Već dugo želim podijeliti svoj doživljaj nekih Cohenovih tekstova, ali nije to baš jednostavan zadatak. Jer navođenje stihova i odgovarajućih tumačenja, well, drugi su to već izvrsno napravili na genius.com i sličnim stranicama. Ali ne znaju ni oni, zna samo Cohen. A možda ni on ne zna. I ja ponekad pišem a da ne znam što znači.

Kako god, podijelit ću samo vlastiti doživljaj. Evo što sam objavio na fejsu prije nekoliko godina:

Moj jedini živi susret s Cohenom – ako se gledanje koncerta s bočne tribine broji kao susret – dogodio se u Zürichu 2013. godine, u sklopu turneje nakon albuma Old Ideas. Volio sam taj album, prepun one najljepše religioznosti kakvu viđamo samo kod umjetnika, protkane iskrenošću, sumnjama i humorom. Recimo, u pjesmi Going Home, početne strofe izgovara glavom i bradom Bog, nazivajući Cohena lijenim kopiletom. Prisniji odnos od toga ne postoji. A drugačija i još ljepša pjesma bila je molitva Come Healing.

I onda, tik prije smrti, na albumu You Want it Darker javio se drugačiji Cohen. Na prvu to nije očito, jer u naslovnoj pjesmi naglašen je stih “I’m ready, my Lord.” Zvuči kao da je miran i spreman na smrt. Ali onda čitam cijeli tekst i shvaćam da pjesma govori o nečem sasvim drugom.

Puna gorčine, pjesma govori o problemu zla. Spominje taj paradoks s kojim se suočava svaki vjernik, a kao odgovor – ili optužba! – stoji sam naslov pjesme i albuma: Bog želi mračnije. U tom svjetlu, ovo “I’m ready, my Lord” treba čitati uz jedan od prethodnih stihova: “I didn’t know I had permission to murder and to maim.” Chilling stuff.

Naravno, ne treba autora poistovjećivati s lirskim subjektom – Cohen je pisao iz svakakvih pozicija (čak ima i album koji se zove Various Positions). No kakav je ostatak albuma? U pjesmi It Seemed the Better Way još se izravnije javlja gorčina i opoziv onoga u što je prije vjerovao.

U Steer Your Way također: “Steer your heart past the Truth you believed in yesterday, such as Fundamental Goodness and the Wisdom of the Way“. Što ga je toliko sjebalo? Čak i na to je odgovorio:

Steer your path through the pain
that is far more real than you
That has smashed the Cosmic Model,
that has blinded every View
And please don’t make me go there,
tho’ there be a god or not

Na svu tu bol jedan je moj prijatelj, kojemu sam slao fotografije tih tekstova iz fizičkog omota albuma, rekao ovako nešto: “Jadan naš Cohi, nije se baš snašao”.

Na albumu je i nekoliko ljubavnih pjesama, a najzanimljivije su one za koje nije jasno jesu li upućene Bogu ili ženi (ili oboma) – recimo, Treaty, čiji reprizni instrumental (String Reprise / Treaty) završava album i sadrži nekoliko izrecitiranih, prilično nejasnih stihova – Cohenovih posljednjih riječi:

I wish there was a treaty we could sign
It’s over now, the water and the wine
We were broken then but now we’re borderline
And I wish there was a treaty
I wish there was a treaty between your love and mine

Hmmm…

Usput budi rečeno, Cohen je objavio još jedan album – Thanks for the Dance – tri godine nakon smrti. Nije lako skladati iz groba pa nije ni čudo da je manje glazbe, a više poezije. Ponovno gorke: “Go tell the young messiah what happens to the heart.”

Koji je pravi Cohen? Onaj koji je 2012. objavio Old Ideas ili onaj koji je 2016. objavio You Want it Darker? Da je kojim slučajem umro 2012., simbol njegove smrti bio bi možda bendžo iz domišljate pjesme o smrti (Banjo) koju je tada napisao, zajedno s pjesmama koje se prikladno zovu Going Home i Amen. Možda bi otišao u raj. Ali onda se nekoliko godina poslije ne bi dogodio taj fantastični mračni album.

