Prije nekoliko dana umro je Milan Kundera. S njegovim djelom upoznala me kolegica Lucija (hvala ti!) kad mi je za ročkas poklonila njegovu Knjigu smijeha i zaborava. Sasvim prigodno: jer rođendani su u principu tužni dani, simboli starenja, pa je i “rođendansko slavlje” teški oksimoron koji nam služi da se zavaramo, da se smijemo i zaboravimo, baš kao u navedenom naslovu knjige.

Pročitao sam knjigu, ali u skladu s njezinim naslovom, radnju sam zaboravio. Sjećam se samo da je Kundera vješt filozof i da je knjiga obilovala mudrim mislima koje zapravo ne znače ništa. Eto, to je moj osvrt na jednu njegovu knjigu, a sada slijedi osvrt na onu drugu, poznatiju: Nepodnošljiva lakoća postojanja. Mislim, vjerojatno on ima još knjiga, ali ne možeš sve.

Budući da tu knjigu zapravo nisam ni pročitao, osvrt će biti samo o naslovu, jer samo njega sam pročitao. (Točnije, jednom sam je počeo čitati u avionu i djelovala mi je kao neka ljubavna drama za koju nemam živaca, pa sam odustao, ali to je do mene.)

Naslov je za djelo jako važan. Međutim, na kraju ispada da i najgori naslov ispadne dobro ako je samo djelo dobro. Na primjer, Nepodnošljiva lakoća postojanja jedan je od gorih naslova u svijetu ozbiljne književnosti. Ipak, taj nepodnošljivo težak naslov nekako su svi zapamtili. Valjda je onda dobra knjiga.

Ako sam dobro (uz pomoć interneta) shvatio smisao tog naslova, radi se o sljedećoj ideji: budući da se život ne ponavlja, svaki njegov događaj – koliko god nam se činio težak – nepodnošljivo je lagan, jer se neće nikad ponoviti.

To je u kontrastu s Nietzscheovom idejom vječnog vraćanja, gdje se život beskonačno puta ponavlja pa sve ima beskonačnu težinu. A postoji i treće mudro gledište, koje je u intervjuu izrekao Viktor Frankl: sve je spremljeno zauvijek kao dio prošlosti; nešto dobro (ili loše) što je učinjeno, ili proživljeno, nikad ne može biti poništeno.

Je li prošlost živa ili mrtva? Tko je u pravu od ove trojice? Nitko! Sve su te tvrdnje bestočne jer su tek proizvoljna interpretacija stvarnosti koja inherentno nema te imaginarne osobine poput lakoće ili težine, spremljenosti ili poništenosti, vrijednosti ili bezvrijednosti, živosti ili mrtvosti i tako dalje. Bolji filozofi bi rekli: there is no fact of the matter.

I to vrijedi za mnoge misli književnika. Recimo:

“Činjenica jest da je svemir predivan, prazan, hladan, a ipak mi postojimo tu i možemo činiti sve što činimo. Meni je to dovoljno da duboko vjerujem u život, ali i već spomenutu Ljubav.”

– Monika Herceg, intervju

Što je posve suprotno, recimo, ovoj perspektivi:

“The human race is just a chemical scum on a moderate-sized planet, orbiting around a very average star in the outer suburb of one among a hundred billion galaxies. We are so insignificant (…).”

– Stephen Hawking

Tu čak i Hawking pada u zamku bestočnosti. Jesmo li važni ili nevažni potpuno je nedefinirano jer nije riječ o stvarnoj, nego izmišljenoj kategoriji. Velik dio književnosti i tzv. kontinentalne filozofije samo su psihološki trikovi, priče koje pridodajemo stvarnosti ali ne opisuju stvarnost. A ima ih posvuda, ne samo ovako očitih, nego i mnogo suptilnijih i sveprožimajućih. Mudrost je nepodnošljiva.

“Jača je pjesma od nje”, komentirao je član žirija jednu natjecateljicu u talent showu.

Obrade dobrih pjesama mogu biti izvrsne, pa i bolje od originala. No ponekad se veći šarm pronađe u nesavršenoj obradi. Izvođač daje sve od sebe, ali vidi se da se bori, da ne pjeva baš s lakoćom. Taman za sitan poen biva pobijeđen od pjesme – što je sjajno!

