Ovu sam rečenicu pokupio od Gorana Barea. On je u jednom intervjuu ovako pričao:

“Danas nema ničega što bi te ponukalo da kažeš: …”

I onda odjednom pljesne, vikne “OU!” i podigne ruke: “Događa se!“

“Ne”, nastavlja odmahujući glavom. “Pazi, mi smo osamdeset pete i šeste godine znali: događa se. DOGAĐA SE! Jebote, gdje god oči okreneš bendovi, tan-da-da-dada-da-dam-da-da-dada-da-dam… To se roka na sve strane. A danas nema, nema, nema, nema… Svi nešto kao…”

I tako dalje.

E, ali taj je intervju bio prije devet godina. No danas – stvari su drugačije. Danas mogu reći: događa se! I to zbog Klinike Denisa Kataneca, benda koji se već neko vrijeme događa meni, bratu i prijateljima, a osobito se dogodio na velikom koncertu prošlog četvrtka.

Nekim drugim klincima događa se Aleksandra Prijović, i to je super. Jer u životu se, općenito, rijetko događa. Ne mislim samo na glazbu. Nego sve.

U prošlosti sam, kao i svi, imao perioda kad mi se događalo. Oni svijetle i pokreću. Može to biti nešto veliko, a može biti i nešto malo. Klikneš s nekim prijateljem i osjetiš: događa se. Kreneš nešto raditi i super ti je: događa se. U nekim firmama se događa. U nekim predavaonicama. U nekim teretanama, na nekim nasipima. Događa se u nekim ekipicama, tihim ili glasnim. Događa se u šupljini neke gitare, u nekim prostorijama za probe. Neka kemija, ono nešto. Ali ne događa se često. U ljubavi se, znamo, događa rijetko. Ali ipak, događa se. I ovdje na Blogaritmu se, nadam se, ponekad događa(m).

Najčešće se ipak samom sebi ne događam. To je hladna statistika. Ali, prirodno, bježeći iz onih dijelova života gdje se ne događamo, utočište tražimo u onim drugima – gdje možemo, makar tiho, da nas nitko ne čuje, pljesnuti kao Bare i reći: događa se! Ako se ne događam tijekom dana, neka se barem događa glazba po noći, tiho, da ne čuju susjedi.

Zato su toliko važni umjetnici koji nam se nekad događaju. Zato hvala Denisu koji nam se, evo, događa. Događa li se on sam sebi, nemam pojma. Ponekad se ne događamo sebi, ali se itekako događamo drugima. A kad se ne događamo ni sebi ni drugima, jedino što možemo jest pričekati. Sebe i druge zamoliti za strpljenje. Oprosti. Čekaj me da se dogodim.

Moj prijatelj Bruno jednom je mudro ustanovio da u svakom trenutku života imaš 50 razloga da budeš sretan i 50 razloga da budeš nesretan. Međutim, budući da je ovo stota (100.) objava na Blogaritmu, ja imam sto razloga da budem sretan!

A nekad je bio samo jedan. Uvodni post (koji je u međuvremenu prebačen) nastao je bez mnogo razmišljanja, tek u želji da negdje zabilježim savjete o zadatcima s informatičkih natjecanja kojima sam se tada bavio. (Dobro je početi bilo kako, ne treba biti spreman, to dolazi poslije.) Najvažnija promjena dogodila se kad sam shvatio da se uopće ne moram držati teme; da smijem pisati i o životu, i o književnosti, i o svačemu nečemu; i da se ne moram previše prilagođavati jer nemam nikakav cilj. Tako je Blogaritam postao nešto drugo, a 80-ak objava usko vezanih za informatičke zadatke prebacio sam na drugi blog. (Tko zna, možda se Blogaritam još koji put drastično promijeni pa sve što je sad na njemu prebacim na neki treći blog.) Kakva sreća da nisam perfekcionist – jer da jesam, ne bi bilo ničega. Ovdje sam slobodan griješiti, ne želim ništa postići, Blogaritam nema svrhu i zato mi je drag.