Secret mi je vjerojatno najdraža Madonnina pjesma. Pjesmom se provlači stih “My baby’s got a secret”, iako se nikada ne otkriva o kojoj se tajni radi. Refren je osobito magnetičan, ponavlja se i ponavlja:

Something’s coming over
Something’s coming over
Something’s coming over me
My baby’s got a secret

Razmišljajući o naravi tajne, sjetio sam se kratke priče Etgara Kereta – Debeljko, iz njegove zbirke 8% ni od čega. Djevojka u priči ima neku “groznu tajnu” koju jedva otkrije svom partneru, smatrajući da će je on, kada to čuje, sigurno ostaviti. On tvrdi da neće. A onda se ispostavlja da je tajna sljedeća: djevojka se noću pretvara u debelog, dlakavog muškarca koji – gle čuda – njenom partneru postaje izvrstan prijatelj.

Kad smo tu priču čitali na Ferićevoj radionici proze, moje je tumačenje bilo drugačije od svih ostalih. Nagađao sam da je, u trenutku otkrivanja tajne, pisac “slagao”: da je ovo s debeljkom čista ironija kojom pisac ismijava partnerovu nadu da će tajna biti okej. Drugim riječima, prava je tajna i dalje grozna, a prelazak u bajkovitu karikaturu samo označava bijeg od surove stvarnosti priče.

Takvo je moje tumačenje nastalo pod utjecajem jedne druge priče, Život je bajka Dubravke Ugrešić (iz istoimene zbirke), u kojoj se zaista događa navedeni ironični postupak. Likovi u toj humorističnoj priči vrlo su jadni, priča ih ismijava, a onda pojedu nekakvu božićnu čokoladu i dogodi se čarolija kojom postanu potpuni, dobiju sve što im nedostaje. Ali taj je događaj prevara! To znam jer mi je sama autorica, u jednoj kratkoj e-mail korespodenciji 2014. godine, to potvrdila: “Trenutak kad su počeli jesti čarobnu čokoladu je cijela poanta priče jer izvrće priču u ironičnu bajku, stvari povoljne po junake počinju se događati samo u žanru bajke, dakle u fantastičnome svijetu, ne i u svakidašnjem životu.” To sam zapamtio i zaključio da se isto dogodilo s tajnom djevojke u Keretovoj priči. Pisac želi reći: sretan kraj može se dogoditi samo u bajkovitoj karikaturi kao što je debeljko; pravi bi kraj dakle bio nezgodan.

Usput rečeno, Ugrešićkina priča sama je bila djelomično inspirirana pričom o “potpunom gospodinu” iz romana Pijač palmina vina nigerijskog pisca Amosa Tutuole. Taj potpuni gospodin nevjerojatno je lijep. Toliko je lijep da ga izvjesna dama počinje pratiti. Njegova je tajna, međutim, da je sve svoje organe posudio od drugih, pa kada s trga odlazi doma, putem vlasnicima vraća najprije noge, pa želudac, rebra, prsa, pa ruke, vrat i na kraju kožu i meso s glave da bi mu ostala samo lubanja.

Hoće li nam ove digresije pomoći odgonetnuti o kakvoj tajni pjeva Madonna? Bojim se da neće. Neki hintovi možda se nalaze u spotu za pjesmu, koji je režirao Melodie McDaniel, a je li on samo slijedio vlastiti doživljaj pjesme ili je imao više informacija, ostaje tajna.

Svira Zoo Station. To me sjetilo… Prije nekoliko godina gledao sam dokumentarac Sedam razdoblja rocka, točnije jedan od njegovih dijelova koji je govorio o stadionskom rocku. Rastužio me taj film. Prikazivao je koncerte sa sto tisuća ljudi i s energijom veličine svemira, na kojima nisam bio. Na kraju su došli do U2-a, albuma Achtung Baby i njihove fantastične ZOO TV turneje. (Više su me dojmile te kratke snimke nego kad sam 2009. godine uživo gledao U2 u Zagrebu – ondje je nešto nedostajalo.) Dobro se sjećam kakve su mi misli bile u glavi dok sam gledao taj dokumentarac. Da sam barem bio ondje! Koliko je to davno bilo… Gdje su sada ljudi s toga stadiona? Toliki događaj, toliko energije, a zauvijek prošlo, nestalo, izgubilo se negdje u prošlosti. Teško je to objasniti. Javlja se nostalgija iako nemam veze s tim događajem, a onda i melankolija, osjećaj prolaznosti. Bezveze.

