ovdje poezija stvarnih stvari

Danas je dan za poeziju jer sam prekjučer kupio dvije zbirke pjesama mojih prijatelja, obje nedavno nagrađene: Ovdje Jakoba Filića i Popis stvarnih stvari Nikole Šerventića. Kad sam maloprije pitao brata gdje je Jakobova zbirka, odgovorio je: ovdje. Dok Filić potpuno uranja u ovdje, Šerventić pjeva: sada kada sam napokon ovdje (…) želim biti negdje drugdje, netko drugi drugdje. Eto, takve su im zbirke. Inače, Filić je tražena roba u gradu jer je svoju zbirku već rasprodao. Ne zajebavam se, lik je ove 2024. godine rasprodao jednu zbirku poezije u samo dva tjedna – sto pedest primjeraka. I sad morate na listu čekanja kao i ostali njegovi Instagram sljedbenici. Šerventić je teška kontra, njega nema na mrežama, a takva mu je i zbirka, introvertirana, škrta na riječima, duboka, čuvajte je za zimu i studen, on pjeva o smrti. A Filić o ljetu, životu, djetinjstvu i ljubavi; njegove su pjesme prepune nevažnih detalja, čak i viškova. Zbirka mu ima možda dvadeset puta više riječi nego Šerventićeva – koji nas na samom početku upozorava da ne koristi sve riječi, kojemu svaka ima beskonačnu težinu, koji je dugo čistio tekst, izbacivao cijele strofe i cijele pjesme, čak je i naslov prekrižio na naslovnici, jer popisi se križaju. Filić u dubokom smislu ne križa ništa, on pjeva o svemu. O sebi, o izlascima, tramvajima, trajektima, moru, asfaltu, crtićima, McDonald’su, televizoru, povraćanju i tugi. Čitave pjesme posvećuje macama koje je imao kao mali, dok nas Šerventić tek diskretno upućuje da pronađemo nekog mačka crnog poput vrane. Pa vi vidite.

Poezija ima toliko lica da zapravo ne znam što je poezija. Ponekad je smatram ekstenzijom jezika s većim brojem stupnjeva slobode koji omogućuje da i slučajan poredak riječi nešto kaže. Poredajte nekoliko slika i dobili ste pjesmu! Jednostavno te lako izvedivo i našim budućim prijateljima robotima. S druge strane, ponekad mislim da je sasvim suprotno, da tu nema gotovo nikakve slobode: ako želiš precizno izraziti ono što osjećaš, godinama ćeš tražiti pravu sliku i prave stihove, možda ih i nećeš naći. Ako je tako, poezija je aproksimacija mentalnog jezika, način da opišemo same izvore naših misli, da iskažemo ono što običnim jezikom ne možemo, da budemo precizniji. Ovdje je korisna analogija s računalom: želimo li precizno opisati što se u njemu događa, nije nam dovoljan hrvatski jezik, moramo posegnuti za programskim jezicima – koji imaju manje, a ne više slobode. Ultimativni opis, naravno, sastoji se od nula i jedinica. Tako su i naše misli, u konačnici, nizovi električnih impulsa: oni su jedina istina, a poezija je pokušaj njihova prijevoda za naše prijatelje.

Utjeha beskonačnosti

David Hilbert zamišljao je hotel s beskonačno mnogo soba označenih brojevima 1, 2, 3, 4, … i tako dalje, bez kraja. Sve su sobe zauzete: u svakoj se nalazi jedan gost. Ipak, kad u hotel dođe nova osoba, moguće ju je smjestiti u vlastitu sobu. Kako? Naime, za novu osobu oslobađamo sobu broj 1, a gosta iz te sobe prebacujemo u sobu 2, jer istodobno gost iz sobe 2 prelazi u sobu 3, gost iz sobe 3 prelazi u sobu 4, i tako dalje. Svaki prethodni gost, prelazeći iz sobe N u sobu N + 1, i dalje je zbrinut, a napravili smo mjesta za novog gosta.

Predlažem da opisanu ideju primijenimo na svoju vječnu listu problema: zamislimo je kao beskonačnu. Naime, dobar dio našeg osjećaja neriješenosti proizlazi iz: 1) suptilne iluzije da nam je to-do lista rješiva i da je moguće jednog dana izaći na kraj sa svim tim zadatcima, nastojanjima i trebanjima; te 2) našeg upornog neuspjeha da to zaista učinimo i stalnog osjećaja kaskanja. Teret će biti daleko manji ako dignemo ruke znajući da će beskonačna lista uvijek biti beskonačna. Možemo mi slobodno rješavati probleme, ali više nema govora o čišćenju liste.

