David Eagleman u jednoj svojoj priči izlaže teoriju po kojoj se u zagrobnom životu sastaju različite verzije iste osobe, po jedna za svaku starosnu godinu života. Tada ću ja od osamnaest godina moći razgovarati sa sobom od devetnaest, ili trideset, ili pedeset osam godina. Svi oni u istoj prostoriji, sva devedeset četiri Adriana moći će međusobno dijeliti svoja mišljenja, iskustva i zaključke. Koji sam od njih pravi ja? Pa, sigurno ne onaj s osamdeset devet koji zaboravlja i svoje ime, a naravno ni onaj plačljivi dvogodišnjak. Možda baš ovaj s trideset i jednom koji se povremeno zabavlja pišući blog. Onaj s trideset dvije reći će mi da je malo pametniji, da ima više iskustva i slično. Onaj s trideset tri reći će to isto, pa će se nadovezati onaj s trideset četiri, i stariji će dalje propovijedati mlađima. Već vidim sebe s petnaest kako im se svima ruga: zatvara oči, stavlja prste u uši i viče “ALALALALALALA…” kako ih ne bi čuo. Pustimo to. Očito je: pravi ja ima trideset i jednu godinu, a već za godinu dana više neću biti onaj pravi.

Sjećam se da sam prije desetak godina na nekom druženju ustvrdio da je sadašnji ja (točnije, tadašnji ja) jedan od pametnijih ja-ova koji ću ikada biti. Kao, sad sam zanimljiv, autentičan, ovo-ono, a poslije ću biti dosadniji, normalniji itd. I naravno da sada (deset godina poslije) znam da sam pričao gluposti, jer bio sam nezreo kao jabuka koja još ni ne postoji. Ali meni od prije deset godina to nije bilo bitno. Kakva glupa zrelost? Gdje je tu umjetnost bivanja čudnim, žar neznanja? Gdje je matematika koje me tada još uvijek mogla dječji oduševiti? Iz te perspektive, ja sam nazadovao.

Prijatelj mi je jednom rekao nešto slično: sad si mirniji i sretniji, ali kao da si bio življi dok si bio više sjeban. Tako nešto. Življi, naravno, ovdje ne znači veseliji: označava nešto drugo, vatru traženja, vagu koja se koprca jer nije u ravnoteži. Ali voda gasi vatru i radije ću biti miran i dosadnjikav nego sjeban i začudan. To sam bio dovoljno dugo.

Kroz osobnu povijest zaista možemo nazadovati: ima nekih “obraćenika” koji su, barem iz moje perspektive, bili zdraviji prije nečega što im je “promijenilo život”. Oni, naravno, govore upravo suprotno: bio sam izgubljen, sad sam nađen. Ali čovjek sebe lako prevari. Nekad nas drugi vide bolje nego mi sami sebe. Prirodniji si bio prije, stari, kad si psovao, nego sada kad pred tobom više ni ja ne smijem opsovati. Jebeš to.

Ovdje se dobro uklapa jedna moja nedavna spoznaja o žaljenju. U kojem slučaju ima smisla žaliti nad nečim iz prošlosti što smo pogrešno učinili (ili nismo učinili)? Neki kažu nikad, ali ne. Naša psiha točno zna kad treba žaliti – a to je onda kad sam ja pogriješio. Ovo moram pojasniti. Naime, ako mi je potpuno jasno da se sada u sličnoj situaciji ne bih jednako ponio, da ne bih ponovio istu ili sličnu pogrešku, ako mi je to sasvim očito, to znači da sam se promijenio, da sam postao netko drugi, da tu pogrešku, zapravo, nisam učinio ja u smislu onog što sam sada. I žaljenje nestaje, nemam si (sadašnjem sebi) što predbaciti. Ali ako i dalje žalim, znači da vjerojatno, u suštini, nisam naučio lekciju, da se nisam promijenio (koliko god se zavaravao), da je pogreška još uvijek moja.

Što onda, u konačnici, znači ja? Ako ćemo biti precizni, ne znači ništa: u najboljem je slučaju stvar definicije. Ali u praksi, zapravo, ja sam sve ono što se tek treba promijeniti.

U noći prije nekoliko dana, sat se pomaknuo s tri na dva sata i tako smo prešli na zimsko računanje vremena. Htio sam napisati: pomaknuli smo satove, ali bolje je ovako: sat se pomaknuo. Ne upravljamo mi vremenom, nego je upravo obrnuto.

