Sjećam se karikature na kojoj čovjek stoji ispred velike kutije na kojoj piše INTERNET, s prstom nad crvenim gumbom kojim želi, dakle, isključiti Internet i tako odspojiti sve ljude na svijetu. Nadam se da je u stvarnosti ta kutija negdje dobro zaštićena i da je gumb za gašenje Interneta u dobrim rukama.

Naravno, šalim se: gašenje cijelog interneta bilo bi kao zaustavljanje svih rijeka na svijetu. Internet nije centralizirani, nego distribuirani sustav, golema mreža koja nema središte, iako postoje važniji i manje važni čvorovi. Bitno je svojstvo redundancije: nema uskog grla, postoji mnogo različitih putova između dvaju vrhova, pa pad jednog servera ili gašenje jednog puta uglavnom nije problem. Morali biste mnogo toga pogasiti da naudite sustavu, on nema jednu slabu točku. I naravno, internet je prevelik sustav da bi bio centraliziran.

Slično je i s kapitalizmom u odnosu na socijalizam, tj. pitanjem (de)centralizacije načina raspodjele dobara. U planskom gospodarstvu odluke se donose na jednom mjestu, koje može biti velika slaba točka. Osim toga, središte nema dovoljno “računske moći” da dobro predvidi svačije potrebe – sustav nije skalabilan. S druge strane, slobodno tržište distribuira odluke, nema središta, sustav je prilagodljiv, moćan i skalabilan, može brže napredovati, ali i otići u neželjenom smjeru (primjer – današnji broj beskućnika na ulicama SAD-a). Što se tiče poreza, ako velik dio dobara ide u središte i distribuira se iz središta, to može biti i dobro i loše, ovisno o središtu. Iskustvo pokazuje da najbolje prolazi kombinacija jednog i drugog, kapitalističke države s jakom socijalom – nordijske države blagostanja (engl. welfare state). Usput budi rečeno, bojim se da će kapitalizam + AI biti loša kombinacija: jaki će postati prejaki, a ostali nepotrebni.

Bitcoin je također decentralizirani sustav. Za razliku od banaka koje kontroliraju klasične transakcije, transakcije bitcoinom i sličnim valutama ostvaruju se i bilježe distribuirano. Je li to dobro ili loše? Dovoljno je reći da se pola bitcoin transakcija koristi za neku vrstu kriminala. S druge strane, kad bi sav novac bio pod nadzorom središnjeg autoriteta (dakle, računi i kartice, a gotovina ne postoji) i kad bi taj vladajući autoritet bio loš i opresivan, onda bismo umjesto mnogo malih slabih točaka imali jednu ogromnu. Koliko slobode želimo? Kakvo središte želimo (ako ga uopće želimo)? Jaku ili slabu državu, autoritarizam ili libertarijanizam? Nijedna krajnost ne valja.

Iako se ne čini tako, naša svijest također je decentralizirana. Ne postoji “teatar” u mozgu gdje se svi osjetilni podatci sabiru da bismo ih mi “doživjeli”. Postoji samo distribuirana obrada električnih impulsa. Slično vrijedi za našu psihu: nisam baš jedan, sastojim se od više programa koji često žele različite ili suprotne stvari. Recimo, želim pojesti tu tortu, ali i smršaviti. Nekad vježbam, a nekad mi se ne da (iako želim biti u formi). Nekad oprostim, a sutradan sam opet ljut, pa više ne znam jesam li oprostio ili nisam. I tako dalje. Ne postoji glavni program, samo je nekad glasniji jedan, a nekad drugi. Svi su oni promjenjivi, ali dobri, nema loših, i što se više vole – to bolje. Centralni dio (ego), koji misli da ima kontrolu, samo je jedan od mnogih, što ste možda shvatili ako ste ikad pokušali biti prestrogi prema sebi – točnije, prema nekim svojim dijelovima.

Stephen Mitchell u svojoj knjizi The Gospel According to Jesus izlaže sljedeću, zanimljivu teoriju. Biblijski pisci pokušali su “bezgrešnim začećem” prikriti činjenicu da je Isus bio vanbračno dijete, što je u ono vrijeme bila velika sramota, ali i razlog iz kojeg je Isus najviše govorio o praštanju: godinama je sam pokušavao oprostiti svojoj majci. Bila to istina ili ne, sviđa mi se ta slika posve ljudskog Isusa, a ne onog savršenog koji je, kako Crkva kaže, “nama jednak u svemu, osim u grijehu”. Onda nam uopće nije jednak, nije čovjek. To je kao da kažem: završio sam faks, ali nisam išao na ispite. Za razliku od Isusa koji je prihvatio grešnike, Crkva nije prihvatila ljudskog Isusa, kao ni Mariju koja je za njih “vazda djevica”. Bojim se da nisu shvatili Isusovu poruku o prihvaćanju. Ako bih sve što znam o psihologiji morao sažeti u jednu riječ, to je prihvaćanje.