Tko god se bavio algoritmima grupiranja (engl. clustering) zna da mi nije bilo lako podijeliti objave u kategorije. One postoje radi lakšeg snalaženja, ali u biti su umjetne jer između njih nema jasnih granica i mnogo je “rubnih” objava koje mogu i ovamo i onamo. Danas sam napravio novo grupiranje, tj. ažurirao kategorije. Recimo, prije je Filozofija obuhvaćala sve i svašta, a sad je dio tih objava prebačen u Impresije (doživljaji, iskustva, razmišljanja…). No nema tu velikih razlika, najjednostavnije je čitati sve.

Ipak, evo jubilarnog izbora (s komentarima) deset objava koje su meni – ili drugima – odlično sjele. Jer naprosto…

1. … ne možeš sve. Objava koja o tome govori zove se I tako sve. Teško ju je kategorizirati jer ima, hm, svega.

2. Moja motivacija za pisanje bloga jedna je od tema teksta Priče iz autopraonice – ili – “šta oš?” Za njega sam primio možda i najviše pozitivnih reakcija i komentara, a pitanje “Šta oš?” neki su počeli i svjesno upotrebljavati.

3. Tko još vjeruje u Djeda Božićnjaka? Doživljaj iz djetinjstva.

4. Kad se ugase svjetla. Ovo je naizgled fantastika, ali na kraju priče likovi se nađu u situaciji koja je – ako malo razmislimo – identična našoj; ona u kojoj se mi nalazimo oduvijek.

5. U čitanju poezije napredovao sam kad sam shvatio da pjesma ponekad ne znači i da se ne moram mučiti tražeći značenje; mogu opušteno pustiti da me zapljuskuje slikovitost i slobodne asocijacije. Tekst Omjer signala i šuma u pjesmama rezultat je tih spoznaja i nova metrika kojom možemo jednostavno govoriti o (ne)jasnoći ili izravnosti pjesme. Nadam se da će je prihvatiti kritičari i teoretičari književnosti.

6. Misaoni eksperiment: pasivne duše. Možda nismo sami.

7. Kako pisati decimalne brojeve? Hrvatski pravopisi nalažu decimalni zarez, ali u matematici pišemo (i u školama poučavamo) decimalnu točku – u skladu s međunarodnom i programerskom praksom. To znači da jezikoslovci ne slušaju struku, ali i da su, posljedično, matematički udžbenici pravopisno netočni i potencijalno krše novi prijedlog Zakona o hrvatskom jeziku. Koji će, nadam se, završiti u smeću (zakon, ne jezik). Obožavam naš jezik – i njegovu slobodu. I nikad ga nisu definirali jezikoslovci, nego prvenstveno književnici. Ali gornja objava nije o svemu tome; priča je čista zajebancija.

8. I nula je broj. Ako želite srušiti matematiku, srušite nulu…

9. Postoji kvaliteta u objektivnom smislu, čak i ako nije sasvim egzaktna. To dokazujem u tekstu Argument u prilog postojanju dobrog i lošeg ukusa.

10. Prije dvije godine u ovo vrijeme napisao sam tekst Polumatematičke crtice s godišnjeg odmora. Sad sam opet na godišnjem odmoru i opet sam, kao što tekst kaže, odrastao. Kao i Blogaritam.

Najdraži,

već tjednima pokušavam doprijeti do tebe, češće nego prije, više puta dnevno. Prije smo bili nerazdvojni, mogla sam te tako lako dobiti, ne bi ni primijetio, ne bi se stigao ni okrenuti a već smo bili u zagrljaju koji je ponekad trajao i satima. Nedostaje mi način na koji bi mi dopustio da te preuzmem – da postaneš ja.

