“Ona je prošlost, move on!”

To mi brat sada kaže, ali ne o ženi, nego o albumu Jada Jada.

Znam, nije vam jasno, moram ispočetka. Uglavnom, prije malo više od dva dana izašao je novi album Klinike Denisa Kataneca, a zove se Kao zao kor. I sad me brat pita koji je moj problem s tim albumom. Ništa, kažem mu, jedini je problem što ga uspoređujem s Jadom Jadom. Ali to prokletstvo usporedbe s bivšim albumom komentirat ću tek na kraju teksta, jer jebiga, nije fer.

Pošteno govoreći, dobili smo izvrstan album. Prvo što mi je dao jesu dva dana intenzivne rasprave, s bratom i dvojicom prijatelja, o raznim njegovim aspektima i pjesmama, a posredno sam čuo još neke zanimljive dojmove. To je ono što radi Denisova glazba: živa i netipična, ona je jebena spajalica ljudi, bilo se da se slažu, bilo da se svađaju; dopušta različite interpretacije i doživljaje.

Evo, recimo, pjesma Ženu – ne mogu se odlučiti treba li je shvatiti doslovno ili ironično. U prvom slučaju tekst je malo infantilan, kao da ga je izvadio iz zadaćnice za peti razred zajedno sa sastavcima Budi dobar čovjek i Volim svoj zavičaj. U drugom slučaju imamo ne baš uspjelu, prvoloptašku ironiju koja je za današnje prilike i mrvicu politički nekorektna. Ne znam, možda Denis i računa na dvoznačnost teksta, da budemo zbunjeni, možda je u tome fora. Refren je pak nejasan u oba slučaja, što otvara novu temu – ne dvoznačnost, nego neznačnost teksta. Stvar je u tome što vjerojatno ni Denis ne zna što mu znače pjesme, nego pjeva što mu dobro zvuči. To uglavnom ispadne dobro.

Kako god bilo, ovo je pretežno mračan album o ranjenom muškarcu. Ne saznajemo mnogo o tome kako i zašto je sjeban, nego to samo ona zna, gdje su sva zakopana, tijela (iz pjesme Džukci). Tekst pjesme Zavičaj – jedne od najboljih – svodi se na “suicid, suicid, depresija, suicid”. Kako je samo bolno otpjevan posljednji stih – Tako ti i treba! – koji sjajno pogađa samoosuđujući i samookrivljavajući mindset ljudi o kojima pjesma govori. Na sličnom su tragu izvrsne pjesme Ušća (maestralno otvaranje albuma), Konj, Džukci, kao i Pokušaj koja sasvim korektno zatvara album. Ima i pozitive: ona sjaji u durskom i pjevnom Elliottu, kao i u brzoj, energičnoj naslovnoj pjesmi – unatoč psihijatrijskoj tematici teksta. Nažalost, neke pjesme nisu na razini gore navedenih: preskačem dosadnjikavi Suncokret, iritantnu buku na Vampirima, a iz istog razloga i Srećka koji je inače dobra pjesma. Mislim, taj njegov početak je užasan.

I tu otvaramo neizbježnu temu zvuka Klinike, što im je najslabija točka. Mislim na aranžmane i produkciju. Oni se hvale da brzo snimaju i da to zvuči kao snimka uživo. U tome i jest problem. Uživo su fantastični, ali album ne smije tako zvučati, jer onda kao album zvuči loše. Tiši i mirniji dijelovi su okej, ali jači i glasniji su naprosto – buka. To treba biti ispolirano, da zvuči studijski u skladu s današnjim standardima, da zvuči lijepo. Manje šuma i distorzije, kristalno čisto i jasno, kontrolirano, bez iživljavanja po instrumentima. Manje gitara, više klasičnih instrumenata, violine, klavir, orkestar, puhači, harfe, ženski prateći vokali. Pa i Beatlesi su prvi album snimili sirovo, u jednom danu, ali poslije su Sgt. Pepper’s snimali 700 sati (valjda znate u kojoj pjesmi je harfa?) i pogodite koji im je bolje ispao.