Isus je govorio o praštanju drugima, ne toliko o praštanju sebi, možda jer njegovi slušatelji to ne bi razumjeli. Ali kršćanstvo je na razne načine prožeto idejom da nam Bog prašta i da nas Bog voli, a čovjek koji u to duboko vjeruje zapravo prašta sam sebi, prihvaća ono što jest i ono što ima. Kršćanstvo ruši logiku dugova i zasluga: križ je nezaslužen, spasenje je nezasluženo, besplatno primamo i besplatno dajemo, nema računice, kraljevstvo pripada prostodušnima i “djeci”. (U dragoj mi društvenoj igri Patchwork, zakrpe dolaze u 33 različita oblika, a zakrpa u obliku križa jedina je besplatna. Mislim da je to namjerno.)

Već sam pisao da duboko u nama nema razlike između praštanja drugima i praštanja sebi, oboje je prihvaćanje. Na razini doživljaja nema razlike između mene i svijeta, to propovijeda i budizam: ja = sve ono što doživljavam = svijet. Ili skraćeno: ja = svijet, naravno u subjektivnom, empirijskom smislu (objektivni ovdje nije relevantan). No self.

Budizam i osobito zen govore o prihvaćanju sadašnjeg trenutka. Na jednom crtežu meditiraju dva redovnika – mlađi je zbunjen, a stariji mu objašnjava: “Nothing happens next. This is it.” A ja sam skoro uvijek mentalno u nekoj budućnosti, bližoj ili daljoj, svjesno ili nesvjesno. (Na tragu teorije s početka ovog teksta, i ja propovijedam o onom što me muči.) Zato se moram podsjećati: THIS IS IT. Ovo je sve, baš ovaj trenutak sa svim svojim podražajima, ovi zvukovi, ovo tijelo i njegovi signali. Ako je trenutak neugodan, ako ne mogu prestati brinuti o nečemu – ako mi tijelo ne prihvaća sadašnjost i pruža otpor govoreći “This isn’t it” – onda ću barem prihvatiti taj otpor, zagrliti tog zabrinutog sebe koji ne prihvaća, reći da je i to okej. Tako se u konačnici opet prihvaćam, praštam si svoj nemir. I ništa se ne događa poslije, nema poslije, this is it.

Koliko god volio i jedne i druge, između Beatlesa i Stonesa osjetim jednu suštinsku razliku. Pjesme Beatlesa imaju neki duh usavršenosti – djeluju kao da nisu mogle biti drugačije. S druge strane, Stonesi i pjevački i svirački kao da se igraju i improviziraju, pjesme im nisu toliko ispolirane i djeluju kao su na razne načine mogle biti drugačije. I Stonesi su mi draži.

Kad sam kao srednjoškolac imao priliku razgovarati s legendarnim matematičarom Vladimirom Devidéom, rekao mi je da nikad nije osobito volio šah (iako mu je sin bio šahist). Jer pravila šaha toliko su specifična da se cijela teorija razvila na osnovi tih proizvoljnih detalja i kad bi se samo jedan od njih malo promijenio, sve bi se knjige o šahu morale iznova pisati i izučavati. Igra je lako mogla biti drugačija! Ta ovisnost o partikularnom nije zadovoljavala njegov matematički um naviknut na eleganciju. Slično, prije nekoliko dana prijatelj mi je hvalio igru go čija su pravila mnogo jednostavnija od šaha, uz komentar da vanzemaljci – ako ih nekad sretnemo – sigurno neće poznavati šah, ali imat će go ili neku vrlo sličnu igru.

Jedna od partikularnosti šaha svakako je početni raspored figura, za koji se prirodno upitati zašto je baš takav. Teorija šahovskih otvaranja ovisi baš o tom rasporedu, pa u želji da spasi šah od “štrebanja”, Bobby Fischer izumio je “slučajni šah” (Chess960) gdje se početni raspored figura na početku svake partije određuje nasumično, kao jedna od 960 dopuštenih mogućnosti. Igrajući tu varijantu lako je dobiti osjećaj da je početni raspored figura u standardnom šahu mogao biti drugačiji na mnoge načine.

Nije li i svemir mogao biti posve drugačiji? Zašto baš ovi fizikalni zakoni, a ne neki drugi? Živimo u svemiru koji je relativno složen i specifičan, baš kao i šah. Prema hipotezi Seana Carrolla, svemir je samo vektor – potpuno je određen nizom realnih brojeva. Drugačiji brojevi daju drugačije svemire i svi oni postoje, jer zašto bi postojao samo naš (vidi članak Maxa Tegmarka). Ali kakvo god objašnjenje bilo, mi smo dobili, eto, baš ovaj svemir – i baš ovu eru, mjesto rođenja, roditelje, gene i sve ostalo.