Ali evo me danas, godinama nakon tog dokumentarca i bez navedenih osjećaja (možda sam ih prerastao, yeah, right) i uživam u spomenutom albumu, čije bih rifove i stihove mogao do jutra ispisivati, dijeliti ih s ljudima, neka vide kako su moćni. “Give me one last dance, we’ll slide down the surface of things…” Počeo sam ih ovdje pisati jedan za drugim, ali sam shvatio da to baš i nema smisla. Ako niste shvatili iz citata, svira druga pjesma: Even Better Than the Real Thing. Ukratko, svira mi U2 – Achtung Baby, jedan od najdražih albuma, objavljen tri dana prije mojega rođenja.

To neozibljno ime albuma namjerno je u kontrastu s ozbiljnošću tekstova, maska koja ga sakriva. Svira One, pjesma za koju ste vjerojatno čuli. Prije oko trinaest godina, Dražen je bio prvi prijatelj s kojim sam ozbiljno razgovarao o glazbi. Rock’n’roll prema njegovim riječima nije nikakva šala ni dječja igračka, on može biti bomba za mozak. (U jednoj pjesmi i Dylan kaže: “I can write you poems that make a strong man lose his mind!“) Od sedam pjesama U2-a koje mi je Dražen preporučio na svojoj velikoj listi pjesama koje “nisu za razbibrigu”, tri su bile s Achtung Baby. Poslije se predomislio i rekao: U2, Achtung Baby – ipak cijeli album!

Svira Until the End of the World. O čemu govori, što to znači??? Poslušajte tu Edgeovu gitaru, ona razdire cijeli album po sredini, odozgor dodolje, nadvoje…

Svira Who’s Gonna Ride Your Wild Horses. Znam osobu koja voli tu pjesmu jer je povezuje s jednom bivšom ljubavi, koja je slično tekstu pjesme bila divlja i neukrotiva. A onda svira So Cruel. Jednom u gimnaziji na tu sam pjesmu ukazao jednom poluprijatelju, intelektualcu kojega sam cijenio i koji je bio utjecajan u školi i izvan nje. On je rekao da ne podnosi U2. Pokušao sam mu, uzaludno, objasniti zašto je to dobra pjesma – tada sam se poistovjećivao s njenim uspjehom u njegovim očima. No barem je volio moje Stonese! (Inače, Dylan mu je bio najveći umjetnik na svijetu, a za Dylanovo kršćanstvo iz osamdesetih imao je teoriju da je varka, promišljen umjetnički potez, način da pobjegne iz hipijevskog mainstreama u koji su ga bili ugurali.)

Svira The Fly. Taj bih tekst mogao sada cijeli prepisati ovdje. O čemu govori? Nije posve jasno – i to je dobro. Bono, koji ga je napisao, rekao je u nekom intervjuu da je riječ o telefonskom pozivu osobe iz pakla kojoj se se sviđa ondje biti te objašnjava sugovorniku što je naučila. Well, možda, ali ovo je jedna od onih situacija kada imam svoje tumačenje koje mi bolje paše od autorovog. Dobre su pjesme višeznačne.

Uh, sada svira Mysterious Ways. Tekst koji, možda, govori o Bogu u ženskom rodu. Ili, vjerojatnije, namjerno izvrće biblijsku referencu (čudni su putevi gospodnji) da bi oslikao ženu koja jedina može, kao mesija, spasiti muškarca koji ne zna voljeti. A možda je i jedno i drugo.

Sljedeća, Tryin’ to Throw Your Arms Around the World slabija je pjesma. Naslov mi je super jer govori o grljenju svijeta, ali onda sam negdje pročitao da je riječ o pijancu. Nema veze, pustimo pijanca da pije, ja bih i dalje zagrlio svijet. Svira Ultraviolet! Ljubavna, ali daleko od obične. Spominje zakopano blago – da, ono iz evanđelja – i onda, recimo: “There is a silence that comes to our house, when no one can sleep… I guess it’s the price of love, I know it’s not cheap.” A poslušajte ovo: “When I was all messed up and I had opera in my head, your love was a light bulb hanging over my bed.” Album bi ovim stihovima mogao završiti i mogli bismo mirno umrijeti bez ikakvog žaljenja, ali naravno, ima još…

Pjesma Acrobat. Dragi Satja, govori naglas o svojim željama, zamislima i snovima (kao što i činiš, recimo, na Blogaritmu), makar oni bili daleko, makar bili promjenjivi, propadljivi ili neostvarivi, jer Bono ti ovdje poručuje: “You can dream, so dream out loud! In dreams begin responsibilities!” Pjesme su ovdje bljeskovi genijalnosti. Glazbeno moćne, sugestivne, malo pretenciozne, ali opravdano. Moraju biti pretenciozne, jer ljubav je slijepa. Svira Love is Blindness, zadnja pjesma.