To je, recimo, slučaj s ovom obradom fantastične pjesme Dernière Danse. Ako vam nije jasno zašto to nije besprijekorna izvedba, usporedite je s izvedbom autorice. Ali u potonjem je slučaju reflektor na izvođaču, a u prethodnom na pjesmi.

Pjesma može i namjerno biti slabije izvedena, čak i u studijskoj verziji. Naravno, često je to samo loše – kao, recimo, u slučaju ranog black metala gdje su neki izvođači radili snimke što je moguće lošije kvalitete kao izraz bunta, kaosa ili tko zna čega (a možda i nesposobnosti da kvalitetno snimaju). Kad nešto ne napravite dobro, recite da je namjerno loše.

Zanimljiviji su, naravno, primjeri gdje taj trik jako dobro funkcionira. Dva mi sada padaju na pamet. Prvi je Mellow My Mind, gdje je tonalitet previsok (pogotovo u refrenu), ali je odgovarajuće Neilovo jedva-pjevanje, glasom koji puca, sasvim u skladu s tekstom pjesme i tematikom cijelog albuma. Drugi je primjer pjesma O’Caroline Matching Molea koja je očito dobra, ali atmosfera izvedbe je nekako mlaka, beskrvna, anemična, kao da je pjesmu napustio duh života – kao što i jest! To je ovdje idealno, u skladu s tekstom. Ako želite čuti istog izvođača (Roberta Wyatta) u mnogo životnijem izdanju, poslušajte album Rock Bottom koji je snimio nakon nesreće u kojoj je ostao nepokretan! (“If anything, being a paraplegic helped me with the music because being in hospital left me free to dream, and to really think through the music.“) Pjesme su bolje, posložene s više truda, preciznije, ljepše, entuzijastičnije – ali to ne umanjuje vrijednost one beskrvne.

“A jebenti, zašto mi vi ne napišete neku pismu?” pitao je skladatelj Zdenko Runjić pjesnika Jakšu Fiamenga, presrevši ga na splitskoj rivi nekad u sedamdesetima. Ostalo je povijest, to što su oni radili za Olivera i još neke pjevače nije ponovljivo, ali današnji hipsteri to ne razumiju. Kad sam prijatelju linkao pjesmu Meri Cetinić U prolazu, koja dolazi iz pera navedenih autora, rekao je da će je proslijediti pokojnoj prabaki. Ne kuži ova ekipa koliko je to novo.

Poslušajte tu pjesmu, kako je to otpjevano! Refren nije toliko zanimljiv, ali to je baš u skladu s tekstom – jer protagonisti se viđaju samo u prolazu, sporadično, a “drama” se odvija isključivo u glavi pjevačice, dakle jedino u versu! Krajem refrena “u prolazu”, pjevačica se ponada i to se čuje, ali ne u glasu, nego u prijelaznom akordu (sedmici) – i evo modulacije, nada je jača, iduća je strofa u višem tonalitetu (pjesma ih promijeni ukupno četiri). Modulacija izostaje na kraju zadnjeg refrena, samo se ponavlja ovo “u prolazu”, nema više skoka. Može li pametnije?

Iznenadio sam se kad sam pročitao da je Runjić bio samouk, jer sklada kao da je barem akademiju završio, to su daleko zanimljivije melodije od većine onoga što danas čujemo. Vidi se da je skladao na klaviru, ne mogu se onakve stvari na gitari napisati. Kaže on u intervjuu 1986.:

Sve što danas znam o muzici, a sada znam mnogo, naučio sam sam. Sve ono što mi je trebalo, ja sam to naučio i saznao. Sve! A ono što mi nije bilo potrebno u muzici, to ne znam. Učio sam pitajući, tražeći po udžbenicima, slušajući ploče, i to bez ičije pomoći. Bio sam uvijek odličan matematičar i mislim da mi je i matematika u određenom smislu pomogla. Ima tu stanovitih dodirnih točaka.