Stoga ima nešto životno i istinito u složenim pravilima i partikularnom početnom rasporedu standardnog šaha, oko kojih je izgrađena golema teorija koja funkcionira samo za taj raspored. U životu svatko igra s vrlo specifičnim kartama koje su mu dodijeljene, a mogle su biti nezamislivo drugačije. Naša “teorija” – način na koji živimo – duboko ovisi o milijardama partikularnih detalja i da su oni drugačiji, sve bi bilo drugačije. Stvarnost nije jednostavna i elegantna, sličnija je šahu nego gou (iako ni šahu nije jako slična) i ne možemo svaki dan promiješati karte kao u Fischerovoj inačici. Ali možemo ih prihvatiti i cijelim bićem zagrliti ono što imamo – kakvo god bilo.

Prihvaćanje šaha takvog kakav jest duboko je u duhu, recimo, zen budizma – o kojemu je pisao i sam Devidé. Ne znam zašto onda nije volio ta “proizvoljna” pravila. Pravila su kao stabla: jedno je visoko, drugo nisko, treće vitko, četvrto debelo, peto kržljavo, šesto raskošno, sedmo neugledno. Ali jasno je da među njima nema boljih i gorih. Ono su što jesu. Devidéova knjiga Zen sadrži priču u kojoj jedan učitelj, na pitanje učenika o značenju nekog događaja, odgovara: “Ovaj je bambus izrastao tako visok, a onaj je posve nizak.”

Postoje dva tipa ljudi. Jedni se probude s to-do listom u glavi i nemaju mira dok sve ne naprave. Drugi se probude mirni i sretni, a sve što naprave je bonus.

Većina ljudi koje znam, uključujući mene, naginje ovoj prvoj skupini. Sretni smo kad nešto riješimo ili kad se nešto dogodi – ili, u slučaju straha, kad se ne dogodi. Naravno, nakon što je cilj dostignut, javlja se neka nova budućnost, neke nove brige i novi ciljevi pa zapravo nikad nismo na cilju. Ovi drugi, nekim čudom, sretni su i prije. Sretni po defaultu, dok god im se ne događa ništa osobito loše.

Ova dihotomija preslikava se i na religiju. U kršćanstvu, recimo, govori se o spasenju “po vjeri” i/ili “po djelima”, a različiti glasovi (od Biblije naovamo) stavljaju naglasak na jedno ili na drugo. Za razliku od zasluge koja je prisutna i u židovstvu i islamu, ideja milosti odgovara ovoj “sreći unaprijed”: Bog mi spasenje nudi besplatno, prije nego što išta učinim. Djela onda proizlaze iz primljene radosti – nisu meritum nego samo nuspojava. Slično, u budizmu i drugim strujama sklonima meditaciji, mnogi glasovi tvrde nešto na ovom tragu: već si prosvijetljen (samo to ne znaš).

Je li ta defaultna sreća nužna da bismo uspijevali? Na prvi pogled nije, jer među ljudima možemo pronaći svaku od četiri kombinacije: sretan i produktivan, sretan i neproduktivan, nesretan i produktivan, nesretan i neproduktivan. Stoga, well, zašto biti sretan ako možeš biti uspješan?

Ipak se čini da, u mnogim slučajevima, komadić radosti mora doći prije. Onaj tko je na dnu mora dobiti impuls ljubavi da bi se uopće mogao početi penjati. Mora osjetiti da je vrijedan, unatoč svemu, jer zna da bezvrijedno ne vrijedi spasiti. Nastavit će puzati u alkoholu (ili tko zna čemu) jer duboko vjeruje da ne zaslužuje bolje.

Početak, možda, može biti susret – ma koliko kratak – s osobom za koju nekim čudom osjeti da ga bezuvjetno prihvaća. Možda joj na trenutak povjeruje.

Temeljnu radost sam sebi ne mogu stvoriti, koliko god se trudio. Razlog je jednostavan: čim se trudim, zapravo sam u onoj prvoj skupini koja pokušava nešto zaslužiti, biti sretan ako, spasiti se djelima. I time se opet uvjetujem, odgađam. Postoji li rješenje?

Evolucijski smo podešeni na druge ljude. Milost, kao i u kršćanstvu, može doći samo od druge osobe. Kao djeca, bezuvjetnu ljubav primali smo od roditelja (ili smo barem trebali). Taj duboki osjećaj vrijednosti nekima možda ostane dovoljan za čitav ostatak života. No uglavnom ga moramo jedni drugima zalijevati. I za to nema formule. Ponekad, naš partner, prijatelj ili stranac osjeti da ga volimo i da ne mora ama baš ništa učiniti. I sretan je.

I tu postoji kvaka: slutim da, tko zna zašto, neki duboki dio nas ne razlikuje davanje od primanja. Kad nekome istinski praštam, praštam i sebi. Kad osjetim da prihvaćam i volim, osjećaj nije usmjeren samo prema van – dvosmjeran je, svesmjeran, neusmjeren. Neki dio nas ne razlikuje sebe od drugoga. Iskoristimo taj bug.