Može li bolje od slobodnog pisanja po praznoj stranici? Mladi pisac Luka Stjepan Delić pisanje naziva neprekidnim prostorom čiste mogućnosti. To nije daleko od matematičke vizure: pisac svakom svojom riječju bira jednu od N mogućnosti i tako je svaki tekst, kao niz tih odabira, jedna varijacija u kombinatornom smislu riječi. Pišući tekst, autor probija put u šumi varijanti, traži jedno rješenje jednadžbe s mnogo različitih rješenja, kreće se unutar prostora svih mogućih tekstova – Borgesove babilonske knjižnice, recimo.

Pisanje oslobađa, tako se zove jedna zbirka pjesama Ivice Prtenjače. Taj je naslov višeznačan, a jedan njegov smisao krije se u samim stihovima zbirke gdje se asocijacije nižu toliko slobodno da pjesme gube značenje i temu u tradicionalnom smislu riječi. To ne znači da nemaju smisla. Ali možemo biti još slobodniji – napisati prazan tekst, knjigu bez stranica (ili s praznim stranicama), koja time što je prazna ne bira nijednu mogućnost, ne ograničava se, već nagoviješta svaku od beskonačno mnogo neostvarenih mogućnosti. Ne pišući ništa, pišemo sve. Prazne parole (ali prazne doslovno) stoga bi bile idealne parole ekstremno liberalnih opcija koje dopuštaju, recimo, sve.

Jednom sam razmišljao o performansu u kojem bih, poput onih koji na ulici dijele različite letke i reklame, prolaznicima dijelio bijele, potpuno prazne letke. Ali što ću onda reći kad me pitaju koji je ovo kurac, jel ja to njih zajebavam? Možda treba odgovoriti da je riječ o umjetničkom nastupu u kojemu, eto, dijelim prazne letke i promatram reakcije ljudi. (“Da, upravo ovu Vašu reakciju, gospođo, Vi ste dio performansa.”) Sve dok mi jedan od tih praznih letaka netko ne zabije u (prethodno prazan) nos. Ljudi ne vole prazninu, boje se onoga što iz nje može izroniti. Recimo, u onoj seriji Lud, zbunjen, normalan, debeljko u restoranu žali se na rupe u siru: “Šta je ovo? Naručio sam sir, a ne prazan prostor!” Možda prazan papir i nije najbolje rješenje. Pa i ovdje sam nešto napisao, nisam ostavio prazno.

Pavao Pavličić svojedobno je napisao priču za Večernjakov natječaj gdje svake subote objave jednu priču. (Ja sam im tada bio poslao svoju, ali je nisu objavili, nego su objavili Pavličićevu.) Priča mu je imala jako maštovit naslov: “Priča za Večernjakov natječaj”. U njoj Pavličić piše o tome kako želi napisati priču za Večernjak, ali ne zna o čemu bi pisao pa odlučuje pisati, eto, baš o tome kako traži temu i kako će tema biti to neuspješno traženje teme. Kakva rekurzija! Spominje i kako mu kompjutor broji znakove da ne prekorači limit za priču, a na samom kraju priče, kada tobože želi još nešto napisati, ispadne da više nema mjesta. Popizdio sam na tu priču, smatrao sam je jeftinom prevarom, objavljenom samo zato što je riječ o gospodinu Pavličiću, a ne o anonimusu čija je priča bila sedamnaest puta bolja. Bolje bi bilo da je poslao prazan papir. Ipak, koliko god bila odvratna, a možda baš zato što mi je bila odvratna, spomenute se priče još uvijek dobro sjećam. Ostala je. Ono što ostaje nije gola priča, nego naš doživljaj te priče. Htio ili ne htio, ja sam je doživio.