Ima itekako. O rađanju umjetnika Runjića možemo saznati i u jednoj od njegovih najboljih pjesama: Prozor kraj Đardina, kojoj je, za Gorana Karana, napisao i tekst i glazbu i za koju je rekao da je autobiografska. A u onom istom intervjuu 1986. rekao je:

I tako, sjećam se, bila je ljetna večer, spremao sam se na spavanje, a dolje u Đardinu neka je klapa pjevala lijepe pjesme, serenade. To me se nekako posebno dojmilo. Osjetio sam dotad nedoživljeno, posebno uzbuđenje, neku tjeskobu, nešto neuhvatljivo. Razmišljao sam: hoću li ja ikad moći nešto takvo doseći? Možda sam tada imao najviše deset godina.

Ovo vrijedi usporediti sa sličnom izjavom Dragutina Tadijanovića:

Od proljeća do jeseni, a naročito ljeti, nedjeljama popodne, čim bi se sunce stalo naginjati k zapadu, ja bih se neopazice penjao na ravni vrh brijega, kod ulaza u Rastušje, i tamo, nevidljiv bilo kome, medu borikama, na travi, stajao ili hodao, ili ležao nauznak, pa satima razmišljao, sanjario, sve dok se ne bi pokazala zvijezda Večernjača. Nikad me, kasnije, nisu prožimale beskrajne slutnje nečega neiskazanog, slične onima koje su mi tada srce ispunjale do dna. Vjerovah da sam pjesnik za kojega još nitko ne zna, ali će saznati kad žetva moja dozri. Kao pčele oko košnice, u glavi su se vrzle misli, jedna za drugom, jedna ispred druge, dižući me od zemlje i noseći me u nepoznat kraj. A nisam ih još umio iskazati skladnim riječima.

A klapa kakvu je čuo Runjić možda je inspirirala i Jakšin tekst za Oliverovu (naravno, i Runjićevu) pjesmu Piva klapa ispo’ volta. Ali taj divan tekst uopće nije o klapi, nego o udovici koja bi se još mogla udati, pa umjesto da joj išta izravno kaže, Jakša je poziva na balkon da vidi kako u daljini svitle koće i da čuje klapu koja tiho pjeva iza ponoći. Fantastično! A sasvim drugačiju perspektivu o pokojnom partneru daje pjesma Ništa nova (istih autora), čiji me tekst toliko intrigirao da sam nekad na faksu zamolio kolegu iz Trogira da mi ga prevede na standardni jezik. Hvala Mario!

Moja ljubav prema ovim umjetnicima, prvenstveno Runjiću, vuče korijene iz djetinjstva kad smo u autu, vozeći se na to famozno more i otkrivajući ga, slušali kasetu Oliver 5, autorski mahom Runjićevu. Njegove pjesme kao što su Skalinada, Malinkonija ili Cvit Mediterana zauvijek ću povezivati s melankoličnim doživljajem primorja devedesetih. Kao i sa Splitom, ali ne stvarnim Splitom kojega tada nisam ni vidio, nego “Splitom” kao simbolom i težištem svih tih osjećaja kako sam ga zamišljao kao dječak (“Cili je Split rascvala grana, sunčani lipi cvit Mediterana“). Mediteran nije mjesto, nego osjećaj.

U elektrotehnici i telekomunikacijama postoji pojam signal-to-noise ratio (SNR) koji označava omjer željenog signala i pozadinske interferencije; drugim riječima, udio informacije u onom što primamo.

Predlažem da sličan pojam definiramo u poeziji. Veći SNR označavao bi jasniju, izravniju pjesmu, a manji SNR označavao bi slikovitiju pjesmu, koju je teško ili nemoguće “prepričati”, za koju možda i ne znamo o čemu govori, ali (poželjno) nam nešto dočarava, stvara neki doživljaj.

Što je bolje? Ultimativno, to je stvar ukusa, ali može se napisati i odlična pjesma s visokim SNR-om, kao i odlična pjesma s niskim SNR-om. Primjeri potonjih bile bi mnoge pjesme Denisa Kataneca, kojemu sam u prošloj objavi za neke pjesme komentirao da “ne znače ništa”. Htio sam reći da imaju nizak SNR, da su slikovite, atmosferične, da manje informiraju, a više sugeriraju (“Na odronu bila sam, u krvi Dunav razbija i krvi sva njegova usnula ušća”). S druge strane, primjer glazbenika s visokim SNR-om u tekstovima bio bi, recimo, Goran Bare, koji ponekad odluta u sasvim banalno (“Ja osjećam tugu, o, jer sam sam”), ali je često i sjajan (“Daj da budem onaj koji tješi / Svakom onom koji zna da griješi”). Osobno najviše volim tekstove koji su na sredini, koji imaju i informativnu i slikovitu komponentu, kao npr. Mayales – Još jedan krug. Takvi su obično i najuspješniji, to je balans, to je sweet spot.