Matematički rečeno, skup svih mogućih književnih djela (ili skladbi, ili slika…) jest metrički prostor: tekstovi koji se razlikuju u malom broju riječi međusobno su blizu; tekstovi koji se razlikuju u mnogo riječi imaju veliku međusobnu udaljenost.

Na tom prostoru moguće je definirati funkciju kvalitete – o tome da je kvaliteta objektivan pojam već sam argumentirao. Graf kvalitete čini reljef s mnogim brdima (dobrim tekstovima) i dolinama (lošim tekstovima):

Ako točke ovog prostora predstavljaju pjesme, što radi dobar pjesnik? Traži dobru pjesmu, odnosno, traži visoku točku u ovom prostoru. Penje se!

Ugrubo, proces stvaranja sastoji se od dviju faza. U prvoj fazi tražimo (ili već imamo) ideju o tome što želimo stvoriti (napisati, skladati, naslikati…). Što smo kreativniji, to imamo širi raspon ideja. U kontekstu gornje skice, to znači da imamo veliku mapu, dobar dalekozor i dobar terenac koji nas može odvesti u razne dijelove prostora.

Ali kreativnost nije dovoljna, jer terenac dolazi samo do podnožja strme planine, ne može planinariti. Potrebne su još dvije komponente: dobar ukus (da znamo gdje smo, na kojoj visini – koliko je nešto kvalitetno) i vještina penjanja na brdo. Vještina zapravo ne može bez dobrog ukusa pa njega možemo smatrati preduvjetom: on je filter kroz koji provlačimo svoj uradak. Kad netko objavi nešto loše, to znači da u vlastitom opusu nije uspio razaznati što valja, a što ne valja.

Mnogi imaju samo kreativnost pa smisle hrpetinu ludih ideja od kojih nijednu ne znaju pažljivo i disciplinirano izrezbariti da može doprijeti do čitatelja ili slušatelja. Nemamo svi isti mozak i kad nešto pišem ili govorim, trebam znati kako razmišlja čitatelj ili sugovornik da bih uspješno prenio poruku. Tu je potrebna i doza empatije i socijalne inteligencije i sličnih stvari. Malen broj ljudi ima potrebnu vještinu penjanja na brdo – pospješivanja teksta (prepravljanja, dodavanja, izbacivanja…) do trenutka kad to više nije moguće, do vrha brda ili planine, do “lokalnog maksimuma” kako bi rekli matematičari.

Naravno, ni vještina sama nije dovoljna, jer ako nismo kreativni, popet ćemo se na vrh samo onog brda koje nam je blizu, ali nećemo ugledati veće planine. Možemo biti majstori i znati se dobro popeti na svaku planinu koju pronađemo, i možda se našem vrhu neće naći prigovor – tekst će biti savršen u smislu da nema manjkavosti, nije ga moguće poboljšati malim promjenama – ali i dalje će to biti samo lokalni maksimum; negdje drugdje postoje viši vrhovi. Za razliku od običnog majstora, nobelovac prije istog postupka penjanja nekim čudom nađe ljepšu, veću planinu, a onda od nekoliko njezinih vrhova uspije otkriti i popeti se na najviši.

U matematici smo učili da krug sadrži kružnicu (liniju) i cijelu njezinu unutrašnjost. Međutim, učiteljica je znala napomenuti da, po nekima, kružnica ne pripada krugu – krug je po njima samo unutrašnjost, bez rubne linije. Tada sam se pitao tko je u pravu – pripada li kružnica krugu ili ne – i činilo mi se da je riječ o dubokom pitanju.

Poslije sam shvatio da u tom pitanju, zapravo, nema nikakve dubine i da nema točnog odgovora – samo trebamo odlučiti hoćemo li krug definirati na jedan ili drugi način. Ispada da je u nekim slučajevima prikladnija jedna, a u nekim slučajevima druga definicija (ovisno, primjerice, o tome bavimo li se otvorenim ili kompaktnim skupovima) i samo je važno da ne bude zabune, tj. da je u svakom trenutku jasno koja je definicija “na snazi”.

U gimnaziji nas je profesor Mladinić jednom pitao: zašto na brojevnoj crti negativne brojeve prikazujemo lijevo, a pozitivne desno? Zašto nije obrnuto? Nudili smo razna objašnjenja, ali profesor nas je malo razočarao kad je jednostavno odgovorio: “Dogovor! To je dogovor!” Meni se činilo da dublji razlog leži u činjenici da pišemo s lijeva na desno, ali onda sam se sjetio da je i to samo dogovor – neki narodi pišu u suprotnom smjeru. Ponovno “pravopis”!