Baš u toj noći pomicanja sata probudio sam se i na mobitelu je pisalo 2:23. (Sat na mobitelu, naravno, ažurira se automatski.) Tako se pojavio zanimljiv problem: koliko je zapravo sati? Je li se sat već pomaknuo ili će se tek pomaknuti? Hoće li za sat vremena biti 3:23 ili će opet biti 2:23? Unatoč svim blagodatima tehnologije u mojoj ruci, ja zapravo nisam znao koliko je sati. Taj neobičan period nedefiniranog vremena natjerao me da zamislim sljedeću situaciju.

Promotrimo mladi bračni par koji je vraćanje sata odlučio upotrijebiti tako da u tom ključnom satu, između 2:00 i 3:00 ali prije pomicanja kazaljke, obavi svađu koju su dugo odgađali. Nakupljala se, naime, velika gruda snijega, nisu je više mogli zaboravljati, hvatala ih je i za vratom su osjećali njezin ledeni dah. Čekala ih je iza svakog ugla. I što su smislili? Dogovorili su ambiciozan plan: svađa će gorjeti u noći pomicanja kazaljke, počevši u dva sata pa do tri sata, a onda će se sat pomaknuti i vrijeme će se vratiti na dva sata – kao da ništa nije bilo. Ta im se simbolika činila spasonosnom.

Ali kad je došla ta ključna noć, san ih je prevario i nisu dočekali dva sata. Jedno od njih probudilo se usred noći, a onda i drugo i tad se pojavio spomenuti problem: koliko je sati? Imali su samo mobitele, oba su pokazivala 2:23 i nisu znali je li vrijeme već vraćeno ili nije. Je li vrijeme za svađu ili je to vrijeme već prošlo? Je li aktualno ili izbrisano? Nisu htjeli guglati odgovor. Bojali su se, jer nisu znali kako će noć završiti.

Odlučili su čekati i saznati. Još samo četrdesetak minuta i kazaljka na mobitelu će… Što? Hoće li se vratiti na dva sata, u sanjivu prošlost? Ili će samo nehajno prijeći preko tri sata i nastaviti svojim putem – jer je zimsko računanje vremena odavno počelo, još prije buđenja?

Parkiranje kamiona s prikolicom prava je umjetnost, a pogotovo kamiona s dvije prikolice. Tako je i upravljanje našim nesvjesnim dijelom prava umjetnost. Ovaj mali dio gdje sjedi vozač, to je logika: nema smisla brinuti, nema smisla ljutiti se, i tako dalje. Onda imamo prvu prikolicu koja se kreće pod sasvim drugim kutovima. A onda imamo i drugu prikolicu koja se kreće pod sasvim trećim kutovima. Dok se prikolicama kamiona indirektno još i može upravljati, za ove naše prikolice nisam toliko siguran.

Kad promatram sebe, vidim da nas unutra ima više. Kad se uznemirim, u meni se javlja neko dijete, mogu mu ja reći i objasniti što god hoću, ali ono ne razumije, ne zna hrvatski jezik, srce bubnja bez pitanja. Ispod je neko neobično biće – osjetljivo, mekano, sklisko, nejasne teksture i nepravilnih oblika, fluidno, muljevito, neuhvatljivo. Ondje vrijede drugačija pravila. Ako ovdje “iznad” vrijedi, recimo, klasična njutnovska fizika, onda je ispod neka relativistička ili kvantna. Kao i kod sebe, tako i kod druge osobe ponekad naletim na nekoga tko uopće nije ona – aktivira se neka davno ranjena podosobnost i onda više ne znam s kime razgovaram.

U međuljudskim odnosima prije sam uglavnom pratio verbalni sadržaj razgovora, tko što tvrdi i tko je u pravu. Bezbroj puta u glavi sam se vraćao na stare svađe i točno znao “što sam trebao reći”. Sad shvaćam da drugačijom rečenicom ne bih ništa promijenio. Jer sadržaj je samo pakiranje: bitan je medij, ono što se odvija na osjećajnoj razini, kakvu emociju tko odašilje. Je li to ljubav, prihvaćanje, zaigranost, puštanje ili možda strah, samoobrana, agresija, moć, kontrola… I onda je cijela situacija mnogo jasnija. Nije bitno tko je što rekao, nego: ja zračim X, ti zračiš Y.