U poeziji su SNR-ovi općenito niži nego u glazbi. Izvrsna Anka Žagar ima SNR skoro jednak nuli, a relativno visok (za poeziju) ima, recimo, Tatjana Gromača. Opet je najbolje imati i jedno i drugo. Sjetite se svojih najdražih pjesama: vjerojatno su negdje na sredini. Meni je, recimo, draga ova koju sam zalijepio ispod. Blizu je sredine, malo na nižoj strani.

Na kraju jedan zen odlomak. Kakav je SNR svijeta? Ne mislim na svijet u nekom fizičkom, objektivnom smislu – taj je ionako apstrakcija, jer doživljavamo samo malen njegov dio. Mislim na svijet koji doživljavam, moj svijet, moj sadašnji trenutak; šalica u koju gledam, recimo. SNR svijeta je velik ako razmišljamo, analiziramo, konceptualiziramo. Što se više prepuštamo sadašnjosti, informacija nestaje, svijet je čisti doživljaj, ne znači doslovno ništa, SNR teži u nulu.

“Ona je prošlost, move on!”

To mi brat sada kaže, ali ne o ženi, nego o albumu Jada Jada.

Znam, nije vam jasno, moram ispočetka. Uglavnom, prije malo više od dva dana izašao je novi album Klinike Denisa Kataneca, a zove se Kao zao kor. I sad me brat pita koji je moj problem s tim albumom. Ništa, kažem mu, jedini je problem što ga uspoređujem s Jadom Jadom. Ali to prokletstvo usporedbe s bivšim albumom komentirat ću tek na kraju teksta, jer jebiga, nije fer.

Pošteno govoreći, dobili smo izvrstan album. Prvo što mi je dao jesu dva dana intenzivne rasprave, s bratom i dvojicom prijatelja, o raznim njegovim aspektima i pjesmama, a posredno sam čuo još neke zanimljive dojmove. To je ono što radi Denisova glazba: živa i netipična, ona je jebena spajalica ljudi, bilo se da se slažu, bilo da se svađaju; dopušta različite interpretacije i doživljaje.

Evo, recimo, pjesma Ženu – ne mogu se odlučiti treba li je shvatiti doslovno ili ironično. U prvom slučaju tekst je malo infantilan, kao da ga je izvadio iz zadaćnice za peti razred zajedno sa sastavcima Budi dobar čovjek i Volim svoj zavičaj. U drugom slučaju imamo ne baš uspjelu, prvoloptašku ironiju koja je za današnje prilike i mrvicu politički nekorektna. Ne znam, možda Denis i računa na dvoznačnost teksta, da budemo zbunjeni, možda je u tome fora. Refren je pak nejasan u oba slučaja, što otvara novu temu – ne dvoznačnost, nego neznačnost teksta. Stvar je u tome što vjerojatno ni Denis ne zna što mu znače pjesme, nego pjeva što mu dobro zvuči. To uglavnom ispadne dobro.

Kako god bilo, ovo je pretežno mračan album o ranjenom muškarcu. Ne saznajemo mnogo o tome kako i zašto je sjeban, nego to samo ona zna, gdje su sva zakopana, tijela (iz pjesme Džukci). Tekst pjesme Zavičaj – jedne od najboljih – svodi se na “suicid, suicid, depresija, suicid”. Kako je samo bolno otpjevan posljednji stih – Tako ti i treba! – koji sjajno pogađa samoosuđujući i samookrivljavajući mindset ljudi o kojima pjesma govori. Na sličnom su tragu izvrsne pjesme Ušća (maestralno otvaranje albuma), Konj, Džukci, kao i Pokušaj koja sasvim korektno zatvara album. Ima i pozitive: ona sjaji u durskom i pjevnom Elliottu, kao i u brzoj, energičnoj naslovnoj pjesmi – unatoč psihijatrijskoj tematici teksta. Nažalost, neke pjesme nisu na razini gore navedenih: preskačem dosadnjikavi Suncokret, iritantnu buku na Vampirima, a iz istog razloga i Srećka koji je inače dobra pjesma. Mislim, taj njegov početak je užasan.