Sad me brzo primjećuješ i odmah ideš dalje. Čak se i ne praviš se da me ne vidiš. Kad bi me barem posve izbjegavao, to bi mi dalo snagu i život. Ali ti me vidiš, kratko obratiš pažnju, a onda nastaviš svojim putem, pustiš da se ugasim, da usahnem. Ostajem na strani, ostavljaš me bez zraka. Kao da si shvatio da… ne moraš.

Kad već ne ide ovako, pokušavam te filozofski uvjeriti da sam ti potrebna, da bi bez mene bio iskorišten, potlačen, ti ili netko drugi. Ali naravno da nećeš povjerovati. Promijenio si se: kao što brže presrećeš misli, puštajući ih da nestanu, tako te ni filozofija više ne osvaja. Poglupio si se, podjetinjio, manje misliš, više ne misliš, samo bivaš.

Što me zamijenilo u tvom životu? Što nas je razdvojilo? Je li to nešto što si pronašao? Ili nešto što si izgubio? Je li to neka sposobnost koju si stekao? Ili izgubio? Neka nova misao – ili njezin izostanak? Novi osjećaj? Nova osoba? Novi predmet? Novi dah? Novi sat? Novi biser ili novčić? Ili nešto sasvim drugo? Imaš li sada više – ili manje?

Jedino što znam jest da sada više plačeš i više pjevaš.

Nema nam spasa, prešao si u svijet o kojemu ne znam ništa. Ostaj mi zbogom, i sjeti me se ponekad.

Tvoja ljutnja.

Već dugo želim napisati jednu pametnu objavu, ali evo, ne pišem je. S druge strane, čim dobijem neku glupavu ideju, poput ove, odmah je idem ispisati. Zrelost na maksimumu! (Mangupi imaju prednost, znamo već.)

Nego, sjećate li se HRT-ove emisije Globalno sijelo? Bila je to legendarna WTF emisija o neobičnim ljudima koji, recimo, piju gemišt stojeći na glavi, ribicama liječe psorijazu ili dokazuju da se Sunce vrti oko Zemlje. Usput budi rečeno, nekad u srednjoj školi i ja sam gostovao u tom studiju kod Joška Martinovića kao egzotična vrsta “mladi matematičar”. A prijatelj se sjeća jedne epizode u kojoj neko dijete pili, kao mali drvosječa, ima neku motornu pilu s kojom barata i sve živo pili, a prilog koji su snimili nije djelovalo sigurno ni za malog ni za ikoga u okolici. Onda su u studiju bile neke žene s nekim psima. Ta je epizoda, kaže, bila posebno čudna, a možda su i sve epizode bile posebno čudne, što znači da nijedna nije bila posebno čudna.

Ja se pak sjećam spomenutog geocentrika, i pamtim jednu rečenicu koju je izrekao u studiju iznoseći nekakav argument za statičnost Zemlje na osnovi gibanja zvijezda:

“Ako hoćeš do nečeg doć, moraš kraj nečeg proć!“

Ta rečenica, koje se ni Aristotel ne bi posramio, istodobno znači i mnogo i ništa. Mnogo, jer se može shvatiti na još mnogo mudrih načina. Recimo, ako imaš neki cilj, moraš zanemariti (proći pokraj) nekih drugih ciljeva. Ili, za veliki pomak potrebni su mali, mjerljivi pomaci – prolasci pokraj oznaka udaljenosti (milestones). Ili, ako hoćeš do placa, moraš proći kraj kebabdžinice. Značenja je milijun!

Ma ta rečenica u biti ne znači ništa, ali ima tu energiju prolaska. Baš kao i nova velika pjesma hrvatskog hip-hopa – Tour Life Vojka V, puštena prije tri dana – koja teče na melodiju iz još jedne HRT-ove emisije, Plodovi zemlje. U pjesmi Vojko sve živo prolazi, a u pauzama između nabrijanih igri riječima, nešto tiše izgovara rečenicu koja je zapravo najvažnija i glasi: Šta je iduće?