Na kraju dolazi i najavljeno prokletstvo s početka teksta, usporedba s bivšim. Što god Denis pričao o novom albumu, a kaže da je bolji i zreliji od Jade Jade, on meni nije ni blizu. Zreliji možda jest (što god to značilo), ali čemu? Okej, konceptualno je čvršći i koherentniji – nešto je jasnije “o čemu se radi” – ali to je tek zato što je lakše napisati tužnu, nego radosnu pjesmu. Pokušajte napisati dobru radosnu pjesmu. Pokušajte napisati radostan album. Jada Jada je album radosti. Mislim, nije, ali jest. Nadalje, muzikalno, na novom albumu malo je previše pjesama koje se zasnivaju na jednoj melodijskoj frazi koja se ponavlja kroz cijelu pjesmu. Ne pomaže ni što su dvije od tih melodija iste, samo u drugom tempu – naslovna pjesma i Džukci. Ne mora to biti problem, Dylan i Cohen su doktorirali na jednostavnim i repetitivnim pjesmama – ali zato Dylan i Cohen nisu Beatlesi, niti su Brian Wilson, kao što i ovaj album nije Jada Jada, koji je glazbeno ipak bogatiji, a i tekstualno zanimljiviji i van svih okvira. Pjesme su bolje, luđe, kreativnije. Poslije takvog čuda, sve je korak unatrag.

Ovo je tekst o jednom manje poznatom hrvatskom glazbeniku. Da bih objasnio tko on jest, možda je dobra strategija objasniti tko on nije. Stoga počnimo sa sljedećom tvrdnjom: on nije Petar Grašo.

Prije nekih tjedan dana gledam na TV-u koncert Petra Graše. Arena Zagreb, gomila ljudi, hit do hita. On obučen elegantno i višeslojno, lijep sako i nekoliko malih oku ugodnih detalja, sunčane naočale, mekan i baršunast glas kao da ga je radio sam gospodin Bog. Najbolji hrvatski pjevač, uz njega sveprisutni gitarist Ante Gelo, a pjesme mu piše najuspješniji hrvatski autor (Huljić) koji je u životu napisao više pjesama nego što ih je čuo. Ispolirane su toliko da ne znaš je li pjesmu napisao lijevom ili desnom rukom, za ručak ili za večeru. Top produkcija, ljudi dižu ruke i njišu se, sve je tako savršeno. Grašo je na pozornici teški profesionalac, vidi se da ima potpunu kontrolu, ništa ga ne može iznenaditi, odrađuje koncert tako lako, bez imalo truda, kao da to radi svaki dan poslije doručka. Imaš dojam da može bez problema tako pjevati još deset sati i onda normalno otići u teretanu pa na picigin. Ne vidiš kroz njega, previše je slojeva, ranjivost nula bodova. Zapravo ga ondje nema, jer ne možeš doprijeti do njega ni on do tebe. Grašo je toliko mainstream da ga nitko zapravo ne čuje.

A što je s druge strane?

Dva dana prije Božića, na nekom eventu u Tvornici Kulture, malo iza ponoći, nakon tri manje zanimljiva benda – na pozornicu napokon stupa Klinika Denisa Kataneca. Publike je možda stotinu puta manje nego kod Graše, ali svi jedva čekamo. Denis je u običnoj bijeloj majici kratkih rukava, neobrijan i nabrijan na glazbu. I što se tada događa? Sve. On postaje svoja glazba, daje svoje pjesme, daje nam sebe. Guramo se naprijed, drogiramo se gitarom i Denisovim sirovim, nesputanim glasom, gutamo energiju benda i isijavamo je natrag. Dečki ne štede ni glas ni prste ni gitare, uživaju, nema tu poliranja, smije se i pogriješiti – jer to je iskonska, neiskvarena glazba, ravno s izvora. Nekog koji je Denis pronašao i njegovom nekontroliranom bujicom ispunio fantastični album Jada Jada.

Zašto za Kliniku nitko ne zna? Možda zbog sirovosti glasa i izričaja, a možda i zbog Denisa koji ponekad odaje dojam da se ne voli prilagođavati. Razumijem – ali, da je prodao dušu vragu i napravio neku pjesmu onako baš za radio, možda bih za njega čuo mnogo prije. Biti autentičan i biti komercijalan u suštini su kontradiktorne težnje. Komercijala = prilagodba. Koliko god želim sirovog Denisa, toliko ga želim i u Areni – jer želim da svi čuju ono što ja čujem. Osim toga, publika hrani – ne mislim financijski, nego ono, ako te slušaju, onda si živ, življi nego ikad.

Ponekad doživiš neku pjesmu tek kad vidiš odgovarajuću sliku.

Kad sam bio na koncertu U2-a u Zagrebu 2009. godine, neposredno prije njihova izlaska na pozornicu, stadionski zvučnici odsvirali su Bowievu Space Oddity. Zašto je Bono (ili Edge) izabrao baš tu pjesmu? Je li to zbog dizajna pozornice koja podsjeća na svemirski brod? Na površini, da, naravno. Ali svaki je njihov detalj promišljen – a Bowieva pjesma, ako je poslušate pažljivo, govori o usamljenosti. U tom kontekstu, njezino puštanje prije izlaska na stadion gdje te ovacijama dočekuje sto dvadeset tisuća ljudi dobiva sasvim drugu dimenziju, koje tada možda nitko od publike nije bio svjestan. Bowieva “svemirska” pjesma – baš kao i, recimo, Rocket Man Eltona Johna – za mene sada odgovara slici tog stadiona.