I tu otvaramo neizbježnu temu zvuka Klinike, što im je najslabija točka. Mislim na aranžmane i produkciju. Oni se hvale da brzo snimaju i da to zvuči kao snimka uživo. U tome i jest problem. Uživo su fantastični, ali album ne smije tako zvučati, jer onda kao album zvuči loše. Tiši i mirniji dijelovi su okej, ali jači i glasniji su naprosto – buka. To treba biti ispolirano, da zvuči studijski u skladu s današnjim standardima, da zvuči lijepo. Manje šuma i distorzije, kristalno čisto i jasno, kontrolirano, bez iživljavanja po instrumentima. Manje gitara, više klasičnih instrumenata, violine, klavir, orkestar, puhači, harfe, ženski prateći vokali. Pa i Beatlesi su prvi album snimili sirovo, u jednom danu, ali poslije su Sgt. Pepper’s snimali 700 sati (valjda znate u kojoj pjesmi je harfa?) i pogodite koji im je bolje ispao.

Na kraju dolazi i najavljeno prokletstvo s početka teksta, usporedba s bivšim. Što god Denis pričao o novom albumu, a kaže da je bolji i zreliji od Jade Jade, on meni nije ni blizu. Zreliji možda jest (što god to značilo), ali čemu? Okej, konceptualno je čvršći i koherentniji – nešto je jasnije “o čemu se radi” – ali to je tek zato što je lakše napisati tužnu, nego radosnu pjesmu. Pokušajte napisati dobru radosnu pjesmu. Pokušajte napisati radostan album. Jada Jada je album radosti. Mislim, nije, ali jest. Nadalje, muzikalno, na novom albumu malo je previše pjesama koje se zasnivaju na jednoj melodijskoj frazi koja se ponavlja kroz cijelu pjesmu. Ne pomaže ni što su dvije od tih melodija iste, samo u drugom tempu – naslovna pjesma i Džukci. Ne mora to biti problem, Dylan i Cohen su doktorirali na jednostavnim i repetitivnim pjesmama – ali zato Dylan i Cohen nisu Beatlesi, niti su Brian Wilson, kao što i ovaj album nije Jada Jada, koji je glazbeno ipak bogatiji, a i tekstualno zanimljiviji i van svih okvira. Pjesme su bolje, luđe, kreativnije. Poslije takvog čuda, sve je korak unatrag.

Ovo je tekst o jednom manje poznatom hrvatskom glazbeniku. Da bih objasnio tko on jest, možda je dobra strategija objasniti tko on nije. Stoga počnimo sa sljedećom tvrdnjom: on nije Petar Grašo.

Prije nekih tjedan dana gledam na TV-u koncert Petra Graše. Arena Zagreb, gomila ljudi, hit do hita. On obučen elegantno i višeslojno, lijep sako i nekoliko malih oku ugodnih detalja, sunčane naočale, mekan i baršunast glas kao da ga je radio sam gospodin Bog. Najbolji hrvatski pjevač, uz njega sveprisutni gitarist Ante Gelo, a pjesme mu piše najuspješniji hrvatski autor (Huljić) koji je u životu napisao više pjesama nego što ih je čuo. Ispolirane su toliko da ne znaš je li pjesmu napisao lijevom ili desnom rukom, za ručak ili za večeru. Top produkcija, ljudi dižu ruke i njišu se, sve je tako savršeno. Grašo je na pozornici teški profesionalac, vidi se da ima potpunu kontrolu, ništa ga ne može iznenaditi, odrađuje koncert tako lako, bez imalo truda, kao da to radi svaki dan poslije doručka. Imaš dojam da može bez problema tako pjevati još deset sati i onda normalno otići u teretanu pa na picigin. Ne vidiš kroz njega, previše je slojeva, ranjivost nula bodova. Zapravo ga ondje nema, jer ne možeš doprijeti do njega ni on do tebe. Grašo je toliko mainstream da ga nitko zapravo ne čuje.