Zato postoje stvari koje se ne mogu riješiti analizom i riječima. Zato su neke savršeno racionalne rasprave suvišne ili čak kontraproduktivne. Zato je moguće svim srcem nekome htjeti i pokušati pomoći, a nesvjesno napraviti suprotno. Možda tada treba naprije zašutjeti, a onda se s drugom osobom dogovoriti da ćemo, osim tišinom, razgovarati jedinim jezikom koji naši djetinji dijelovi mogu donekle razumjeti – iracionalnim. Dopustiti da govorimo gluposti, stvari koje nemaju smisla, stvari koje zvuče užasno, stvari koje su očito kontradiktorne, stvari koje se ne usudimo reći, stvari koje možda i nisu istina ali nam eto nekako padne na pamet da ih izgovorimo. (Ako nemamo osobu koja bi pristala s nama tako razgovarati, barem imamo bilježnicu.) Pa kad moj iracionalni dio počne razgovarati s tvojim, možda nekamo dospijemo. Sigurno ne do zaključka – taj pojam u ovom kontekstu nema smisla. Nego nekamo, tko zna.

Ovaj blog započeo je 2018. godine kao niz savjeta i zadataka iz domene natjecateljskog programiranja. U međuvremenu se njegova tematika značajno proširila, a i promijenila, pa o informatičkim zadatcima nisam pisao još od svibnja prošle godine.

Budući da sadašnji (i budući) pratitelji Blogaritma na njemu čitaju znatno drugačije tekstove od onih koje je čitala njegova prvotna publika, a i ti stari tekstovi još uvijek imaju svoju publiku, odlučio sam pojednostavniti život i jednima i drugima pa sam objave koje se tiču zadataka i natjecanja prebacio na novu stranicu: https://rekurzija.wordpress.com/. Blogaritam je sada “čišći” i više friendly čitateljima koje ne zanimaju informatička natjecanja, a onaj tko traži samo takve materijale, lakše će ih naći na novoj stranici jer mu neće smetati moje novije filozofske pizdar objave.

Za one koje to zanima, u nadolazećoj sezoni državnih natjecanja možda ću ostati u nekoj pomoćnoj ulozi, ali više neću biti voditelj kategorije Algoritmi SŠ. U pozadini svega je nešto što je mogao naslutiti svatko tko je malo dulje pratio Blogaritam – informatička natjecanja sve manje me zanimaju. Njima se u raznim oblicima bavim još od početka srednje škole, najprije kao natjecatelj, a kao autor zadataka već trinaest godina – najprije za ZRS, a onda najviše za HSIN i posredno za AZOO. Ne bih znao ni nabrojiti sva natjecanja koja sam suorganizirao, a zadataka koje sam sastavio sigurno je preko dvjesto, od kojih su neki (p)ostali vrlo lijepi i popularni. Uživao sam u tome, taj mi je posao bio jako zanimljiv i zabavan, ali nakon više od desetljeća nastao je zamor. Srećom, u novim generacijama naziru se izvrsni autori, svježi s natjecanja i genijalni na više načina.

Imam potrebu spomenuti još jedan mali demotivirajući faktor – za školsko, županijsko i državno natjecanje honorari su nam zadnje dvije godine kasnili po 12 mjeseci, a ove godine već sedam mjeseci and counting (samo nebo je granica). Odgovarajuće osobe podsjećam svakih mjesec dana, ne toliko radi sebe koliko radi mojih suradnika studenata, dobivajući ili ignore ili kojekakva objašnjenja i prebacivanje odgovornosti. Naravno da to nije velik novac i taj bih posao mogao raditi i badava, ali nije lijep osjećaj kad te netko uporno pravi budalom.

Blogaritam će, naravno, ostati matematičko-računarski na mnoge načine. Sve je to isprepleteno. Stay tuned!

Postoje svakakvi satovi: ručni, zidni, džepni, oni na mobitelu, laptopu ili TV-u… Ali ovih dana shvatio sam da postoji još jedna vrsta sata, korištena stoljećima. Zvučni sat! Drugim riječima, crkveni zvonik.

Zvonik na Prviću i u sličnim mjestima, gdje ljudi žive bez uređaja, prirodno i u skladu sa suncem, glasno zvoni u šest, dvanaest i osamnaest sati. To nisu drugo nego alarmi: za buđenje, za ručak i za večeru. Osim te trostruke bučne zvonjave koja traje preko dvije minute, zvonik se uredno oglašava svakih pola sata, kazujući ljudima bez satova koliko je sati. Na svaki puni sat, bio dan ili noć, čuje se onoliko otkucaja koliko je sati, pa se tako i u ponoć čuje dvanaest otkucaja, u tri sata tri otkucaja i slično. Dodatno, na svaki polusat – kao sada, u deset i trideset – čuje se jedan otkucaj. Tako svi u krugu od nekoliko kilometara mogu, samo slušajući zvona, u svakom trenutku znati približno vrijeme, kao da im ga sama nebesa oglašavaju.