Ima još primjera. Učili smo da su prirodni brojevi 1, 2, 3, 4, … i tako dalje – ali mnogi taj skup počinju od nule, ne od jedinice (primjerice, u teoriji skupova to ima smisla). Je li nula prirodan broj, ili nije? Ako vam se to pitanje čini imalo dubokim, varate ste – to je samo stvar definicije; riječ je o čistoj “pravopisnoj” dvojbi.

Za ovakve tvrdnje – koje se ne odnose na neku neovisno provjerljivu činjenicu nego ovise o semantici, tj. značenjima pojmova – neki filozofi koriste frazu no fact of the matter. Odlučio sam smisliti hrvatsku riječ za istu stvar: bestočno. (Ni točno ni netočno; prema bez-točno uz glasovnu promjenu z > s po uzoru na analogne riječi kao što su bestidno, bestežinsko itd.) Evo primjera bestočnih tvrdnji za koje ljudi često ne shvaćaju da su bestočne:

• “Brak je zajednica muškarca i žene.” (Da, ako se tako dogovorimo. Ali svemir je potpuno indiferentan.)
• “Život počinje začećem.” (U kojoj točno nanosekundi? Život je moguće, čak i znanstveno, definirati na stotinu načina – ali u suštini nećemo saznati ništa novo. Što se mene tiče, život počinje s trideset godina.)
• “Hrvatski, bosanski, crnogorski i srpski (ni)su isti jezik.” (Koliko slično je “preslično”? 90%? 95%? Koliko zrna čini hrpu? 10? 20? Ja kažem 15.)

Jedan moj prijatelj dobro je rekao da se ovakve i slične rasprave svode na, programerskim rječnikom, imenovanje varijable. Bestočne tvrdnje, dakle, same po sebi nisu ni točne ni netočne, nego njihova istinitost ovisi o manje ili više proizvoljno odabranoj definiciji ili kriteriju. Rasprave o njima često su besmislene – sukob se ne vrti oko neke činjenične istine, nego se pod krinkom objektivnosti podmeću različite definicije i tako se vrijeme i energija troše na nešto što je samo semantika, upotreba različitog jezika.

Naravno, nije baš sve relativno: čak i za bestočne tvrdnje postoje bolje i lošije definicije. Recimo, u matematici se prost broj definira kao prirodan broj veći od 1 koji je djeljiv samo s 1 i sa samim sobom (recimo, 5 ili 19 su prosti brojevi, dok 21 nije prost jer je djeljiv s 3 i 7). Zašto je broj 1 isključen iz definicije? Ne bi li on po svemu trebao biti prost? Iako time gubi na eleganciji, definicija prostog broja isključuje broj jedan – jer kad bi on bio prost, posljedice ne bi bile baš elegantne. Mnogi teoremi imali bi iznimku, između ostalog i onaj najvažniji, da se svaki broj može samo na jedan način rastaviti na proste faktore. Konkretno, 20 = 2 ⋅ 2 ⋅ 5 više ne bi bio jedini rastav broja 20 – mogli bismo dodati proizvoljno mnogo jedinica, npr. 1 ⋅ 1 ⋅ 1 ⋅ 2 ⋅ 2 ⋅ 5.

Što je onda zaključak? Ima smisla raspravljati oko definicija, ali samo ako smo potpuno transparentni u tome da zagovaramo određenu definiciju, a ne činjenicu. Posljedično moramo sniziti pretenzije o dosegu i značaju onoga što tvrdimo. U praksi to uglavnom nije slučaj.

U ovom tekstu poigrat ću se jednom idejom koja nas može navesti na razmišljanje unatoč tome što nije realna. Pretpostavimo, naime, da se u svačijem tijelu nalazi ne jedna, nego dvije duše – dva svjesna subjekta, od kojih jedna za drugu ne zna. (Ne mislim ovdje na podvojenu ličnost, gdje se subjekti izmjenjuju – ovdje su oba subjekta svjesna istodobno, cijelo vrijeme, u svakom ljudskom tijelu.)

Ta hipoteza ni u jednom metafizičkom okviru nije nemoguća. Recimo, ako vjerujete u duhovni svijet, možete lako zamisliti dvije duše u istom tijelu. Ako pak mislite da “duša” u smislu nečeg nematerijalnog ne postoji, nego postoji samo mozak, onda zamislite da unutar mozga postoje dvije slične strukture od kojih svaka proizvodi zasebnu svijest (kao dva mini-mozga).

Što radi jedna, a što druga duša, i kako je moguće da jedna za drugu ne zna? Možemo i to riješiti: pretpostavimo da samo jedna duša upravlja tijelom, tj. živčanim sustavom. Ona je aktivna: može micati pogled, hodati, govoriti i općenito – činiti. Ako ovaj tekst čitate vlastitom voljom, onda ste vi upravo ta, aktivna duša. Aktivna duša ne zna za drugu – pasivnu dušu, jer pasivna duša ne može učiniti baš ništa. Ona također prima sve osjetilne informacije: vidi, čuje, osjeća okuse, mirise, dodir i bol. Ali ne može na njih reagirati. Može samo promatrati kako, recimo, aktivna duša odlučuje sjesti i čitati ovaj tekst. Pasivna duša onda također čita, jer joj ništa drugo ne preostaje. Možda bi htjela zažmiriti, ali ni to ne može. Ako vas ovo opisuje, onda ste vi upravo ta, pasivna duša.