A što je s druge strane?

Dva dana prije Božića, na nekom eventu u Tvornici Kulture, malo iza ponoći, nakon tri manje zanimljiva benda – na pozornicu napokon stupa Klinika Denisa Kataneca. Publike je možda stotinu puta manje nego kod Graše, ali svi jedva čekamo. Denis je u običnoj bijeloj majici kratkih rukava, neobrijan i nabrijan na glazbu. I što se tada događa? Sve. On postaje svoja glazba, daje svoje pjesme, daje nam sebe. Guramo se naprijed, drogiramo se gitarom i Denisovim sirovim, nesputanim glasom, gutamo energiju benda i isijavamo je natrag. Dečki ne štede ni glas ni prste ni gitare, uživaju, nema tu poliranja, smije se i pogriješiti – jer to je iskonska, neiskvarena glazba, ravno s izvora. Nekog koji je Denis pronašao i njegovom nekontroliranom bujicom ispunio fantastični album Jada Jada.

Zašto za Kliniku nitko ne zna? Možda zbog sirovosti glasa i izričaja, a možda i zbog Denisa koji ponekad odaje dojam da se ne voli prilagođavati. Razumijem – ali, da je prodao dušu vragu i napravio neku pjesmu onako baš za radio, možda bih za njega čuo mnogo prije. Biti autentičan i biti komercijalan u suštini su kontradiktorne težnje. Komercijala = prilagodba. Koliko god želim sirovog Denisa, toliko ga želim i u Areni – jer želim da svi čuju ono što ja čujem. Osim toga, publika hrani – ne mislim financijski, nego ono, ako te slušaju, onda si živ, življi nego ikad.

Ponekad doživiš neku pjesmu tek kad vidiš odgovarajuću sliku.

Kad sam bio na koncertu U2-a u Zagrebu 2009. godine, neposredno prije njihova izlaska na pozornicu, stadionski zvučnici odsvirali su Bowievu Space Oddity. Zašto je Bono (ili Edge) izabrao baš tu pjesmu? Je li to zbog dizajna pozornice koja podsjeća na svemirski brod? Na površini, da, naravno. Ali svaki je njihov detalj promišljen – a Bowieva pjesma, ako je poslušate pažljivo, govori o usamljenosti. U tom kontekstu, njezino puštanje prije izlaska na stadion gdje te ovacijama dočekuje sto dvadeset tisuća ljudi dobiva sasvim drugu dimenziju, koje tada možda nitko od publike nije bio svjestan. Bowieva “svemirska” pjesma – baš kao i, recimo, Rocket Man Eltona Johna – za mene sada odgovara slici tog stadiona.

Pjesme o životu i ljubavi često poistovjećujemo s nekim vlastitim doživljajima. No slika koja će meni uvijek opisivati jednu pjesmu Beatlesa zapravo je tuđi doživljaj. Jednog toplog dana prije mnogo godina – bio sam možda još srednjoškolac – vraćao sam se doma s trčanja. Hodao sam uz svoju zgradu u Novom Zagrebu kad se ispred nje parkirao automobil. U njemu je nepoznati mladić spustio prozore i glasno pustio – pogodite što? Ne, nije ni Thompson ni Seka Aleksić. Pustio je pjesmu Girl, koju sam – budući da sam odrastao uz Beatlese – jako dobro znao, ali tada sam se od nje naježio, kao da sam je prvi put čuo. Mladić u autu kojim je odzvanjao Lennonov glas sigurno je čekao djevojku. Mogao sam zamisliti što mu je u glavi i tada sam shvatio tu pjesmu. Ono što je Lennon njome htio reći vjerojatno nije identično mom doživljaju, ali to je uvijek tako. Za mene ta pjesma odgovara slici koju sam ugledao i svim njezinim implikacijama.

Though all the maps of blood and flesh are posted on the door
There’s no one who has told us yet what Boogie Street is for

Leonard Cohen, “Boogie Street”

Kad je 2013. završio Cohenov koncert u Zürichu, ja sam znao: sad se moram vratiti u Boogie Street. Baš kao i Cohen u istoimenoj pjesmi, gdje se nakon zanosnih doživljaja svjetla i mraka svaki put vraća u nekakav Boogie Street, pitajući se čemu on služi.

