajući Alanis Morissette, koja se u svojoj pjesmi s ljubavlju obraća nekome strganome (nije baš jasno kome: prijatelju, prijateljici, bivšoj ljubavi?) kome nije lijepo u vlastitoj koži. I onda jasno kaže, iako žedna svega i svačega, ta je osoba predivna:

You were uncomfortable in your own skin
You were thirsty
But mostly you were beautiful

Alanis Morissette, “Joining You”

I unatoč svemu, ta je osoba njezin svjetionik: my tortured beacon. Želite li poslušati pjesmu, preporučujem live verziju s MTV Unplugged koncerta, mirnija je i nježnija od studijske.

Još jednu kritiku “dobrog osjećaja u svojoj koži” i sličnih ideala daje Martin Gore:

We’re damaged people
Praying for something
That doesn’t come from somewhere deep inside us

Depeche Mode, “Damaged People”

Da, za razliku od svih koji kažu “ljubav je u tebi” ili “sreća dolazi iznutra”, ovdje se javlja ponizan glas čovjeka koji priznaje da u dubini duše nije našao ni ljubav ni sreću te mu preostaje samo čekanje da ih odnekud dobije. Osvježavajuće je čuti takvu iskrenost. A pogledajte iduće stihove:

Depraved souls
Trusting in the one thing
The one thing that this life has not denied us

Ljepota je posljednjeg stiha u tome što se može shvatiti (prevesti) na dva načina. Prvi je: vjerujemo u jedinu stvar koju nam život nije uskratio. (Ljubav, možda.) Drugi je: vjerujemo samo u jedno: da nas život nije zanijekao.

Tijekom ljetne prakse u Zürichu 2013. godine otišao sam na koncert velikog glazbenika i pjesnika Leonarda Cohena. Ondje je njegov prateći vokal, Sharon Robinson, izvela pjesmu Alexandra Leaving koje sam se dotaknuo i u prethodnoj objavi.

Po svemu divna pjesma, pa nisam ni slutio da će prošle godine, kada sam jedva dočekao novi album kantautorice Laure Marling, njezina pjesma Alexandra iz ženske perspektive, iskreno i brutalno, odgovoriti upravo na tu Cohenovu pjesmu.

Cohen je nostalgičan i u svojoj pjesmi obraća se čovjeku (vjerojatno samome sebi) kojega napušta dotična Aleksandra, govoreći mu da prihvati taj ishod i pomiri se s njim. Ali Laura iz nekog razloga nije smirena: zauzima se za Aleksandru te je ljuta i ogorčena na Cohenove riječi.

U čemu je problem, Laura? Za razliku od mene, ona je u Cohenovoj raskošnoj pjesmi vidjela takvu patologiju da se zapitala kako je Aleksandra uopće preživjela takav odnos:

What became of Alexandra
Did she make it through?

Idući stihovi optužuju Cohena da zapravo nije ništa rekao o samoj Aleksandri. Kakva je ona, zašto odlazi, kako se osjeća? Je li njemu to uopće važno?

What kind of woman gets to love you?
Wrote us all a little note
Nothing left to lose
What kind of woman gets to love you?

I zaista. U pokušaju objašnjenja rastanka, Cohen (obraćajući se samome sebi) govori isključivo o sebi, o planovima koje je upropastio i izgubljenom smislu:

As someone long prepared for the occasion
In full command of every plan you wrecked
(…) And you who were bewildered by a meaning
Whose code was broken, crucifix uncrossed
Say goodbye to Alexandra leaving
Then say goodbye to Alexandra lost

Laura, međutim, ima sasvim drugačije objašnjenje. Jednostavno i daleko manje poetično:

She’d tell you what you’re doing wrong
If she thinks she’ll be understood

Aleksandra, zar zaista misliš da Cohen to ne bi mogao razumjeti? Ili si očekivala da ti treba pročitati misli? Laura je ovdje pristrana. Idealizira Aleksandru objašnjavajući da ona, za razliku od Cohena, nije ništa projicirala – svjesno je zagazila u njegovu kanalizaciju tražeći dijamant, koji joj je na kraju postao uteg:

Alexandra had no fear
She lived out in the woods
Pulls her socks up to her knees
Finds diamonds in the drain
One more diamond to add to her chain

Što kaže Cohen? Prije nego što je Sharon Robinson izvela njegovu pjesmu u Zürichu, on nam je (publici) izdvojio i izrecitirao sljedeću strofu – bit će da mu je draga:

Even though she sleeps upon your satin
Even though she wakes you with a kiss
Do not say the moment was imagined
Do not stoop to strategies like this

Divna strofa koja govori o težnji da, radi olakšanja boli, pokušamo na neki način zanijekati ono lijepo što je bilo ili ono što još uvijek osjećamo (“ma to sam si ja umislio”). To nije dobra strategija. Umjesto toga, kaže on dalje, treba sve proživjeti:

Go firmly to the window. Drink it in.
Exquisite music. Alexandra laughing.
Your first commitments tangible again

Cijela je njegova pjesma puna ovakve romantike. Kako Laura odgovara? Glazbeni vrhunac njezine pjesme dolazi na kraju (bridge) kada u pjesmi nimalo romantično Cohenu progovara sama Aleksandra:

You had to say your shit to bed
You could not bear the unsaid
I had to try a fuck to give
Why should I die so you can live?