Doživljavate li vi mene? Moji su tekstovi meni uvijek smisleni. Ali drugi nemaju istu povijest, iste misli i iste reakcije. Ekstrovert ne razumije introverta, činovnik ne razumije hipija, praktičan ne razumije apstraktnog, thinker ne razumije feelera, i obrnuto u svim tim slučajevima. (Da, u prethodnoj rečenici krije se Myers-Briggsova tipologija ličnosti.) Dobar autor dotaknut će i različite od sebe, a loš samo sebi slične. Onaj najgori dotaknut će samo sebe. Koji sam ja?

U dane kada nema nove blogaritamske objave, ovaj blog bilježi prosječno 5-10 različitih posjetitelja dnevno. Kad nešto objavim, obično podijelim s prijateljima i na fejsu pa posjetitelja bude više. Ali sada me zanimaju prosječni dani, kada nema novih objava, zanima me tko su čitatelji koji blog posjećuju “nepozvani”. Tko ste? Što vas ovamo dovodi? Mene dovodi želja da se izrazim i da to netko doživi, jer pisanje je vid komunikacije, oblik prijateljstva. A vas? Javite mi se preko kontakt forme. Zanima me…

Ring the bells that still can ring
Forget your perfect offering
There is a crack, a crack in everything
That’s how the light gets in

Leonard Cohen, “Anthem”

Leonard je imao još mnogo stihova o strganosti.

Sjećate se, naravno, njegovog broken hallelujah… Ali možda ne znate za njegov strgani brijeg? From this broken hill, I will sing to you. From this broken hill, all your praises they shall ring.

Jedan od rijetkih još boljih pjesnika spominje strgano krilo, broken wing. U jednoj od svojih (meni najdražih njegovih) pjesama, Dylan opisuje fantastičnu djevojku, mirnu, snažnu i ljupku, kakvu bi svatko poželio. Svaki stih te pjesme malo je remek djelo. Ali na kraju odjednom kaže:

The wind howls like a hammer,
The night blows cold and rainy,
My love she’s like some raven
At my window with a broken wing.

Bob Dylan, “Love Minus Zero/No Limit”

Mnogo je različitih interpretacija ove strofe i slomljenog krila. Je li joj on slomio to krilo? Je li ono simbol njezine divlje slobode – koju on ipak ne želi? Ili je htio istaknuti da je, unatoč svemu, ona sjebana i ranjiva i kao takva kuca na njegov prozor? Vjerujem da je ovo posljednje.

Često se kaže da su lijepi ljudi oni koji se osjećaju dobro u svojoj koži. Toga sam se sjetio slušajući Alanis Morissette, koja se u svojoj pjesmi s ljubavlju obraća nekome strganome (nije baš jasno kome: prijatelju, prijateljici, bivšoj ljubavi?) kome nije lijepo u vlastitoj koži. I onda jasno kaže, iako žedna svega i svačega, ta je osoba predivna:

You were uncomfortable in your own skin
You were thirsty
But mostly you were beautiful

Alanis Morissette, “Joining You”

I unatoč svemu, ta je osoba njezin svjetionik: my tortured beacon. Želite li poslušati pjesmu, preporučujem live verziju s MTV Unplugged koncerta, mirnija je i nježnija od studijske.

Još jednu kritiku “dobrog osjećaja u svojoj koži” i sličnih ideala daje Martin Gore:

We’re damaged people
Praying for something
That doesn’t come from somewhere deep inside us

Depeche Mode, “Damaged People”

Da, za razliku od svih koji kažu “ljubav je u tebi” ili “sreća dolazi iznutra”, ovdje se javlja ponizan glas čovjeka koji priznaje da u dubini duše nije našao ni ljubav ni sreću te mu preostaje samo čekanje da ih odnekud dobije. Osvježavajuće je čuti takvu iskrenost. A pogledajte iduće stihove:

Depraved souls
Trusting in the one thing
The one thing that this life has not denied us

Ljepota je posljednjeg stiha u tome što se može shvatiti (prevesti) na dva načina. Prvi je: vjerujemo u jedinu stvar koju nam život nije uskratio. (Ljubav, možda.) Drugi je: vjerujemo samo u jedno: da nas život nije zanijekao.