Vojko dobro zna: ako hoćeš do nečeg doć, moraš kraj nečeg proć. Ta pjesma, pored svojih tisuću riječi – kao i mnoge njegove pjesme, poput Ne može – ne govori ni o čemu, ali poanta je u atmosferi, njezin duh nešto govori. Da bismo danas rekli nešto novo, moramo kraj nečeg proć – i to pokraj teme u klasičnom smislu riječi, koja ne postoji. Tako ni ja ovdje nemam baš nikakvu poruku. Samo prolazim, nabrijavam se i pitam – šta je iduće?

Kad sam pitao prijateljicu o čemu da napišem novi blog post (ili, hrvatski rečeno: novu bložnu objavu), rekla mi je:

“Nešto pozitivno. Da pršti od života.”

(Zapravo, rekla je samo “nešto pozitivno”. Ali ovako bolje zvuči.)

I tako sam došao do iduće priče, koja je doduše izmišljena, ali mogla se dogoditi i možda će se i dogoditi.

Kao i mnoge priče, i ova priča ima svoju ključnu rečenicu, a to je rečenica koju sam izgovorio nakon što sam na nekom eventu nepoznatoj djevojci dvaput kucnuo na rame da se okrene i onda ispalio:

“Mi iz Bjelovara imamo takve kišobrane.”

Djevojka je prvo pogledala u svoj kišobran, onda u mene, blago začuđena.

Pa je pitala:

“Šta da?”

“Da.”

“Ok”, uz osmijeh.

Sekunda tišine, a onda opet ja:

“Otkud ti ovdje?”

I tako smo nastavili. Poslije smo se našli na kavi, pa onda još jednom. Ali ima jedan problem.

Ja uopće nisam iz Bjelovara, niti s tim gradom imam ikakve veze. A bogami ni s kišobranima.

Kako se to dogodilo? Krivac je bio jedan prethodni razgovor s Juricom. “U toj situaciji, samo počni pričati”, savjetovao mi je. “Nikakvi uleti. Reci joj BILO ŠTO. Što gluplje to bolje, da isključiš taj mozak koji te jebe. Reci joj da ima dobru torbu, da si takvu vidio, šta ja znam, u Koprivnici. Nije bitno. Ne razmišljaj. Budi malo glup. Dođi do nje, ako gleda u drugom smjeru uzmi kažiprst i pokucaj joj dvaput na rame, ovako: kuc-kuc! I onda ćeš morati nešto izvaliti. Reci da u Koprivnici imaju dobre torbe. Nema veze, nije bitno, kužiš.”

I eto, ispalo je da mi je u “toj situaciji” – nakon kuc-kuc po ramenu – odnekud, bog zna odakle, pala na pamet ta spasonosna, besmislena rečenica: “Mi iz Bjelovara imamo takve kišobrane.”

“I sad joj moram nekako reći da, eto, ipak nisam iz Bjelovara”, govorim poslije Jurici. “Ispast ću teški kreten.”

“Pa samo joj objasni.”

“Šta da joj objasnim?”

“Pa ovo.”

“Hm…” zastao sam. “Jel ovako? Vidi, moram ti nešto reći, zvučat će malo glupo, ali zapravo, kad razmisliš je sasvim normalno… Ja sam ti totalno iskren, nisam ti ništa slagao, jedino ona rečenica na početku… Ja ti zapravo nisam iz Bjelovara, uopće, samo sam iz Zagreba, ali kužiš, ta situacija, ti si imala taj kišobran, a ja sam bio nervozan, kužiš, a prijatelj mi je rekao da kažem…”

“Može”, prekine me Jurica. “To je to. Dobro je.”

“Dobro je?”

“Da.”

Poslije sam počeo i drugima propovijedati što treba reći. “Vidi, frende, što gluplje to bolje”, govorio sam entuzijastično. “Samo joj reci ovako: Mi iz Bjelovara imamo takve kišobrane.“

“Ali ja nisam iz Bjelovara.”