Istina, tradicionalni “alarm” zvonika u šest ujutro jadnog me izbudi, ali sve ostalo me smiruje. To je zvono simbol savršene pravilnosti tijeka vremena i izmjene dana i noći, na koju nas bez iznimke podsjeća svakih pola sata. Ono je i simbol prirodnog, zdravog ustajanja i lijeganja sa suncem. I najvažnije: simbol rutine, ponavljanja i stalnosti. Ponekad želim da mi svaki dan bude isti. Da nema mobitela, promjene i dinamike. Da se usidrim i sve da stoji. Najljepši dan u životu bio mi je onaj koji je bio toliko tih i polagan da ga se uopće i ne sjećam.

Neki moji prijatelji i poznanici u svakodnevnom razgovoru ponekad sugovorniku postave pitanje: “Je li to dobro ili loše?” Toga pitanja autor je moja malenkost; ja sam ga otkrio i upotrebljavao još davne 2015. godine. Inspirirani njegovom snagom, neki su ga od mene posudili pa ga i oni upotrebljavaju. Je li to dobro ili loše? To je dobro, jer riječ je o pitanju koje je često neophodno da bismo shvatili smisao svega.

Ovim se pitanjem (koje ponekad nazivam i Pitanjem, dakle, s velikim početnim slovom P) koristimo kada se pojavi neka informacija za koju nije sasvim očito je li pozitivna ili negativna. Te su informacije češće nego što mislimo, a ljudi najčešće nemaju pravu reakciju na njih. A rješenje je vrlo jednostavno: treba samo pitati je li to dobro ili loše. To je najvažnije pitanje, jer onda saznajemo ono bitno.

Kako bismo ovladali životnim umijećem postavljanja pitanja “je li to dobro ili loše”, navedimo nekoliko situacija iz stvarnog života kada je to pitanje najprikladnija moguća reakcija na određenu izjavu sugovornika.

Osoba A: “Kupila sam šparoge za 23 kune.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Jučer sam se zabila u njega i onda me pozdravio.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Toliko smo je iznenadili posjetom da se tresla petnaest minuta.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Ona neće nikakve bureke, kebabe i ćevape. Kaže smrdi joj. Ništa to. Samo restorani s pet zvjezdica.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Idem ja sad.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Pazi kako mi se mijenjao broj ljudi koji su mi na fejsu čestitali rođendan iz godine u godinu. 65, 47, 38, 20.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Zvučiš kao tvoja majka.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Neki čovjek u tramvaju glasno sluša analizu neke šahovske partije.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Život ide dalje.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Mi svi u majicama a on u odijelu sav nalickan.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Svako malo je spominješ.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Na kraju me cmoknuo u obraz.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Ovdje ne čekaju plažu. Čim malo zatopli odmah pokazuju na čemu su marljivo radili.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Dakle, ako sretnete nekoga i on vam nešto kaže, svakako ga pitajte je li to dobro ili loše. Tako ćete znati.

Ovo sam Pitanje, prije jedanaest dana, doslovno patentirao (šifra patenta je B04.735.45216), ali budući da nema načina da kontroliram tko ga upotrebljava, naravno da se svi mogu njime koristjeti. Zato i evangeliziram, pišem ovu objavu za široke mase.

Za kraj, još jedna zanimljiva informacija. Prema mojoj statistici, 63% odgovora na Pitanje glasi dobro. To još ne dokazuje, ali navodi na zaključak da je svemir možda ipak inherentno dobar.

Prolazak automobila kroz automatsku praonicu, gdje se auto na traci provlači kroz strojeve za pranje, može djelovati klaustrofobično. Ili čak – za ljude nesklone adrenalinu – kao vožnja vlakom strave u lunaparku. Na izlazu, na kraju tunela, čovjek osjeća olakšanje i sreću što je izašao živ, a zagrljaj postaje prirodan impuls.