Opet imam problem s ovim “unsaid”, ali… Je li Cohen svojom romantikom ubio Aleksandru? Kakva je uopće žena koja je imala čast njega voljeti (“What kind of woman gets to love you“) – ima li ona svoj unutarnji život, ili je ona samo fasada, projekcija čega god on želi da ona bude? To pitanje Laura ponavlja na sljedeći način:

It won’t change how I’m feeling
But you can try to help me understand
If she loved you like a woman
Did you feel like a man?

Drugim riječima, Cohene, jesi li Aleksandru samo trebao kako bi se ti nekako osjećao? Recimo, kao muškarac?

Što bi o tome rekli njegovi sljedeći stihovi (prva dva)?

And you who had the honor of her evening
And by that honor had your own restored
Say goodbye to Alexandra leaving
Alexandra leaving with her lord

I je li to, u konačnici, toliki problem? Laura na kraju ironično ponavlja:

What did Alexandra know?
What did Alexandra know?
What did Alexandra know?

Exactly.

Na kraju, moram spomenuti jednu možda i ključnu činjenicu.

Poznato je da je Cohenova pjesma nastala na osnovi pjesme grčkog pjesnika Konstantina Kavafija, Bog napušta Antonija. Pjesma govori o povijesnoj priči prema kojoj je Marko Antonije u Aleksandriji bio opsjednut od Oktavijana noć prije nego što je grad pao u neprijateljske ruke. Većinu riječi i stihova iz te pjesme Cohen je u sačuvao ili preradio u svojoj pjesmi, zamijenivši glavni motiv – grad Aleksandriju – ženom koja se zove Aleksandra. Genijalan umjetnički potez, ali… Potvrđuje li ova činjenica Laurino tumačenje? Žena ili grad, ima li razlike? Kako Cohen vidi Aleksandru koja ga napušta – i vidi li je uopće?

Jeste li gledali stari, crno-bijeli film Svoga tela gospodar? U njemu je riječ o siromašnom selu gdje je mladić Iva silom prilika bio prisiljen oženiti šepavu djevojku Rožu, koju ne voli i godinama je sasvim ignorira. Roža od seoske babe vračare pribavlja prah koji bi Ivu trebao začarati da se zaljubi u Rožu. Na nekoj svadbi, usred zabave i graje, ona mu taj prah sipa u piće.

Što se tada događa? Priča zapravo ima tri različita završetka. U istoimenoj pripovijetki Slavka Kolara iz 1931. godine, prema kojoj je film snimljen, Iva na vrijeme primjećuje prah u svojoj čaši. Rožin plan propada, a Iva je počinje tući na mrtvo ime. Tada mu Roža jecajući izgovara rečenicu (koja se javlja u svim inačicama priče):

“Vudri, mili Ivek, vudri, neka bar po šake tvoje znam da sem ti žena!”

Iva je zbunjen ostavlja na miru i tako pripovijest završava. Što će dalje s njima biti, pisac je ostavio na interpretaciju čitatelju, kao i pitanje što bi se dogodilo da je Iva popio ljubavni napitak.

U filmu se pak stvari odvijaju malo drugačije. Ubrzo nakon što je Roža na zabavi u Ivinu čašu vina stavila prah od babe vračare, čašu zgrabi i iskapi slučajan gost koji je, pripit i u naletu žeđi, došao do stola i potom odmah nastavio plesati. Roža ponovno stavlja prah u vino. Iva se vraća za stol i ispija vino, a onda zbunjeno gleda u čašu i primjećuje prah. Stvari se dalje odvijaju slično kao u Kolarovoj pripovijetki: Iva bije Rožu, ona mu odvraća poznatu rečenicu, nakon čega je prestaje tući. Blagi podsmijeh njegova lica daje naslutiti da je i dalje mrzi. Sličan završetak kao onaj prvi, reklo bi se, ali malo dorečeniji: napitak je ispijen, nije djelovao, a da će možda početi djelovati tek poslije – to nije baš izgledno. U zadnjem kadru Roža šepa za Ivom, baš kao i na kraju Kolarove pripovijetke.