Mnogo je interpretacija Cohenova Boogie Streeta. Ja ga tumačim kao dosadu svakodnevice, kao sve one naoko beznačajne trenutke koji zapravo čine 99% života. Bjesomučno hodanje po stanu u potrazi za mobitelom, namještanje kreveta ujutro, stajanje u tramvaju, red u dućanu, usisavanje, liječnička čekaonica, kruženje po ulicama u potrazi za parkingom, spremanje za izlazak, posao ovaj ili onaj, dosadni društveni događaji, hodanje nekamo ili odnekud, sve ono što moramo ili trebamo, sve što radimo da bismo obavili, da bismo došli u neki drugi trenutak. Možda u neki od onih 1% veličanstvenih trenutaka, u rijeke i vodopade iz Cohenove pjesme.

Lako ćemo za rijeke i vodopade, pa čak i za Darkened One koji je valjda suprotnost tome: vrhovi i doline čine mapu života iz stiha koji sam uvodno citirao. Ono što se tu ne uklapa jest Boogie Street, baš kao što, recimo, tamna materija sačinjava 85% svemira ali o njoj ne znamo ništa. Da, Boogie Street je stalno s nama, ali u suštini mi o njemu ne znamo ništa jer ga ne doživljavamo, nego samo čekamo da prođe.

A što bi bilo ako bismo, nekom ludom sposobnošću, zamijenili ono što doživljavamo i ne doživljavamo? Zamišljam Cohena kako mi se javlja iz onostranog gdje je napokon shvatio tajnu života koju je kroz svoje tekstove toliko tražio. “Dragi Satja”, kaže on meni, “umro sam od smijeha. Nije ovo, nego ono. Smisao je usrani Boogie street! Hahahaha!”

Ultimativni test bivanja je Boogie Street: kako hodam, kako jedem, kako perem suđe, kako motam kabel oko punjača za laptop, može li me taj posao obuzeti i zaokupiti svu moju pažnju – ili će mi misli lutati pa ću biti negdje drugdje i propustiti taj čin sadašnjosti. Jedna stara duhovna priča govori o učeniku koji je svog učitelja odabrao na sljedeći način: “Nisam došao čuti njegovu mudrost, nego gledati kako veže vezice na obući.” U jednoj drugoj priči, neki je istočnjak komentirao zapadnjake: “Oni znaju sve o svemiru i medicini, ali ne znaju jesti, ne znaju hodati, sve nešto brzo…”

Daleko sam od sadašnjosti, pišem o onome što i sam tražim, nije to lako, misli uvijek lutaju. No čini mi se da postoji dobar hint: sporost. Čak i najtrivijalniji postupak, poput pranja zuba, doživjeti kao ritual. I u svemu biti jako, jako spor.

U naslovu je film sa Jimom Carreyem – ali ovaj tekst nije o filmu, nego o glazbi. I o meni! I malo o Ireni.

U četvrtak Irena Žilić nastupa u Tvornici Kulture. Kad je prošli put ondje svirala, bio je to fantastičan koncert, ne znam jesam li još igdje tako uživao. Možda jedino kad je svirala u Močvari na Valentinovo 2021. godine – spasila me usred lockdowna, kad nisi imao kamo izaći – pred minijaturnom publikom koju je sačinjavalo desetak solidno razmaknutih parova. Na ulaznice sam kliknuo sam čim je bilo počelo preuzimanje i već minutu poslije sve su bile rasprodane. Zadnji put Irenu sam slušao prije nekoliko mjeseci na INmusicu gdje je nastupala kao Neon Wife. Padala je kiša i nisam imao zaklona, ali koga briga, ljeto je i svira Irena. Svidjela mi se jedna nova pjesma koju je tada izvela, ne znam joj ni naslov – još je neobjavljena, a ja čekam.