“Nema veze. Još bolje!”

“Zašto je to bolje?”

“Ne znam. Ali je bolje, vidjet ćeš.”

“Hm… A što ako nema kišobran? Ako ne pada kiša?”

Zastao sam na trenutak. Činilo se da mi teorija pada u vodu.

Ali onda sam rekao: “Nema veze. Još bolje. JOŠ BOLJE! Pitat će te – koje kišobrane? I onda ćeš morati opet nešto reći. Savršeno.”

Frend je zadovoljno kimao glavom.

Imam foru da nekad, iz zajebancije, odgovorim na mail star pet-šest godina. Ne na neki važan mail, nego nešto sasvim nebitno – napišem “OK!” ili “Hvala!”, ili se ponašam kao da je mail jučer stigao pa, recimo, komentiram zadatak koji je sugovornik (a i ja) odavno zaboravio. Poanta je izazvati čuđenje. (Je li ovaj normalan?) Mailovi su čuđenje u svijetu.

A nekad su se ljudi pozivali. “Dobar-dan-ovdje-Satja-mogu-dobit-Domagoja”, izbiflao bih automatiziranu rečenicu kad bi se na telefon mog prijatelja javila njegova mama. Naravno, pričam o osnovnoj školi kad još nismo imali mobitele. Kad smo ih dobili, poruke su postale popularnije od poziva – a tako je i ostalo. Danas se pozivi, ako nisu dogovoreni ili očekivani, smatraju invazivnom metodom. Tek tako nazvati, nekoga iznenaditi, to je rubno i sklisko, kako se usuditi, hoću li uznemiriti, je li pristojno? Hoće li misliti da sam bahat i napadan? Ma prvo ću napisati poruku. Je li to dobro ili loše?

Ipak, pisanjem SMS i WhatsApp poruka ljudi su nesvjesno naučili stihovati misli, razbijati ih u lego kockice. Neki napišu deset kratkih poruka, a neki jednu dugu. Kao kavu, produženu ili s mlijekom, toplim ili hladnim porukama šapuću sebe. Kad već nećeš nazvati, čekam te da zavibriraš. Notificiraj mi sebe, znaš da osluškujem! Stavi mi u džep još malo svojih stihova.

Znate one kvačice u donjem-desnom uglu WhatsApp poruke, koje postanu plave kad sugovornik pročita poruku? Jednom, jedna mi je djevojka dopisujući se sa mnom napisala: “Srce mi zaigra kad kvačice poplave.” Točno znam taj osjećaj.

A danas sam – znate li da se i to može? – sam sebi poslao poruku na WhatsAppu. Kvačice su istog časa poplavjele! Opet ta mala doza dopamina: srce mi je na trenutak zaigralo, misleći da je voljeni sugovornik upravo pročitao moju poruku. Ali i jest, jer to sam bio ja. Odmah je potvrđeno da sam zaista primio i pročitao vlastitu poruku. Dopisivanje sa samim sobom dobro funkcionira. Poručit ću si još ponešto danas.

Ja sam odlomak teksta. Mnogo nas je. Toliko je objava, slika, članaka, videa i tko zna čega posvuda da je prava sreća kad netko naleti na mene. Od onih koji nalete, većina ih preleti, kao što nad svima prelijeću. Ponekad, rijetko, netko ipak zastane. Ne onako usput, s nogu, nego zbilja sjedne pored mene. Posluša, nešto i priupita. I ostane, ne žureći nikamo.

Kad možeš vidjeti sve, teško je stati. Tako i ja često čitam, recimo, poeziju. Stihove, kao izloge uz cestu, mimoilazim, jurcam, preskačem, previše ih je. Malo kojemu zaronim u oči. Vidim prvi, zadnji, ponešto između, ostanu vodena para. Ali eto, ponekad, u tom razlivenom trku – jedna me uhvati, lasom zaustavi. I ja se pokorim! Zadihan sjednem kraj pjesme i jasno mi je: nema mi dalje. Trk je završio i nešto drugo je počelo. Polako nalijemo vodu u čajnik i stavimo ga na vatru. Predstavim se, upitam za ime. I tada tek počinje dugo upoznavanje.