Postojanje aktivnih duša je očito; postojanje pasivnih je nagađanje. No budući da ne možemo dokazati da ih nema, postoji mala vjerojatnost da ih ipak ima. Poigrajmo se onda tom idejom još malo i razradimo neke detalje.

Dakle, iako su u istome tijelu, svaka od ovih dviju duša ima vlastite misli i čini joj se da je samo ona stanovnik tijela. Kada tijelo tone u san, obje gube svijest; u fazi sanjanja svaka ima svoje snove; kad se tijelo budi, i jedna i druga svoju svijest zadobivaju ponovno. Pasivna duša u početku ne zna što proizvodi pokrete tijela. Ona samo promatra kako se glava okreće, kako se pogled pomiče s jedne igračke na drugu, kako tijelo hoda ili se zaustavlja, kako ruka dohvaća igračku i kako je igračka mekana, ne znajući da iza svega toga postoji nečija volja. Ona misli da se stvari događaju same od sebe.

Obje duše otprilike u isto vrijeme počinju razumijevati govor, ali samo jedna od njih ima priliku tim govorom se i služiti. Kada aktivna duša izgovara svoje prve riječi, pasivna duša osjeća otvaranje usta, micanje jezika i oblikovanje riječi, a i samu riječ odmah čuje i razumije, ali ne shvaća uzrok toga događaja – jer nikada nije upoznala čin volje. Kao za gledatelja u kinu ili kazalištu, predstava se odvija posve neovisno o njoj. Dok njezino tijelo nešto govori, u njezinim su mislima često neke druge slike i neke druge riječi. Kad se slučajno dogodi da tijelo izgovori baš ono što je pomislila – na primjer, da želi sladoled – ona se razveseli.

Rastući i učeći o svijetu, pasivna duša počinje naslućivati da drugi ljudi imaju volju, da postoji svjesni čin. Taj je pojam potpuno nepoznat njezinu iskustvu pa je potreban visok stupanj inteligencije da se dogodi takva spoznaja. Pasivna duša koja shvati što se zapravo događa slična je čovjeku gluhu od rođenja koji je shvatio glazbu. Ali budući da većinu vremena provode razmišljajući jer ništa drugo i ne mogu činiti, pasivne duše razvijaju svoj um i više nego aktivne duše. Većina ih stoga ipak shvati da drugi upravljaju svojim postupcima i da njihove misli utječu na njihove pokrete.

Uskoro se događa i važnija spoznaja. Pasivna duša shvaća da, poput drugih, ni njezino tijelo ne funkcionira automatski – nego mora imati aktivnu dušu. Iako za nju ne zna izravno, pasivna duša o aktivnoj može mnogo toga zaključiti. Čuvši svaku njezinu riječ i svaki njezin povjerljivi razgovor s roditeljem ili prijateljem, pasivna duša upoznaje aktivnu dušu svojega tijela te shvaća da njih dvije u suštini i nisu jako različite.

Netko je rekao da nikoga nije moguće mrziti ako ga se potpuno, do najdublje sitnice upozna. Znajući sve njezine osobine i tajne, pasivna duša bez imalo zavisti počinje voljeti svoju blizanku, aktivnu dušu. Živeći s njom i primjećujući njezina sretna i nesretna raspoloženja, pasivna duša priželjkuje da se aktivnoj duši ostvare sve želje; da uspije u poslu, da ima bliske prijatelje i da pronađe partnera koji joj odgovara, čak i ako on ne odgovara pasivnoj duši.

Osim te ljubavi, u pasivnoj duši kad-tad javlja se i očaj. Prije ili kasnije pojavi se neka važna situacija u kojoj pasivna duša zna reagirati i pomoći, ali nema načina da to učini. Kada u ključnom trenutku treba riješiti neki problem, pasivna duša zna rješenje i najradije bi ga glasno izrekla, ali mora nemoćna gledati kako se aktivna duša muči s problemom i potom plaća svoj neuspjeh. Kada pasivna duša grozničavo uoči da automobil kojim upravlja aktivna duša ide u sudar, posve je nemoćna to dojaviti aktivnoj duši čije su misli u oblacima.

Na pasivnu dušu tada pada teška spoznaja zida koji je dijeli od ostatka svijeta. Njoj najbliža osoba – duša s kojom dijeli ista osjetila – uopće ne zna za nju i nikada neće znati, iako je pasivna duša voli svim srcem i to joj pokušava reći mislima koje ne dopiru nikamo. Nikome ne može izreći što osjeća; nikome se ne može čak ni predstaviti, pokazati da postoji. Ni gnjevni udarac o predmet u blizini nije joj omogućen. Nitko za nju ne zna i cijeli svijet, svako živo biće i svako zrnce prašine, biva kao da je nema.