Tijekom ljetne prakse u Zürichu 2013. godine otišao sam na koncert velikog glazbenika i pjesnika Leonarda Cohena. Ondje je njegov prateći vokal, Sharon Robinson, izvela pjesmu Alexandra Leaving koje sam se dotaknuo i u prethodnoj objavi.

Po svemu divna pjesma, pa nisam ni slutio da će prošle godine, kada sam jedva dočekao novi album kantautorice Laure Marling, njezina pjesma Alexandra iz ženske perspektive, iskreno i brutalno, odgovoriti upravo na tu Cohenovu pjesmu.

Cohen je nostalgičan i u svojoj pjesmi obraća se čovjeku (vjerojatno samome sebi) kojega napušta dotična Aleksandra, govoreći mu da prihvati taj ishod i pomiri se s njim. Ali Laura iz nekog razloga nije smirena: zauzima se za Aleksandru te je ljuta i ogorčena na Cohenove riječi.

U čemu je problem, Laura? Za razliku od mene, ona je u Cohenovoj raskošnoj pjesmi vidjela takvu patologiju da se zapitala kako je Aleksandra uopće preživjela takav odnos:

What became of Alexandra
Did she make it through?

Idući stihovi optužuju Cohena da zapravo nije ništa rekao o samoj Aleksandri. Kakva je ona, zašto odlazi, kako se osjeća? Je li njemu to uopće važno?

What kind of woman gets to love you?
Wrote us all a little note
Nothing left to lose
What kind of woman gets to love you?

I zaista. U pokušaju objašnjenja rastanka, Cohen (obraćajući se samome sebi) govori isključivo o sebi, o planovima koje je upropastio i izgubljenom smislu:

As someone long prepared for the occasion
In full command of every plan you wrecked
(…) And you who were bewildered by a meaning
Whose code was broken, crucifix uncrossed
Say goodbye to Alexandra leaving
Then say goodbye to Alexandra lost

Laura, međutim, ima sasvim drugačije objašnjenje. Jednostavno i daleko manje poetično:

She’d tell you what you’re doing wrong
If she thinks she’ll be understood

Aleksandra, zar zaista misliš da Cohen to ne bi mogao razumjeti? Ili si očekivala da ti treba pročitati misli? Laura je ovdje pristrana. Idealizira Aleksandru objašnjavajući da ona, za razliku od Cohena, nije ništa projicirala – svjesno je zagazila u njegovu kanalizaciju tražeći dijamant, koji joj je na kraju postao uteg:

Alexandra had no fear
She lived out in the woods
Pulls her socks up to her knees
Finds diamonds in the drain
One more diamond to add to her chain

Što kaže Cohen? Prije nego što je Sharon Robinson izvela njegovu pjesmu u Zürichu, on nam je (publici) izdvojio i izrecitirao sljedeću strofu – bit će da mu je draga:

Even though she sleeps upon your satin
Even though she wakes you with a kiss
Do not say the moment was imagined
Do not stoop to strategies like this

Divna strofa koja govori o težnji da, radi olakšanja boli, pokušamo na neki način zanijekati ono lijepo što je bilo ili ono što još uvijek osjećamo (“ma to sam si ja umislio”). To nije dobra strategija. Umjesto toga, kaže on dalje, treba sve proživjeti:

Go firmly to the window. Drink it in.
Exquisite music. Alexandra laughing.
Your first commitments tangible again

Cijela je njegova pjesma puna ovakve romantike. Kako Laura odgovara? Glazbeni vrhunac njezine pjesme dolazi na kraju (bridge) kada u pjesmi nimalo romantično Cohenu progovara sama Aleksandra:

You had to say your shit to bed
You could not bear the unsaid
I had to try a fuck to give
Why should I die so you can live?

Opet imam problem s ovim “unsaid”, ali… Je li Cohen svojom romantikom ubio Aleksandru? Kakva je uopće žena koja je imala čast njega voljeti (“What kind of woman gets to love you“) – ima li ona svoj unutarnji život, ili je ona samo fasada, projekcija čega god on želi da ona bude? To pitanje Laura ponavlja na sljedeći način:

It won’t change how I’m feeling
But you can try to help me understand
If she loved you like a woman
Did you feel like a man?