Imam, naravno, oba njezina albuma na CD-u; pisao sam joj komentare ispod YouTube videa; poslao poneki mail; stavio akorde njezine pjesme na Ultimate Guitar. Baš sam divan obožavatelj. Jednom sam joj prišao ispred KSET-a, nešto sam baljezgao. Pitao sam je što znači jedan zagonetan stih – točnije, tko ili što je little friend by my side u pjesmi The Moon. Nije htjela otkriti, a ja sam rekao da je to sigurno mobitel. Mislim da joj je bilo smiješno. (Tu pjesmu je poslije obradila ni manje ni više nego Morcheeba. Ni oni valjda ne razumiju taj stih.)

U bivšem bendu svirali smo njezine Cricket and Mouse i The Moon. Kad je moj brat na svoj Instagram story stavio fingerstyle cover Irenine pjesme Defeats, ona ga je podijelila u svom storyju i bili smo jako sretni. Irena odlično svira gitaru; za nekoliko pjesama koristi nestandardne tuninge i mislim da ih je pokupila od Laure Marling. (To vam je kad drugačije naštimate gitaru pa se svi akordi drugačije sviraju, ali drugačije i zvuče, a to je poanta. Mnoge pjesme Stonesa odsvirane su u open-G tuningu i inače ne bi zvučale tako dobro.) Jednom je na Instagramu, na moj upit, napisala koji tuning koristi za Cricket and Mouse (ili je to možda bio Scars, zaboravih) – a isti tuning koristi Laura Marling u svojoj pjesmi Goodbye England Covered In Snow i nisam ga našao ni u jednoj drugoj pjesmi na svijetu. Laura je engleska verzija Irene, genijalna kantautorica s već sedam odličnih albuma. Zbog udaljenosti je nikad nisam čuo uživo, ali jednom ću, ako treba, obići svijet da je vidim.

Eto, toliko o Ireni – i o meni. Mnogi moji tekstovi o glazbi, a i drugi, prikriveno su autobiografski. Svatko uvijek piše o sebi. San nikad nije o onome koga sanjamo, nego o onome tko sanja.

Nemojmo se svađati, idemo spavati, poslije će biti bolje. To je grubi sažetak teksta pjesme Soon We’ll Be Found koju sam prvi put čuo u hrvatskom Voiceu kad ju je izvrsno otpjevala Mirna Ružić. Zalijepio sam se za melodiju, zalijepio za pjesmu, potražio tekst i potražio spot.

U spotu Sia umače ruke u bijelu boju i potom njima pokazuje tekst pjesme znakovnim jezikom. Tražeći po webu značenje te geste, našao sam informaciju da je u pjesmi riječ o Sijinom bivšem dečku koji je – gluh. On, dakle, ne može čuti pjesmu, ali ovako barem može vidjeti pjesmu.

Ali bio sam potpuno zapanjen tek kad sam pogledao live izvedbe pjesme. Na svim (ili gotovo svim) nastupima Sia ovu pjesmu, osim glasom, izvodi i znakovnim jezikom! U videu iz 2019. godine, čak jedanaest godina nakon što je pjesma objavljena, Sia u nekom manjem abijentu (lounge baru?), sjedeći na stolcu, izvodi pjesmu uz pratnju akustičnog gitarista, a rukama i dalje prevodi tekst znakovnim jezikom. Za koga?

Dečko je odavno bivši, godinama daleko. Unatoč tome, Sia na svojim nastupima neumorno oživljava neki pradavni dan, neku svađu staru više od desetljeća, pokazujući rukama znakove koje publika u toj dvorani mahom neće razumjeti. Nemojmo se svađati, idemo spavati, poslije će biti bolje. Iako po svemu sudeći nije bilo bolje, Sia svoje znakove pokazuje u zrak, sve se iznova događa, propadljivo i prolazno pretvara se u vječno. Taj uporan ali suptilan, nekima možda i neprimjetan performans, toliko je genijalan i originalan da ne znam s čime bih ga uopće usporedio, u koju kategoriju svrstao – to je umjetnost iz najdubljeg izvora.

Sia i njezino ritualno izvođenje pjesme znakovnim jezikom podsjeća na religije i njihove rituale, različite obrede na oltarima. Kao i kod Sie, odgovarajućeg slušatelja odnosno primatelja nema – ali unatoč tome, ili baš zbog toga, liturgiju možemo smatrati umjetnošću. Umjetnost uvijek sadrži djelić suvišnosti, djelić besmisla.