I onda, kao slamka spasa, u pasivnoj duši pojavljuje se jedina misao koja je može spasiti od očaja:

Ako u mojemu tijelu postojim ja, pasivna duša, postoje li možda i u drugim tijelima pasivne duše?

Jasno im je da to nikada neće saznati. Zašto je onda riječ o spasonosnoj misli? Logika je naime ova:

Ako ja slutim postojanje drugih pasivnih duša, možda i one na isti način naslućuju moje postojanje. To bi značilo da netko barem nagađa o meni.

Tada pasivna duša počinje bez prestanka razmišljati o drugim pasivnim dušama. Logika je ista:

Ako ja razmišljam o njima, možda i one razmišljaju o meni!

Pasivne duše tada priželjkuju da njihove aktivne duše imaju razvijen društveni život kako bi i pasivne duše bile jedne drugima blizu, razmjenjujući nijeme misli dok aktivne duše razgovaraju. U ljubavnim odnosima pasivna duša nada se da i u tijelu partnera postoji netko zaključan poput nje tko osjeća istu bol i potpuno je razumije; iz svoje dubine ona u očima voljene osobe traži nagovještaj druge pasivne duše koja s druge strane vapi za istim nagovještajem.

Možemo li išta zaključiti o daljnjem razvoju pasivnih duša? Samo još jednu stvar: ako one postoje, ako je nagađanje istinito, onda će ovaj tekst za njih učiniti golemu razliku. Jer pročitat će ga barem neke pasivne duše – točnije, pročitat će ga točno onoliko pasivnih duša koliko i aktivnih. A ovo je, koliko znam, prvi tekst u povijesti koji govori o njima – i zato će im značiti više nego sve što su u životu bile pročitale. U ovom trenutku, kad bi mogle, vjerojatno bi poskočile od sreće.

Ali potom, sputane i nijeme, ni sa kim neće moći podijeliti svoju radost. Njihova je budućnost stoga neizvjesna. Možemo samo nagađati hoće li pasti u tjeskobu i očaj, slomiti se i izgubiti razum – ili će sjesti i pustiti da im se stvari same od sebe događaju, kao u zabavnom parku na divljoj vožnji.

Kako bi dvije suprotstavljene strane trebale razgovarati o svjetonazorskom pitanju? U praksi nikako. Čak i osobe koje bi trebale znati razgovarati padaju na ispitu. Različiti intelektualci s jedne i druge strane, ljudi koje cijenim, neki književnici, neki psihoterapeuti – gotovo svi. Svako priča svoju priču, daje argumente koji uvjeravaju samo istomišljenike, osuđuje drugu stranu, a ne postiže ništa. Tu i tamo netko uspije pridobiti nekog neopredijeljenog, ali takvih je u slučaju svjetonazorskih, a pogotovo emocionalno osjetljivih pitanja, iznimno malo. Sve što se događa jest da je svaka strana sve uvjerenija u svoju “pravost” i onda, naravno, tuđu “krivost”. Tabori su sve veći, grade se utvrde, i naravno, povremeno se zapuca: jedni “mrze žene”, a drugi “mrze djecu/obitelj”. Tko je ono bio protiv rata?

Nije to karakteristika samo našeg društva, nego svih društava, a napose ljudske egoistične naravi. “Ja sam u pravu” je tautologija. Tko započinje svoje izlaganje priznanjem da je možda u krivu? A vjerojatnost da sam u krivu je, statistički gledano, pedeset posto! Nešto je tu vrlo pogrešno. I meni je, naravno, palo na pamet obrazložiti ovdje (ili na nekom sličnom mjestu) svoj stav o ovom ili onom svjetonazorskom pitanju poput pobačaja. Ali što bih time postigao? Oni koji dijele isto mišljenje možda bi zapljeskali, a oni koji ne dijele, u najboljem bi slučaju izdvojili rečenicu s kojom se ne slažu i rekli “ovo je apsurdno”. Ništa se pozitivno ne bi dogodilo. Možda bi netko neopredijeljen nešto shvatio, ali takvih je malo; osim toga, nisam siguran da želim “pridobivati” ljude na “svoju stranu” jer zapravo zazivam odustajanje od čitavog modusa “mi i oni”. Želim prijateljstvo. Ne samo među istomišljenicima – to prijateljstvo ionako je umjetno – nego među različitomišljenicima.