Drugim riječima, Cohene, jesi li Aleksandru samo trebao kako bi se ti nekako osjećao? Recimo, kao muškarac?

Što bi o tome rekli njegovi sljedeći stihovi (prva dva)?

And you who had the honor of her evening
And by that honor had your own restored
Say goodbye to Alexandra leaving
Alexandra leaving with her lord

I je li to, u konačnici, toliki problem? Laura na kraju ironično ponavlja:

What did Alexandra know?
What did Alexandra know?
What did Alexandra know?

Exactly.

Na kraju, moram spomenuti jednu možda i ključnu činjenicu.

Poznato je da je Cohenova pjesma nastala na osnovi pjesme grčkog pjesnika Konstantina Kavafija, Bog napušta Antonija. Pjesma govori o povijesnoj priči prema kojoj je Marko Antonije u Aleksandriji bio opsjednut od Oktavijana noć prije nego što je grad pao u neprijateljske ruke. Većinu riječi i stihova iz te pjesme Cohen je u sačuvao ili preradio u svojoj pjesmi, zamijenivši glavni motiv – grad Aleksandriju – ženom koja se zove Aleksandra. Genijalan umjetnički potez, ali… Potvrđuje li ova činjenica Laurino tumačenje? Žena ili grad, ima li razlike? Kako Cohen vidi Aleksandru koja ga napušta – i vidi li je uopće?

Jeste li gledali stari, crno-bijeli film Svoga tela gospodar? U njemu je riječ o siromašnom selu gdje je mladić Iva silom prilika bio prisiljen oženiti šepavu djevojku Rožu, koju ne voli i godinama je sasvim ignorira. Roža od seoske babe vračare pribavlja prah koji bi Ivu trebao začarati da se zaljubi u Rožu. Na nekoj svadbi, usred zabave i graje, ona mu taj prah sipa u piće.

Što se tada događa? Priča zapravo ima tri različita završetka. U istoimenoj pripovijetki Slavka Kolara iz 1931. godine, prema kojoj je film snimljen, Iva na vrijeme primjećuje prah u svojoj čaši. Rožin plan propada, a Iva je počinje tući na mrtvo ime. Tada mu Roža jecajući izgovara rečenicu (koja se javlja u svim inačicama priče):

“Vudri, mili Ivek, vudri, neka bar po šake tvoje znam da sem ti žena!”

Iva je zbunjen ostavlja na miru i tako pripovijest završava. Što će dalje s njima biti, pisac je ostavio na interpretaciju čitatelju, kao i pitanje što bi se dogodilo da je Iva popio ljubavni napitak.

U filmu se pak stvari odvijaju malo drugačije. Ubrzo nakon što je Roža na zabavi u Ivinu čašu vina stavila prah od babe vračare, čašu zgrabi i iskapi slučajan gost koji je, pripit i u naletu žeđi, došao do stola i potom odmah nastavio plesati. Roža ponovno stavlja prah u vino. Iva se vraća za stol i ispija vino, a onda zbunjeno gleda u čašu i primjećuje prah. Stvari se dalje odvijaju slično kao u Kolarovoj pripovijetki: Iva bije Rožu, ona mu odvraća poznatu rečenicu, nakon čega je prestaje tući. Blagi podsmijeh njegova lica daje naslutiti da je i dalje mrzi. Sličan završetak kao onaj prvi, reklo bi se, ali malo dorečeniji: napitak je ispijen, nije djelovao, a da će možda početi djelovati tek poslije – to nije baš izgledno. U zadnjem kadru Roža šepa za Ivom, baš kao i na kraju Kolarove pripovijetke.

Nesretan kraj, reklo bi se. Prije nego prijeđem na najzanimljiviju varijantu završetka ove priče, zapitajmo se: kako bi ona uopće mogla završiti happy endom? Da Iva nije ništa primijetio i da je napitak zaista djelovao tako da zavoli Rožu, bi li to bio sretan kraj? Vjerujem da se i vama čini da ne bi: bila bi to prevara, ljubav proizvedena umjetno, bez motivacije. Ali kako onda?