Pjesme o životu i ljubavi često poistovjećujemo s nekim vlastitim doživljajima. No slika koja će meni uvijek opisivati jednu pjesmu Beatlesa zapravo je tuđi doživljaj. Jednog toplog dana prije mnogo godina – bio sam možda još srednjoškolac – vraćao sam se doma s trčanja. Hodao sam uz svoju zgradu u Novom Zagrebu kad se ispred nje parkirao automobil. U njemu je nepoznati mladić spustio prozore i glasno pustio – pogodite što? Ne, nije ni Thompson ni Seka Aleksić. Pustio je pjesmu Girl, koju sam – budući da sam odrastao uz Beatlese – jako dobro znao, ali tada sam se od nje naježio, kao da sam je prvi put čuo. Mladić u autu kojim je odzvanjao Lennonov glas sigurno je čekao djevojku. Mogao sam zamisliti što mu je u glavi i tada sam shvatio tu pjesmu. Ono što je Lennon njome htio reći vjerojatno nije identično mom doživljaju, ali to je uvijek tako. Za mene ta pjesma odgovara slici koju sam ugledao i svim njezinim implikacijama.

Though all the maps of blood and flesh are posted on the door
There’s no one who has told us yet what Boogie Street is for

Leonard Cohen, “Boogie Street”

Kad je 2013. završio Cohenov koncert u Zürichu, ja sam znao: sad se moram vratiti u Boogie Street. Baš kao i Cohen u istoimenoj pjesmi, gdje se nakon zanosnih doživljaja svjetla i mraka svaki put vraća u nekakav Boogie Street, pitajući se čemu on služi.

Mnogo je interpretacija Cohenova Boogie Streeta. Ja ga tumačim kao dosadu svakodnevice, kao sve one naoko beznačajne trenutke koji zapravo čine 99% života. Bjesomučno hodanje po stanu u potrazi za mobitelom, namještanje kreveta ujutro, stajanje u tramvaju, red u dućanu, usisavanje, liječnička čekaonica, kruženje po ulicama u potrazi za parkingom, spremanje za izlazak, posao ovaj ili onaj, dosadni društveni događaji, hodanje nekamo ili odnekud, sve ono što moramo ili trebamo, sve što radimo da bismo obavili, da bismo došli u neki drugi trenutak. Možda u neki od onih 1% veličanstvenih trenutaka, u rijeke i vodopade iz Cohenove pjesme.

Lako ćemo za rijeke i vodopade, pa čak i za Darkened One koji je valjda suprotnost tome: vrhovi i doline čine mapu života iz stiha koji sam uvodno citirao. Ono što se tu ne uklapa jest Boogie Street, baš kao što, recimo, tamna materija sačinjava 85% svemira ali o njoj ne znamo ništa. Da, Boogie Street je stalno s nama, ali u suštini mi o njemu ne znamo ništa jer ga ne doživljavamo, nego samo čekamo da prođe.

A što bi bilo ako bismo, nekom ludom sposobnošću, zamijenili ono što doživljavamo i ne doživljavamo? Zamišljam Cohena kako mi se javlja iz onostranog gdje je napokon shvatio tajnu života koju je kroz svoje tekstove toliko tražio. “Dragi Satja”, kaže on meni, “umro sam od smijeha. Nije ovo, nego ono. Smisao je usrani Boogie street! Hahahaha!”

Ultimativni test bivanja je Boogie Street: kako hodam, kako jedem, kako perem suđe, kako motam kabel oko punjača za laptop, može li me taj posao obuzeti i zaokupiti svu moju pažnju – ili će mi misli lutati pa ću biti negdje drugdje i propustiti taj čin sadašnjosti. Jedna stara duhovna priča govori o učeniku koji je svog učitelja odabrao na sljedeći način: “Nisam došao čuti njegovu mudrost, nego gledati kako veže vezice na obući.” U jednoj drugoj priči, neki je istočnjak komentirao zapadnjake: “Oni znaju sve o svemiru i medicini, ali ne znaju jesti, ne znaju hodati, sve nešto brzo…”

Daleko sam od sadašnjosti, pišem o onome što i sam tražim, nije to lako, misli uvijek lutaju. No čini mi se da postoji dobar hint: sporost. Čak i najtrivijalniji postupak, poput pranja zuba, doživjeti kao ritual. I u svemu biti jako, jako spor.

U naslovu je film sa Jimom Carreyem – ali ovaj tekst nije o filmu, nego o glazbi. I o meni! I malo o Ireni.