Koliko pjesama mogu tako upoznati? Vrlo malo. Mogao bih, recimo, sljedeći put na Booksinom književnom klubu reći da sam od zbirke koju smo trebali pročitati pročitao samo jednu pjesmu. Neki, koji su čitali pažljivo, čitali su jednu ili dvije pjesme dnevno, ponekad više – a ja sam čitao jednu, uvijek istu, svaki dan istu pjesmu. Ima nešto tako poetično u tome. Onda idućeg mjeseca mogu sljedeću pjesmu, i tako dalje. Za cijelu zbirku trebat će mi nekoliko godina i jedva čekam, tako se radujem!

(Lana Del Rey razumjela bi ovo o čemu pričam. Njene su pjesme spore, ne mogu se slušati usput i ne može ih se mnogo doživjeti odjednom. Ovih sam dana sjeo i ostao uz dvije: Blue Banisters i Arcadia, obje uz spotove, ajme, kako su im divni spotovi.)

“Umrijet ću nenačitan”, rekao je jedan naš književnik. O istoj spoznaji govori uvodna pjesma iz Kralja lavova, Circle of life:

There’s more to see than can ever be seen
More to do than can ever be done
There’s far too much to take in here
More to find than can ever be found

Kad već ne možemo sve, najbolje je samo jedno.

U jednoj pjesmi uživati danima. U jednom albumu mjesecima. U jednoj riječi, u jednoj ideji godinama. U jednoj osobi dugo, mnogo dulje – ako stane, ako zastane, sjedne pored nas i ostane, ako joj neki od milijardu linkova ne odvuče pažnju.

David Eagleman u jednoj svojoj priči izlaže teoriju po kojoj se u zagrobnom životu sastaju različite verzije iste osobe, po jedna za svaku starosnu godinu života. Tada ću ja od osamnaest godina moći razgovarati sa sobom od devetnaest, ili trideset, ili pedeset osam godina. Svi oni u istoj prostoriji, sva devedeset četiri Adriana moći će međusobno dijeliti svoja mišljenja, iskustva i zaključke. Koji sam od njih pravi ja? Pa, sigurno ne onaj s osamdeset devet koji zaboravlja i svoje ime, a naravno ni onaj plačljivi dvogodišnjak. Možda baš ovaj s trideset i jednom koji se povremeno zabavlja pišući blog. Onaj s trideset dvije reći će mi da je malo pametniji, da ima više iskustva i slično. Onaj s trideset tri reći će to isto, pa će se nadovezati onaj s trideset četiri, i stariji će dalje propovijedati mlađima. Već vidim sebe s petnaest kako im se svima ruga: zatvara oči, stavlja prste u uši i viče “ALALALALALALA…” kako ih ne bi čuo. Pustimo to. Očito je: pravi ja ima trideset i jednu godinu, a već za godinu dana više neću biti onaj pravi.

Sjećam se da sam prije desetak godina na nekom druženju ustvrdio da je sadašnji ja (točnije, tadašnji ja) jedan od pametnijih ja-ova koji ću ikada biti. Kao, sad sam zanimljiv, autentičan, ovo-ono, a poslije ću biti dosadniji, normalniji itd. I naravno da sada (deset godina poslije) znam da sam pričao gluposti, jer bio sam nezreo kao jabuka koja još ni ne postoji. Ali meni od prije deset godina to nije bilo bitno. Kakva glupa zrelost? Gdje je tu umjetnost bivanja čudnim, žar neznanja? Gdje je matematika koje me tada još uvijek mogla dječji oduševiti? Iz te perspektive, ja sam nazadovao.