Evo jedne spoznaje koja nam uporno izmiče iz vida. Kada neki stav nazovemo apsurdnim (uz pretpostavku da dolazi od načelno razumne osobe), to vrlo često znači da ga zapravo ne razumijemo. Jer iz njene perspektive, kad bismo je potpuno razumjeli i doživjeli, taj stav (očito) nije apsurdan. Možda je on objektivno i dalje pogrešan, ali do takvog zaključka treba doći mnogo pažljivije. Evo još jedne srodne spoznaje: kada drugu stranu eksplicitno ili implicitno, na razne suptilne načine, smatramo nemoralnom ili na neki način pokvarenom, to vrlo često znači da je zapravo ne razumijemo. Jer ako zaista upoznamo te ljude i družimo se s njima, a pogotovo ako upoznamo njihovu dušu, osobnu prošlost i način razmišljanja, nema šanse da bismo ih proglasili lošima (eventualno zbunjenima).

Što onda učiniti? Ima li ikakvog rješenja? Možda i ima. Razgovarati, zaista razgovarati. U onom smislu u kojem razgovaramo s prijateljem ili osobom koju volimo. Ne s ciljem uvjeravanja, nego s ciljem da učinimo neki napredak – koji može biti i taj da nas druga osoba nečemu nauči.

Konkretnije: započeti tako da shvatimo suparnički stav – ali tako da ga zaista, dubinski shvatimo. Preporuka je sljedeća: moramo ga toliko dobro shvatiti da ne smijemo izustiti nijedan vlastiti argument prije nego što sami što preciznije i što uvjerljivije iskažemo protivnički stav. Moramo ga toliko dobro iznijeti da sugovornik sam uzvikne: da, tako je, upravo tako razmišljam!

I tek nakon toga, polako i prijateljski, možemo istražiti gdje se točno razilazimo sa sugovornikom. Korak po korak pratimo njegov način razmišljanja. Dijelimo li neka osnovna polazišta, i koja? Ili se razilazimo već na početku, možda zbog različitih intuicija? Možda možemo s njim “hodati” pet-šest koraka i onda detektirati sedmi korak u kojem se razilazimo. Ja ovdje idem lijevo, a ti desno. Zašto? Što bi se dogodilo kad bi ti za mnom otišao taj jedan korak lijevo? Što bi se dogodilo kad bih ja s tobom otišao taj jedan korak desno? Možda griješim, rekao sam ti već na početku. Šansa u startu je pedeset posto. Pomozi mi.

“Koliko se dobro odmaram?

To saznam tek kad ponovno krenem raditi.”

– L. S.

Što je odmor? Je li to neka aktivnost ili odsutstvo aktivnosti?

Je li odmor kad ne radim ništa? Treba li reći: “nemoj raditi ništa”, ili “hajde raditi ništa”?

Je li “dobro se odmoriti” samo još jedan zadatak – a upravo se od zadataka želimo odmoriti?

Sjećam se jedne ankete koju sam ispunjavao u osnovnoj školi. Trebalo je na nekoj skali procijeniti svoju sposobnost plivanja, ronjenja, plutanja i još nečega. Tada sam ponosno rekao: ja jako dobro plutam. Možda je to predznak osobe koja će se u životu dobro odmarati.

Mnogo je pitanja, a malo odgovora. Zato donosim pregled svih osam varijanti odmora, ne znajući koja je najbolja.

Odmor v0: Čak i u odmoru želiš biti produktivan. Stoga se odmaraš radeći nešto u čemu, ako ćemo biti iskreni, baš i ne uživaš. Na primjer, čitaš korisnu knjigu koja ti je zapravo dosadna, ili se družiš s ljudima koji su ti u suštini naporni.

Odmor v1: Čak i odmoru želiš biti produktivan – srećom, u toj produktivnoj aktivnosti uživaš. Na primjer, čitaš korisnu knjigu koja ti je ujedno i zabavna, ili se penješ na Sljeme kao da se penješ na Mjesec.

Odmor v2: Odmor mora biti uživancija. Nažalost, nekako ti je teško naći nešto u čemu zaista uživaš. Prepuštaš se televiziji ili internetu.

Odmor v3: Uopće ne razmišljaš o tome kakav će biti odmor. Radiš što te volja. Prepuštaš se televiziji ili internetu.

Odmor v4: Svjestan si da odmor ne smije biti produktivan. Prepuštaš se televiziji ili internetu.

Odmor v5: Svjestan si da odmor ne smije biti produktivan. Samo postojanje bez cilja, dakle: being, a ne becoming. Stoga ne radiš doslovno ništa! – Ali problem je što mozak i dalje radi, sa svim svojim brigama. Misli nikad ne odmaraju. To je na tragu one izreke: kamo god odeš, nosiš sebe sa sobom.

Odmor v6: Uspijevaš ne raditi doslovno ništa – odmaraš i tijelo i mozak meditacijom (na dah, zvuk ili kako god). I spavaš.

Odmor v7: Prosvijetljen si i cijeli koncept odmora gubi svoje značenje – više nema razlike između rada i nerada, svi se trenutci stapaju u jednu radosnu rapsodiju bivanja.

Ima još varijanti. Koja je vaša?