U četvrtak Irena Žilić nastupa u Tvornici Kulture. Kad je prošli put ondje svirala, bio je to fantastičan koncert, ne znam jesam li još igdje tako uživao. Možda jedino kad je svirala u Močvari na Valentinovo 2021. godine – spasila me usred lockdowna, kad nisi imao kamo izaći – pred minijaturnom publikom koju je sačinjavalo desetak solidno razmaknutih parova. Na ulaznice sam kliknuo sam čim je bilo počelo preuzimanje i već minutu poslije sve su bile rasprodane. Zadnji put Irenu sam slušao prije nekoliko mjeseci na INmusicu gdje je nastupala kao Neon Wife. Padala je kiša i nisam imao zaklona, ali koga briga, ljeto je i svira Irena. Svidjela mi se jedna nova pjesma koju je tada izvela, ne znam joj ni naslov – još je neobjavljena, a ja čekam.

Imam, naravno, oba njezina albuma na CD-u; pisao sam joj komentare ispod YouTube videa; poslao poneki mail; stavio akorde njezine pjesme na Ultimate Guitar. Baš sam divan obožavatelj. Jednom sam joj prišao ispred KSET-a, nešto sam baljezgao. Pitao sam je što znači jedan zagonetan stih – točnije, tko ili što je little friend by my side u pjesmi The Moon. Nije htjela otkriti, a ja sam rekao da je to sigurno mobitel. Mislim da joj je bilo smiješno. (Tu pjesmu je poslije obradila ni manje ni više nego Morcheeba. Ni oni valjda ne razumiju taj stih.)

U bivšem bendu svirali smo njezine Cricket and Mouse i The Moon. Kad je moj brat na svoj Instagram story stavio fingerstyle cover Irenine pjesme Defeats, ona ga je podijelila u svom storyju i bili smo jako sretni. Irena odlično svira gitaru; za nekoliko pjesama koristi nestandardne tuninge i mislim da ih je pokupila od Laure Marling. (To vam je kad drugačije naštimate gitaru pa se svi akordi drugačije sviraju, ali drugačije i zvuče, a to je poanta. Mnoge pjesme Stonesa odsvirane su u open-G tuningu i inače ne bi zvučale tako dobro.) Jednom je na Instagramu, na moj upit, napisala koji tuning koristi za Cricket and Mouse (ili je to možda bio Scars, zaboravih) – a isti tuning koristi Laura Marling u svojoj pjesmi Goodbye England Covered In Snow i nisam ga našao ni u jednoj drugoj pjesmi na svijetu. Laura je engleska verzija Irene, genijalna kantautorica s već sedam odličnih albuma. Zbog udaljenosti je nikad nisam čuo uživo, ali jednom ću, ako treba, obići svijet da je vidim.

Eto, toliko o Ireni – i o meni. Mnogi moji tekstovi o glazbi, a i drugi, prikriveno su autobiografski. Svatko uvijek piše o sebi. San nikad nije o onome koga sanjamo, nego o onome tko sanja.

Nemojmo se svađati, idemo spavati, poslije će biti bolje. To je grubi sažetak teksta pjesme Soon We’ll Be Found koju sam prvi put čuo u hrvatskom Voiceu kad ju je izvrsno otpjevala Mirna Ružić. Zalijepio sam se za melodiju, zalijepio za pjesmu, potražio tekst i potražio spot.

U spotu Sia umače ruke u bijelu boju i potom njima pokazuje tekst pjesme znakovnim jezikom. Tražeći po webu značenje te geste, našao sam informaciju da je u pjesmi riječ o Sijinom bivšem dečku koji je – gluh. On, dakle, ne može čuti pjesmu, ali ovako barem može vidjeti pjesmu.

Ali bio sam potpuno zapanjen tek kad sam pogledao live izvedbe pjesme. Na svim (ili gotovo svim) nastupima Sia ovu pjesmu, osim glasom, izvodi i znakovnim jezikom! U videu iz 2019. godine, čak jedanaest godina nakon što je pjesma objavljena, Sia u nekom manjem abijentu (lounge baru?), sjedeći na stolcu, izvodi pjesmu uz pratnju akustičnog gitarista, a rukama i dalje prevodi tekst znakovnim jezikom. Za koga?

Dečko je odavno bivši, godinama daleko. Unatoč tome, Sia na svojim nastupima neumorno oživljava neki pradavni dan, neku svađu staru više od desetljeća, pokazujući rukama znakove koje publika u toj dvorani mahom neće razumjeti. Nemojmo se svađati, idemo spavati, poslije će biti bolje. Iako po svemu sudeći nije bilo bolje, Sia svoje znakove pokazuje u zrak, sve se iznova događa, propadljivo i prolazno pretvara se u vječno. Taj uporan ali suptilan, nekima možda i neprimjetan performans, toliko je genijalan i originalan da ne znam s čime bih ga uopće usporedio, u koju kategoriju svrstao – to je umjetnost iz najdubljeg izvora.