Prava nelagoda, međutim, počinje tek kada nakon vanjskog pranja čekate da vam autopraoničari iznutra očiste automobil. Pod pretpostavkom, naravno, da ste bili toliko mudri pa ste otišli ondje vikendom (kada su gužve) i delegirali taj posao radnicima da uštedite vrijeme, zauzvrat dobivši barem sat vremena živčanog čekanja. Radnici paralelno čiste pet ili šest automobila pa činjenica da je vaš automobil napokon došao na red ne znači da će brzo biti i gotov. Oni mu se vraćaju i napuštaju ga, čiste po nekakvim fazama: vađenje podmetača za noge, usisavanje, pranje, brisanje, kontrolna ploča, sjedala, prtljažnik, stakla… Ne znam kojim redoslijedom, a možda ne znaju ni oni. U svakom slučaju, nekoliko puta ćete se ponadati da su se napokon posvetili vašem automobilu, a onda razočarati kada ga ponovno ostave nedovršenog. To su pravi životni ciklusi.

Autopraoničari kao da nisu ni svjesni svih drama koje se odvijaju oko njihova radnog mjesta. Dok mi pizdimo, oni malo rade, a malo čavrljaju; njihov je svijet miran i polagan, u njemu ne postoji riječ žurba, toliko svojstvena nabrijanim ljudima.

Srž njihova pristupa životu imao sam prilike vidjeti u jednoj upečatljivoj situaciji, u njihovoj interakciji s jednom dragom, lijepom, visokoobrazovanom djevojkom kojoj je čekanje u nekom trenutku dopizdjelo pa se uputila među autopraoničare. Okružena njihovim znatiželjnim pogledima, tankim i nježnim glasom pristojno je pitala:

“Oprostite, kojim redoslijedom čistite aute?”

(Činilo joj se, naime, da radnici zapostavljaju njezin automobil i čiste one koji su došli poslije, ali nije mogla biti sigurna zbog paralelnog čišćenja pet automobila u nekoliko ciklusa.)

Radnici su je gledali pomalo zbunjeno. Neki od njih izgledali su kao stranci, pa je pokušala na engleskom:

“Excuse me, what is the order of…”

Ali jedan od njih samo je kratko pitao:

“Šta oš?”

Bilo je to srdačno pitanje, nije bilo prizvuka bahatosti.

“Četrdeset tri”, reče djevojka pokazujući na zeleni opel na čijem je krovu stajala redna oznaka 43.

“Može!” nasmiješi se autopraoničar. I zaista, uskoro su on i njegovi kolege završili čišćenje auta s rednim brojem četrdeset tri – i usrećili djevojku.

Ima nešto iznimno mudro u tom pitanju: šta oš? Naime, autopraoničari nisu navikli na filozofska, općenita pitanja poput onog koje je djevojka pokušala postaviti o strategiji čišćenja. Odmah su znali da je to pitanje samo omot, pakiranje; da se pravo pitanje – ili prava želja – krije ispod, u odgovoru na jednostavno pitanje “šta oš”. Djevojku zapravo ne zanima redoslijed, ona samo želi da što prije očiste njezin automobil.

Autopraoničari ne upadaju u zamke retorike, oni žive. Nikad ne odgovaraju na neizravna pitanja. Njihov osjećaj za život, za ono što je zaista bitno, spašava ih od suvišnih koncepata i overthinkanja. Imam prijatelja kojega je teško natjerati da bude konkretan i prizeman, pogotovo kada priča o sebi: uvijek nešto filozofira i apstrahira. Poznaje li on uopće sebe? Njemu bi dobro došao jedan autopraoničar. Svima bi dobro došao jedan autopraoničar. Svakoga tko nešto govori nadugo i naširoko trebalo bi pitati: “šta oš?” Političara, birokrata, svećenika, propovjednika, moćnika. Sebe. Najprije sebe.

Tako zamišljam sljedeću situaciju: autopraoničar čita ovaj blog, čita jednu objavu, čita drugu, nisam baš siguran da razumije blog i njegovu svrhu. Blago se mršti i pita me: “Šta oš?”

“Izraziti sebe!” odgovaram. Vidim da nije zadovoljan, odgovor je preapstraktan, njegov bullshit detector odmah se upalio. “Šta oš?” ponavlja on.

“Privući pažnju! Biti duhovit! Biti važan!”

Je li napokon zadovoljan odgovorom? Autopraoničar čita dalje. Na licu mu je i dalje blaga zbunjenost.

“Šta oš?” pita me i treći put.

“Ljubav!” – “Može!” nasmiješi se autopraoničar, isto kao onoj djevojci. Ustaje i grli me dvadesetak sekundi, ne žureći nikamo, dok ljudi i automobili čekaju.