Nesretan kraj, reklo bi se. Prije nego prijeđem na najzanimljiviju varijantu završetka ove priče, zapitajmo se: kako bi ona uopće mogla završiti happy endom? Da Iva nije ništa primijetio i da je napitak zaista djelovao tako da zavoli Rožu, bi li to bio sretan kraj? Vjerujem da se i vama čini da ne bi: bila bi to prevara, ljubav proizvedena umjetno, bez motivacije. Ali kako onda?

Jedan od općih savjeta za pisce glasi da kraj treba biti takav da djeluje kao da se nije moglo drugačije završiti. U skladu s time, najefektniji kraj smislio je sam Slavko Kolar u drami (kazališnom djelu) Svoga tela gospodar – Smešna pripovest u dva dela (vu sedmerem spelavanju) koju je napisao 1957. godine, dvadeset šest godina nakon svoje izvorne pripovijetke. Tu dramu, točnije snimku njezine suvremene izvedbe iz jednog zagrebačkog kazališta, vidio sam jednom na HTV-u. Taj twist na samom kraju, ta dosjetka – Kolarovo genijalno rješenje zadatka “završi priču na pravi način” koji je, izgleda, rješavao 26 godina – urezao mi se u pamćenje i zato sve ovo pišem, dijelim.

U predstavi, naime, Iva opet na vrijeme primjećuje prah u čaši vina. I onda, nakon njegova gnjeva, Rožina pokušaja samoubojstva, i oštre rasprave s roditeljima i kumom, Iva naposljetku viče:

“Dajte ju sim!”

Uzima čašu i, na zaprepaštenje svih prisutnih, polako sve ispija, govoreći pritom: “Naj bu, kak bu!” U tom trenutku predstava završava.

U ovoj varijanti Iva je, dakle, ljubavni napitak ispio namjerno. Što to znači? Hoće li napitak djelovati ili neće? Jasno naslućujemo: sada nije važno! Sama činjenica da je napitak ispio svojom voljom ima učinak djelovanja, ukazuje na završetak u kojem se on miri sa svojom sudbinom, odlučuje voljeti Rožu. Ili barem sa sebe skida oklop inata koji mu je to branio.

Netko bi mogao prigovoriti da ovdje odluka nije dovoljna i da nije moguće voljeti na silu. Istina, ali tvrdnja “odluka je dovoljna” jednako je pogrešna kao i ona suprotna, da su dovoljni isključivo osjećaji. U psihologiji je poznato da akcija prethodi motivaciji, drugim riječima, često moramo najprije započeti nešto raditi da bismo za to postali zagrijani; čekati motivaciju loša je strategija. Čini se da je svega toga bio svjestan i Slavko Kolar, jer Iva u trenutku ispijanja još nije sretan, nije se mnogo promijenio – samo čini prvi korak.

U matematičkom dokazu krije se književnost, kaže stanfordski filozof. Ima nešto u načinu na koji pišemo rješenje zadatka, u prezentaciji: sve je to organizacija misli. Rješenje gotovo svakog ozbiljnijeg zadatka (kombinatorika, teorija brojeva…) može se napisati na tisuću načina i postoje odgovarajući savjeti – How to write a solution itd. I nije to samo stvar dobivanja bodova na natjecanju; sklon sam ustvrditi da je način pisanja jednako važan kao i sama ideja rješenja.

Isto vrijedi i za književnost, gdje je organizacija misli (bolja je riječ stil) često važnija od suštine: nije toliko važno što pišemo (jer temu svatko može prepričati u birtiji), nego kako. A taj kako može biti svakakav: od Homera i Marka Marulića do Gorana Barea, Vjekoslave Huljić i Jale Brata.

U književnosti me uvijek privlačio “matematički” stil pisanja, pri čemu ovo matematički ne treba doslovno shvatiti. On nema nužno ikakve veze s matematikom, ali ima s odgovarajućim načinom razmišljanja koji uključuje sistematičnost, logičnost, dosljednost i određenu eleganciju koja podsjeća na matematičke dokaze. Ne znam mogu li tu sklonost poopćiti i na druge matematički orijentirane čitatelje, ali mogu pokušati i čitateljima ovog bloga preporučiti neke priče koje su mi se u tom smislu baš svidjele:

• Jorge Luis Borges: The Library of Babel – Ova je priča i tematski donekle matematička. Borges je genij i preporučujem njegove zbirke Izmišljaji (koja sadrži ovu priču) i Aleph.
• Raymond Smullyan: Is God a Taoist? – Ovako logičan razgovor s Bogom zbilja oduševljava. Vidi se da je autor matematičar. Mnogo više može se naći u njegovoj zbirci This Book Needs No Title i drugima.
• Daniel Dennett: Where Am I? – Naravno da i dobar science fiction mora ući u ovu kategoriju; ali ovo i nije toliko SF koliko odličan filozofski pogled na mind-body problem. Autor je najbolji filozof našeg vremena, a kao knjigu što bih drugo preporučio nego zbornik The Mind’s I.