Sia i njezino ritualno izvođenje pjesme znakovnim jezikom podsjeća na religije i njihove rituale, različite obrede na oltarima. Kao i kod Sie, odgovarajućeg slušatelja odnosno primatelja nema – ali unatoč tome, ili baš zbog toga, liturgiju možemo smatrati umjetnošću. Umjetnost uvijek sadrži djelić suvišnosti, djelić besmisla.

Već dugo želim podijeliti svoj doživljaj nekih Cohenovih tekstova, ali nije to baš jednostavan zadatak. Jer navođenje stihova i odgovarajućih tumačenja, well, drugi su to već izvrsno napravili na genius.com i sličnim stranicama. Ali ne znaju ni oni, zna samo Cohen. A možda ni on ne zna. I ja ponekad pišem a da ne znam što znači.

Kako god, podijelit ću samo vlastiti doživljaj. Evo što sam objavio na fejsu prije nekoliko godina:

Moj jedini živi susret s Cohenom – ako se gledanje koncerta s bočne tribine broji kao susret – dogodio se u Zürichu 2013. godine, u sklopu turneje nakon albuma Old Ideas. Volio sam taj album, prepun one najljepše religioznosti kakvu viđamo samo kod umjetnika, protkane iskrenošću, sumnjama i humorom. Recimo, u pjesmi Going Home, početne strofe izgovara glavom i bradom Bog, nazivajući Cohena lijenim kopiletom. Prisniji odnos od toga ne postoji. A drugačija i još ljepša pjesma bila je molitva Come Healing.

I onda, tik prije smrti, na albumu You Want it Darker javio se drugačiji Cohen. Na prvu to nije očito, jer u naslovnoj pjesmi naglašen je stih “I’m ready, my Lord.” Zvuči kao da je miran i spreman na smrt. Ali onda čitam cijeli tekst i shvaćam da pjesma govori o nečem sasvim drugom.

Puna gorčine, pjesma govori o problemu zla. Spominje taj paradoks s kojim se suočava svaki vjernik, a kao odgovor – ili optužba! – stoji sam naslov pjesme i albuma: Bog želi mračnije. U tom svjetlu, ovo “I’m ready, my Lord” treba čitati uz jedan od prethodnih stihova: “I didn’t know I had permission to murder and to maim.” Chilling stuff.

Naravno, ne treba autora poistovjećivati s lirskim subjektom – Cohen je pisao iz svakakvih pozicija (čak ima i album koji se zove Various Positions). No kakav je ostatak albuma? U pjesmi It Seemed the Better Way još se izravnije javlja gorčina i opoziv onoga u što je prije vjerovao.

U Steer Your Way također: “Steer your heart past the Truth you believed in yesterday, such as Fundamental Goodness and the Wisdom of the Way“. Što ga je toliko sjebalo? Čak i na to je odgovorio:

Steer your path through the pain
that is far more real than you
That has smashed the Cosmic Model,
that has blinded every View
And please don’t make me go there,
tho’ there be a god or not

Na svu tu bol jedan je moj prijatelj, kojemu sam slao fotografije tih tekstova iz fizičkog omota albuma, rekao ovako nešto: “Jadan naš Cohi, nije se baš snašao”.

Na albumu je i nekoliko ljubavnih pjesama, a najzanimljivije su one za koje nije jasno jesu li upućene Bogu ili ženi (ili oboma) – recimo, Treaty, čiji reprizni instrumental (String Reprise / Treaty) završava album i sadrži nekoliko izrecitiranih, prilično nejasnih stihova – Cohenovih posljednjih riječi:

I wish there was a treaty we could sign
It’s over now, the water and the wine
We were broken then but now we’re borderline
And I wish there was a treaty
I wish there was a treaty between your love and mine

Hmmm…

Usput budi rečeno, Cohen je objavio još jedan album – Thanks for the Dance – tri godine nakon smrti. Nije lako skladati iz groba pa nije ni čudo da je manje glazbe, a više poezije. Ponovno gorke: “Go tell the young messiah what happens to the heart.”

Koji je pravi Cohen? Onaj koji je 2012. objavio Old Ideas ili onaj koji je 2016. objavio You Want it Darker? Da je kojim slučajem umro 2012., simbol njegove smrti bio bi možda bendžo iz domišljate pjesme o smrti (Banjo) koju je tada napisao, zajedno s pjesmama koje se prikladno zovu Going Home i Amen. Možda bi otišao u raj. Ali onda se nekoliko godina poslije ne bi dogodio taj fantastični mračni album.