U knjizi Sum: Forty Tales from the Afterlives, David Eagleman predstavlja četrdeset različitih varijanti zagrobnog života. U koju od njih vjeruje? Nemamo pojma.

U knjizi How to live, Derek Sivers daje 27 odgovora na pitanje kako živjeti – a odgovori su (namjerno) međusobno kontradiktorni. Recimo, prvo poglavlje zove se Be independent, a drugo Commit.

Nitko od njih, dakle, nema jasan stav. Tako i Pavel u svojoj pjesmi Bilo bi divno, među raznim divnim stvarima, navodi i da bi bilo divno “jedino o cvijeću imati stav”.

A Blogaritam, ima li on stav? Biste li radije iznosili stav ili stavljali iznos?

Pojednostavljeno rečeno, za svaku moju objavu potrebno je neko pitanje i neki odgovor. Naglašavam neki. Kao što se nekad može naslutiti, ja ne stojim nužno iza onoga što pišem, kao što ni pjevača ne treba poistovjećivati s pjesmom koju pjeva. (Recimo, u pjesmi First we take Manhattan Leonard Cohen pjeva iz pozicije terorista, istražuje njegov um, što ne znači da se slaže s onim što u njegovo ime govori.)

Ovdje izražavam misli koje smatram lijepima, oblikujem ih, ispitujem, a hoću li se s njima složiti – to odlučujem možda sutradan, ili uopće ne odlučujem. Ljudske su misli uglavnom kaotične, egoistične ili besmislene, zato je divan posao rudariti i uzgajati one koje su donekle smislene i uživati u njihovoj ljepoti. To je poanta “filozofije” onako kako je doživljavam: kao granu umjetnosti, a ne kao produžetak znanosti ili religije; bez pretenzije za istinom. Ne dijeli lekcije, možda samo inspiraciju: ovo su samo glasovi koji kao male oaze reda izranjaju iz sveopćeg kaosa. I ovdje – kao u vrtu, kao u glazbi – ne postoji dobro i loše, ispravno i pogrešno; ovo je samo igra.

Sada će netko primijetiti da po toj logici i ovaj glas, točnije stav izražen u ovoj objavi, nije apsolutan i da možda ni u njega ne vjerujem. Ali onda to znači da zapravo… Hm… Malo sam se izgubio u logici, priznajem.

Sjećate li se scene iz kultne komedije Kako je počeo rat na mom otoku? Kada Blaž po dolasku na otok pita gdje je Kasarna narodnih heroja, luckasti prolaznik dramatično mu odgovara: “Nema. Nema narodnih heroja.”

E pa tako kad mene pitaju koje su mi novogodišnje odluke (a dosad me, priznajem, još nitko nije pitao), ja odgovaram: Nema. Nema novogodišnjih odluka!

Možda ih i ima, ali su implicitne, ugrađene u aktivnosti kojima sam ovaj put okupiran toliko da su neki ciljevi sasvim očiti. Toliko samorazumljivi da nije imalo smisla stavljati ih na papir. Kada razmišljam o odlukama i ciljevima, znači da sam malo pogubljen ili da mi je dosadno.

Na tragu te logike, Oliver Burkeman primijetio je da se najslobodnije osjeća u trenutcima neke akutne krize (emergency) jer tada ne mora razmišljati što mu je činiti, nego je očito.

U takvim trenutcima čovjek je “on top of things” jer je na pravom mjestu u pravo vrijeme. Po defaultu nije tako: u glavi je stalno nekakva suptilna, pozadinska to-do lista svih stvari koje bih trebao ili mogao napraviti. Nju je nemoguće očistiti. Nemoguće se smiriti, uvijek postoji nešto u bliskoj ili daljoj budućnosti što treba obaviti ili što se treba dogoditi, stalno pomišljam na idući sat, dan ili mjesec – s iluzijom da ću se smiriti kad napravim tu neku stvar (ili deset njih, ili pedeset) ili kada dođe nešto što iščekujem.

Rješenja nema, ali baš to je dio rješenja: shvatiti da je vrijeme neukrotivo, da bi mi trebalo sedamdeset života da sve napravim, da nikad neću očistiti to-do listu, da će uvijek postojati beskonačno mnogo vrijednih stvari koje propuštam, i da je zato najbolje sve pustiti, odustati od cijelog to-do projetka. Pronaći jednu stvar koju sada vrijedi napraviti. To ponavljati u nedogled.