Prijatelj mi je jednom rekao nešto slično: sad si mirniji i sretniji, ali kao da si bio življi dok si bio više sjeban. Tako nešto. Življi, naravno, ovdje ne znači veseliji: označava nešto drugo, vatru traženja, vagu koja se koprca jer nije u ravnoteži. Ali voda gasi vatru i radije ću biti miran i dosadnjikav nego sjeban i začudan. To sam bio dovoljno dugo.

Kroz osobnu povijest zaista možemo nazadovati: ima nekih “obraćenika” koji su, barem iz moje perspektive, bili zdraviji prije nečega što im je “promijenilo život”. Oni, naravno, govore upravo suprotno: bio sam izgubljen, sad sam nađen. Ali čovjek sebe lako prevari. Nekad nas drugi vide bolje nego mi sami sebe. Prirodniji si bio prije, stari, kad si psovao, nego sada kad pred tobom više ni ja ne smijem opsovati. Jebeš to.

Ovdje se dobro uklapa jedna moja nedavna spoznaja o žaljenju. U kojem slučaju ima smisla žaliti nad nečim iz prošlosti što smo pogrešno učinili (ili nismo učinili)? Neki kažu nikad, ali ne. Naša psiha točno zna kad treba žaliti – a to je onda kad sam ja pogriješio. Ovo moram pojasniti. Naime, ako mi je potpuno jasno da se sada u sličnoj situaciji ne bih jednako ponio, da ne bih ponovio istu ili sličnu pogrešku, ako mi je to sasvim očito, to znači da sam se promijenio, da sam postao netko drugi, da tu pogrešku, zapravo, nisam učinio ja u smislu onog što sam sada. I žaljenje nestaje, nemam si (sadašnjem sebi) što predbaciti. Ali ako i dalje žalim, znači da vjerojatno, u suštini, nisam naučio lekciju, da se nisam promijenio (koliko god se zavaravao), da je pogreška još uvijek moja.

Što onda, u konačnici, znači ja? Ako ćemo biti precizni, ne znači ništa: u najboljem je slučaju stvar definicije. Ali u praksi, zapravo, ja sam sve ono što se tek treba promijeniti.

U noći prije nekoliko dana, sat se pomaknuo s tri na dva sata i tako smo prešli na zimsko računanje vremena. Htio sam napisati: pomaknuli smo satove, ali bolje je ovako: sat se pomaknuo. Ne upravljamo mi vremenom, nego je upravo obrnuto.

Baš u toj noći pomicanja sata probudio sam se i na mobitelu je pisalo 2:23. (Sat na mobitelu, naravno, ažurira se automatski.) Tako se pojavio zanimljiv problem: koliko je zapravo sati? Je li se sat već pomaknuo ili će se tek pomaknuti? Hoće li za sat vremena biti 3:23 ili će opet biti 2:23? Unatoč svim blagodatima tehnologije u mojoj ruci, ja zapravo nisam znao koliko je sati. Taj neobičan period nedefiniranog vremena natjerao me da zamislim sljedeću situaciju.

Promotrimo mladi bračni par koji je vraćanje sata odlučio upotrijebiti tako da u tom ključnom satu, između 2:00 i 3:00 ali prije pomicanja kazaljke, obavi svađu koju su dugo odgađali. Nakupljala se, naime, velika gruda snijega, nisu je više mogli zaboravljati, hvatala ih je i za vratom su osjećali njezin ledeni dah. Čekala ih je iza svakog ugla. I što su smislili? Dogovorili su ambiciozan plan: svađa će gorjeti u noći pomicanja kazaljke, počevši u dva sata pa do tri sata, a onda će se sat pomaknuti i vrijeme će se vratiti na dva sata – kao da ništa nije bilo. Ta im se simbolika činila spasonosnom.