Secret mi je vjerojatno najdraža Madonnina pjesma. Pjesmom se provlači stih “My baby’s got a secret”, iako se nikada ne otkriva o kojoj se tajni radi. Refren je osobito magnetičan, ponavlja se i ponavlja:

Something’s coming over
Something’s coming over
Something’s coming over me
My baby’s got a secret

Razmišljajući o naravi tajne, sjetio sam se kratke priče Etgara Kereta – Debeljko, iz njegove zbirke 8% ni od čega. Djevojka u priči ima neku “groznu tajnu” koju jedva otkrije svom partneru, smatrajući da će je on, kada to čuje, sigurno ostaviti. On tvrdi da neće. A onda se ispostavlja da je tajna sljedeća: djevojka se noću pretvara u debelog, dlakavog muškarca koji – gle čuda – njenom partneru postaje izvrstan prijatelj.

Kad smo tu priču čitali na Ferićevoj radionici proze, moje je tumačenje bilo drugačije od svih ostalih. Nagađao sam da je, u trenutku otkrivanja tajne, pisac “slagao”: da je ovo s debeljkom čista ironija kojom pisac ismijava partnerovu nadu da će tajna biti okej. Drugim riječima, prava je tajna i dalje grozna, a prelazak u bajkovitu karikaturu samo označava bijeg od surove stvarnosti priče.

Takvo je moje tumačenje nastalo pod utjecajem jedne druge priče, Život je bajka Dubravke Ugrešić (iz istoimene zbirke), u kojoj se zaista događa navedeni ironični postupak. Likovi u toj humorističnoj priči vrlo su jadni, priča ih ismijava, a onda pojedu nekakvu božićnu čokoladu i dogodi se čarolija kojom postanu potpuni, dobiju sve što im nedostaje. Ali taj je događaj prevara! To znam jer mi je sama autorica, u jednoj kratkoj e-mail korespodenciji 2014. godine, to potvrdila: “Trenutak kad su počeli jesti čarobnu čokoladu je cijela poanta priče jer izvrće priču u ironičnu bajku, stvari povoljne po junake počinju se događati samo u žanru bajke, dakle u fantastičnome svijetu, ne i u svakidašnjem životu.” To sam zapamtio i zaključio da se isto dogodilo s tajnom djevojke u Keretovoj priči. Pisac želi reći: sretan kraj može se dogoditi samo u bajkovitoj karikaturi kao što je debeljko; pravi bi kraj dakle bio nezgodan.

Usput rečeno, Ugrešićkina priča sama je bila djelomično inspirirana pričom o “potpunom gospodinu” iz romana Pijač palmina vina nigerijskog pisca Amosa Tutuole. Taj potpuni gospodin nevjerojatno je lijep. Toliko je lijep da ga izvjesna dama počinje pratiti. Njegova je tajna, međutim, da je sve svoje organe posudio od drugih, pa kada s trga odlazi doma, putem vlasnicima vraća najprije noge, pa želudac, rebra, prsa, pa ruke, vrat i na kraju kožu i meso s glave da bi mu ostala samo lubanja.

Hoće li nam ove digresije pomoći odgonetnuti o kakvoj tajni pjeva Madonna? Bojim se da neće. Neki hintovi možda se nalaze u spotu za pjesmu, koji je režirao Melodie McDaniel, a je li on samo slijedio vlastiti doživljaj pjesme ili je imao više informacija, ostaje tajna.

Svira Zoo Station. To me sjetilo… Prije nekoliko godina gledao sam dokumentarac Sedam razdoblja rocka, točnije jedan od njegovih dijelova koji je govorio o stadionskom rocku. Rastužio me taj film. Prikazivao je koncerte sa sto tisuća ljudi i s energijom veličine svemira, na kojima nisam bio. Na kraju su došli do U2-a, albuma Achtung Baby i njihove fantastične ZOO TV turneje. (Više su me dojmile te kratke snimke nego kad sam 2009. godine uživo gledao U2 u Zagrebu – ondje je nešto nedostajalo.) Dobro se sjećam kakve su mi misli bile u glavi dok sam gledao taj dokumentarac. Da sam barem bio ondje! Koliko je to davno bilo… Gdje su sada ljudi s toga stadiona? Toliki događaj, toliko energije, a zauvijek prošlo, nestalo, izgubilo se negdje u prošlosti. Teško je to objasniti. Javlja se nostalgija iako nemam veze s tim događajem, a onda i melankolija, osjećaj prolaznosti. Bezveze.