Jedan od općih savjeta za pisce glasi da kraj treba biti takav da djeluje kao da se nije moglo drugačije završiti. U skladu s time, najefektniji kraj smislio je sam Slavko Kolar u drami (kazališnom djelu) Svoga tela gospodar – Smešna pripovest u dva dela (vu sedmerem spelavanju) koju je napisao 1957. godine, dvadeset šest godina nakon svoje izvorne pripovijetke. Tu dramu, točnije snimku njezine suvremene izvedbe iz jednog zagrebačkog kazališta, vidio sam jednom na HTV-u. Taj twist na samom kraju, ta dosjetka – Kolarovo genijalno rješenje zadatka “završi priču na pravi način” koji je, izgleda, rješavao 26 godina – urezao mi se u pamćenje i zato sve ovo pišem, dijelim.

U predstavi, naime, Iva opet na vrijeme primjećuje prah u čaši vina. I onda, nakon njegova gnjeva, Rožina pokušaja samoubojstva, i oštre rasprave s roditeljima i kumom, Iva naposljetku viče:

“Dajte ju sim!”

Uzima čašu i, na zaprepaštenje svih prisutnih, polako sve ispija, govoreći pritom: “Naj bu, kak bu!” U tom trenutku predstava završava.

U ovoj varijanti Iva je, dakle, ljubavni napitak ispio namjerno. Što to znači? Hoće li napitak djelovati ili neće? Jasno naslućujemo: sada nije važno! Sama činjenica da je napitak ispio svojom voljom ima učinak djelovanja, ukazuje na završetak u kojem se on miri sa svojom sudbinom, odlučuje voljeti Rožu. Ili barem sa sebe skida oklop inata koji mu je to branio.

Netko bi mogao prigovoriti da ovdje odluka nije dovoljna i da nije moguće voljeti na silu. Istina, ali tvrdnja “odluka je dovoljna” jednako je pogrešna kao i ona suprotna, da su dovoljni isključivo osjećaji. U psihologiji je poznato da akcija prethodi motivaciji, drugim riječima, često moramo najprije započeti nešto raditi da bismo za to postali zagrijani; čekati motivaciju loša je strategija. Čini se da je svega toga bio svjestan i Slavko Kolar, jer Iva u trenutku ispijanja još nije sretan, nije se mnogo promijenio – samo čini prvi korak.

U matematičkom dokazu krije se književnost, kaže stanfordski filozof. Ima nešto u načinu na koji pišemo rješenje zadatka, u prezentaciji: sve je to organizacija misli. Rješenje gotovo svakog ozbiljnijeg zadatka (kombinatorika, teorija brojeva…) može se napisati na tisuću načina i postoje odgovarajući savjeti – How to write a solution itd. I nije to samo stvar dobivanja bodova na natjecanju; sklon sam ustvrditi da je način pisanja jednako važan kao i sama ideja rješenja.

Isto vrijedi i za književnost, gdje je organizacija misli (bolja je riječ stil) često važnija od suštine: nije toliko važno što pišemo (jer temu svatko može prepričati u birtiji), nego kako. A taj kako može biti svakakav: od Homera i Marka Marulića do Gorana Barea, Vjekoslave Huljić i Jale Brata.

U književnosti me uvijek privlačio “matematički” stil pisanja, pri čemu ovo matematički ne treba doslovno shvatiti. On nema nužno ikakve veze s matematikom, ali ima s odgovarajućim načinom razmišljanja koji uključuje sistematičnost, logičnost, dosljednost i određenu eleganciju koja podsjeća na matematičke dokaze. Ne znam mogu li tu sklonost poopćiti i na druge matematički orijentirane čitatelje, ali mogu pokušati i čitateljima ovog bloga preporučiti neke priče koje su mi se u tom smislu baš svidjele:

• Jorge Luis Borges: The Library of Babel – Ova je priča i tematski donekle matematička. Borges je genij i preporučujem njegove zbirke Izmišljaji (koja sadrži ovu priču) i Aleph.
• Raymond Smullyan: Is God a Taoist? – Ovako logičan razgovor s Bogom zbilja oduševljava. Vidi se da je autor matematičar. Mnogo više može se naći u njegovoj zbirci This Book Needs No Title i drugima.
• Daniel Dennett: Where Am I? – Naravno da i dobar science fiction mora ući u ovu kategoriju; ali ovo i nije toliko SF koliko odličan filozofski pogled na mind-body problem. Autor je najbolji filozof našeg vremena, a kao knjigu što bih drugo preporučio nego zbornik The Mind’s I.