Ali kad je došla ta ključna noć, san ih je prevario i nisu dočekali dva sata. Jedno od njih probudilo se usred noći, a onda i drugo i tad se pojavio spomenuti problem: koliko je sati? Imali su samo mobitele, oba su pokazivala 2:23 i nisu znali je li vrijeme već vraćeno ili nije. Je li vrijeme za svađu ili je to vrijeme već prošlo? Je li aktualno ili izbrisano? Nisu htjeli guglati odgovor. Bojali su se, jer nisu znali kako će noć završiti.

Odlučili su čekati i saznati. Još samo četrdesetak minuta i kazaljka na mobitelu će… Što? Hoće li se vratiti na dva sata, u sanjivu prošlost? Ili će samo nehajno prijeći preko tri sata i nastaviti svojim putem – jer je zimsko računanje vremena odavno počelo, još prije buđenja?

Parkiranje kamiona s prikolicom prava je umjetnost, a pogotovo kamiona s dvije prikolice. Tako je i upravljanje našim nesvjesnim dijelom prava umjetnost. Ovaj mali dio gdje sjedi vozač, to je logika: nema smisla brinuti, nema smisla ljutiti se, i tako dalje. Onda imamo prvu prikolicu koja se kreće pod sasvim drugim kutovima. A onda imamo i drugu prikolicu koja se kreće pod sasvim trećim kutovima. Dok se prikolicama kamiona indirektno još i može upravljati, za ove naše prikolice nisam toliko siguran.

Kad promatram sebe, vidim da nas unutra ima više. Kad se uznemirim, u meni se javlja neko dijete, mogu mu ja reći i objasniti što god hoću, ali ono ne razumije, ne zna hrvatski jezik, srce bubnja bez pitanja. Ispod je neko neobično biće – osjetljivo, mekano, sklisko, nejasne teksture i nepravilnih oblika, fluidno, muljevito, neuhvatljivo. Ondje vrijede drugačija pravila. Ako ovdje “iznad” vrijedi, recimo, klasična njutnovska fizika, onda je ispod neka relativistička ili kvantna. Kao i kod sebe, tako i kod druge osobe ponekad naletim na nekoga tko uopće nije ona – aktivira se neka davno ranjena podosobnost i onda više ne znam s kime razgovaram.

U međuljudskim odnosima prije sam uglavnom pratio verbalni sadržaj razgovora, tko što tvrdi i tko je u pravu. Bezbroj puta u glavi sam se vraćao na stare svađe i točno znao “što sam trebao reći”. Sad shvaćam da drugačijom rečenicom ne bih ništa promijenio. Jer sadržaj je samo pakiranje: bitan je medij, ono što se odvija na osjećajnoj razini, kakvu emociju tko odašilje. Je li to ljubav, prihvaćanje, zaigranost, puštanje ili možda strah, samoobrana, agresija, moć, kontrola… I onda je cijela situacija mnogo jasnija. Nije bitno tko je što rekao, nego: ja zračim X, ti zračiš Y.

Zato postoje stvari koje se ne mogu riješiti analizom i riječima. Zato su neke savršeno racionalne rasprave suvišne ili čak kontraproduktivne. Zato je moguće svim srcem nekome htjeti i pokušati pomoći, a nesvjesno napraviti suprotno. Možda tada treba naprije zašutjeti, a onda se s drugom osobom dogovoriti da ćemo, osim tišinom, razgovarati jedinim jezikom koji naši djetinji dijelovi mogu donekle razumjeti – iracionalnim. Dopustiti da govorimo gluposti, stvari koje nemaju smisla, stvari koje zvuče užasno, stvari koje su očito kontradiktorne, stvari koje se ne usudimo reći, stvari koje možda i nisu istina ali nam eto nekako padne na pamet da ih izgovorimo. (Ako nemamo osobu koja bi pristala s nama tako razgovarati, barem imamo bilježnicu.) Pa kad moj iracionalni dio počne razgovarati s tvojim, možda nekamo dospijemo. Sigurno ne do zaključka – taj pojam u ovom kontekstu nema smisla. Nego nekamo, tko zna.