Ali evo me danas, godinama nakon tog dokumentarca i bez navedenih osjećaja (možda sam ih prerastao, yeah, right) i uživam u spomenutom albumu, čije bih rifove i stihove mogao do jutra ispisivati, dijeliti ih s ljudima, neka vide kako su moćni. “Give me one last dance, we’ll slide down the surface of things…” Počeo sam ih ovdje pisati jedan za drugim, ali sam shvatio da to baš i nema smisla. Ako niste shvatili iz citata, svira druga pjesma: Even Better Than the Real Thing. Ukratko, svira mi U2 – Achtung Baby, jedan od najdražih albuma, objavljen tri dana prije mojega rođenja.

To neozibljno ime albuma namjerno je u kontrastu s ozbiljnošću tekstova, maska koja ga sakriva. Svira One, pjesma za koju ste vjerojatno čuli. Prije oko trinaest godina, Dražen je bio prvi prijatelj s kojim sam ozbiljno razgovarao o glazbi. Rock’n’roll prema njegovim riječima nije nikakva šala ni dječja igračka, on može biti bomba za mozak. (U jednoj pjesmi i Dylan kaže: “I can write you poems that make a strong man lose his mind!“) Od sedam pjesama U2-a koje mi je Dražen preporučio na svojoj velikoj listi pjesama koje “nisu za razbibrigu”, tri su bile s Achtung Baby. Poslije se predomislio i rekao: U2, Achtung Baby – ipak cijeli album!

Svira Until the End of the World. O čemu govori, što to znači??? Poslušajte tu Edgeovu gitaru, ona razdire cijeli album po sredini, odozgor dodolje, nadvoje…

Svira Who’s Gonna Ride Your Wild Horses. Znam osobu koja voli tu pjesmu jer je povezuje s jednom bivšom ljubavi, koja je slično tekstu pjesme bila divlja i neukrotiva. A onda svira So Cruel. Jednom u gimnaziji na tu sam pjesmu ukazao jednom poluprijatelju, intelektualcu kojega sam cijenio i koji je bio utjecajan u školi i izvan nje. On je rekao da ne podnosi U2. Pokušao sam mu, uzaludno, objasniti zašto je to dobra pjesma – tada sam se poistovjećivao s njenim uspjehom u njegovim očima. No barem je volio moje Stonese! (Inače, Dylan mu je bio najveći umjetnik na svijetu, a za Dylanovo kršćanstvo iz osamdesetih imao je teoriju da je varka, promišljen umjetnički potez, način da pobjegne iz hipijevskog mainstreama u koji su ga bili ugurali.)

Svira The Fly. Taj bih tekst mogao sada cijeli prepisati ovdje. O čemu govori? Nije posve jasno – i to je dobro. Bono, koji ga je napisao, rekao je u nekom intervjuu da je riječ o telefonskom pozivu osobe iz pakla kojoj se se sviđa ondje biti te objašnjava sugovorniku što je naučila. Well, možda, ali ovo je jedna od onih situacija kada imam svoje tumačenje koje mi bolje paše od autorovog. Dobre su pjesme višeznačne.

Uh, sada svira Mysterious Ways. Tekst koji, možda, govori o Bogu u ženskom rodu. Ili, vjerojatnije, namjerno izvrće biblijsku referencu (čudni su putevi gospodnji) da bi oslikao ženu koja jedina može, kao mesija, spasiti muškarca koji ne zna voljeti. A možda je i jedno i drugo.

Sljedeća, Tryin’ to Throw Your Arms Around the World slabija je pjesma. Naslov mi je super jer govori o grljenju svijeta, ali onda sam negdje pročitao da je riječ o pijancu. Nema veze, pustimo pijanca da pije, ja bih i dalje zagrlio svijet. Svira Ultraviolet! Ljubavna, ali daleko od obične. Spominje zakopano blago – da, ono iz evanđelja – i onda, recimo: “There is a silence that comes to our house, when no one can sleep… I guess it’s the price of love, I know it’s not cheap.” A poslušajte ovo: “When I was all messed up and I had opera in my head, your love was a light bulb hanging over my bed.” Album bi ovim stihovima mogao završiti i mogli bismo mirno umrijeti bez ikakvog žaljenja, ali naravno, ima još…

Pjesma Acrobat. Dragi Satja, govori naglas o svojim željama, zamislima i snovima (kao što i činiš, recimo, na Blogaritmu), makar oni bili daleko, makar bili promjenjivi, propadljivi ili neostvarivi, jer Bono ti ovdje poručuje: “You can dream, so dream out loud! In dreams begin responsibilities!” Pjesme su ovdje bljeskovi genijalnosti. Glazbeno moćne, sugestivne, malo pretenciozne, ali opravdano. Moraju biti pretenciozne, jer ljubav je slijepa. Svira Love is Blindness, zadnja pjesma.

Može li bolje od slobodnog pisanja po praznoj stranici? Mladi pisac Luka Stjepan Delić pisanje naziva neprekidnim prostorom čiste mogućnosti. To nije daleko od matematičke vizure: pisac svakom svojom riječju bira jednu od N mogućnosti i tako je svaki tekst, kao niz tih odabira, jedna varijacija u kombinatornom smislu riječi. Pišući tekst, autor probija put u šumi varijanti, traži jedno rješenje jednadžbe s mnogo različitih rješenja, kreće se unutar prostora svih mogućih tekstova – Borgesove babilonske knjižnice, recimo.

Pisanje oslobađa, tako se zove jedna zbirka pjesama Ivice Prtenjače. Taj je naslov višeznačan, a jedan njegov smisao krije se u samim stihovima zbirke gdje se asocijacije nižu toliko slobodno da pjesme gube značenje i temu u tradicionalnom smislu riječi. To ne znači da nemaju smisla. Ali možemo biti još slobodniji – napisati prazan tekst, knjigu bez stranica (ili s praznim stranicama), koja time što je prazna ne bira nijednu mogućnost, ne ograničava se, već nagoviješta svaku od beskonačno mnogo neostvarenih mogućnosti. Ne pišući ništa, pišemo sve. Prazne parole (ali prazne doslovno) stoga bi bile idealne parole ekstremno liberalnih opcija koje dopuštaju, recimo, sve.

Jednom sam razmišljao o performansu u kojem bih, poput onih koji na ulici dijele različite letke i reklame, prolaznicima dijelio bijele, potpuno prazne letke. Ali što ću onda reći kad me pitaju koji je ovo kurac, jel ja to njih zajebavam? Možda treba odgovoriti da je riječ o umjetničkom nastupu u kojemu, eto, dijelim prazne letke i promatram reakcije ljudi. (“Da, upravo ovu Vašu reakciju, gospođo, Vi ste dio performansa.”) Sve dok mi jedan od tih praznih letaka netko ne zabije u (prethodno prazan) nos. Ljudi ne vole prazninu, boje se onoga što iz nje može izroniti. Recimo, u onoj seriji Lud, zbunjen, normalan, debeljko u restoranu žali se na rupe u siru: “Šta je ovo? Naručio sam sir, a ne prazan prostor!” Možda prazan papir i nije najbolje rješenje. Pa i ovdje sam nešto napisao, nisam ostavio prazno.

Pavao Pavličić svojedobno je napisao priču za Večernjakov natječaj gdje svake subote objave jednu priču. (Ja sam im tada bio poslao svoju, ali je nisu objavili, nego su objavili Pavličićevu.) Priča mu je imala jako maštovit naslov: “Priča za Večernjakov natječaj”. U njoj Pavličić piše o tome kako želi napisati priču za Večernjak, ali ne zna o čemu bi pisao pa odlučuje pisati, eto, baš o tome kako traži temu i kako će tema biti to neuspješno traženje teme. Kakva rekurzija! Spominje i kako mu kompjutor broji znakove da ne prekorači limit za priču, a na samom kraju priče, kada tobože želi još nešto napisati, ispadne da više nema mjesta. Popizdio sam na tu priču, smatrao sam je jeftinom prevarom, objavljenom samo zato što je riječ o gospodinu Pavličiću, a ne o anonimusu čija je priča bila sedamnaest puta bolja. Bolje bi bilo da je poslao prazan papir. Ipak, koliko god bila odvratna, a možda baš zato što mi je bila odvratna, spomenute se priče još uvijek dobro sjećam. Ostala je. Ono što ostaje nije gola priča, nego naš doživljaj te priče. Htio ili ne htio, ja sam je doživio.

Doživljavate li vi mene? Moji su tekstovi meni uvijek smisleni. Ali drugi nemaju istu povijest, iste misli i iste reakcije. Ekstrovert ne razumije introverta, činovnik ne razumije hipija, praktičan ne razumije apstraktnog, thinker ne razumije feelera, i obrnuto u svim tim slučajevima. (Da, u prethodnoj rečenici krije se Myers-Briggsova tipologija ličnosti.) Dobar autor dotaknut će i različite od sebe, a loš samo sebi slične. Onaj najgori dotaknut će samo sebe. Koji sam ja?

U dane kada nema nove blogaritamske objave, ovaj blog bilježi prosječno 5-10 različitih posjetitelja dnevno. Kad nešto objavim, obično podijelim s prijateljima i na fejsu pa posjetitelja bude više. Ali sada me zanimaju prosječni dani, kada nema novih objava, zanima me tko su čitatelji koji blog posjećuju “nepozvani”. Tko ste? Što vas ovamo dovodi? Mene dovodi želja da se izrazim i da to netko doživi, jer pisanje je vid komunikacije, oblik prijateljstva. A vas? Javite mi se preko kontakt forme. Zanima me…