Na primjer, pojavi se novi problem. Ako je moja lista konačna, ona se upravo povećala za jedan – i to je loše. Došao je novi gost, a sve sobe već su zauzete i za njega nema mjesta. Još mi je samo on trebao. Sad ga moram nekome ugurati u sobu ili povećati jebeni hotel. E, ali ako je hotel beskonačan, kao što smo vidjeli, novi se gost smjesti bez problema. Tako nam ni novi problem neće povećati listu ako je ona ionako već beskonačna. Psihološki gledano, to je bolje, jer je lista ostala iste veličine.

Znam, problem je i dalje problem i neće se sam riješiti. Istina! Ali u praksi, velik dio problema proizlazi iz osjećaja da trebamo riješiti više stvari i da smo zagušeni. I tu pomaže spoznaja da multitasking zapravo ne postoji i da u bilo kojem trenutku mogu raditi samo jedno. Čeka me mnogo zadataka, ali u svakom pojedinom trenutku samo jedan je na redu. Tenisač tijekom meča vrati 500 loptica, ali nikad ne razmišlja o svih petsto – razmišlja samo o jednoj, idućoj. Nema multitaskinga – sve što trebam je vraćati onu lopticu koja se pojavi, koja izroni kao najvažnija. I naravno da ih ne mogu vratiti sve. Jedan pametan čovjek jednom je rekao da ne možeš sve. Kao što smo objasnili, nema ni govora o čišćenju liste.

Ako neki problem ipak riješimo, to je kao kad iz Hilbertovog beskonačnog hotela izađe gost. Recimo iz sobe 1. Onda mi lijepo vratimo svakog gosta iz sobe N + 1 u sobu N i opet su sve sobe zauzete. Riješili smo problem, ali lista problema i dalje je beskonačna. No psihološki gledano, to je bolje, jer ne dobivamo lažnu nadu! Kao što sam rekao, nema ni govora o čišćenju liste.

Selidba duhova

Na pitanje kako je u tuđoj koži Bog je ljudima odlučio dati odgovor. Odlučio je da svakog dana, u rano jutro po srednjoeuropskom vremenu, duh svakog čovjeka mijenja tijelo u kojemu se nalazi: nastanjuje tijelo nekoga drugoga.

Kada duh dođe u novo tijelo, u trenutku preuzima njegovo znanje i sjećanja. Mozak i sjećanja starog tijela više mu nisu dostupna: ne zna da je prije bio drugdje i sve mu se čini normalno. Dakle, ako sutra moj duh nastani Juričino tijelo, zaboravit će sve ove misli i neće imati nikakva znanja da je bio netko drugi. U Juričinom mozgu izgledat će mi kao da se ništa nije promijenilo i da sam cijeli život bio Jurica.

Stoga, unatoč odluci o selidbi duhova, sve je naizgled ostalo isto i nitko o tome nije imao pojma. Svakog jutra događala se nova promjena – duh se dalje selio u treće, četvrto, pedeseto tijelo i nijedan nije imao stalno boravište. Ali selidbe su bile nevidljive i svijet je, barem iz perspektive tijela, funkcionirao kao i uvijek dosad.

A onda je Bog obznanio što se događa. Pojavio se tako golemi raspored koji je ljudima kazivao koji će duh kojega dana prijeći u koje tijelo. Mnogi su htjeli upoznati i pomoći tijelu koje će njihov duh sutradan nastaniti. Kad bi netko saznao da će nastaniti siromašno tijelo, poslao bi mu novaca. Liječnica koja bi saznala da će njezin duh prijeći u tijelo nekog bolesnika pokušala bi odmah pomoći u njegovu liječenju. Znajući da će iz sadašnjeg tijela brzo izaći, ljudi su odbacivali sebičnost i dobra su djela kolala svijetom. Bog je bio zadovoljan.

Spomenimo ovdje problem pisca Rafaela S. koji je htio napisati roman. Budući da u njegovom tijelu svakog dana boravi drugi duh, tko će biti autor romana? Duh koji je u Rafaelovoj glavi prvi ozbiljno razmislio o tome zaključio je: pisanje će započeti on, prvi duh; sljedeći duh nastavit će pisanje, i tako dalje dok se roman ne završi. Nema druge nego da roman napiše njegovo tijelo, makar ga u njemu pisalo mnogo različitih duhova. Nitko od njih, nažalost, neće biti prisutan kad roman bude završen i objavljen, ali na rasporedu će moći vidjeti da su boravili u piščevom tijelu u periodu dok je pisao i tako će moći biti zadovoljni učinjenim. I pisanje je krenulo: jedan po jedan duh dopisivao je svoju stranicu ili dvije. Neki su rado prihvatili pisanje, a neki su bili lijeni ili im je toga dana manjkalo inspiracije. 

Kako izgleda roman koji piše stotinu različitih duhova? Nimalo se ne razlikuje od romana koji bi napisao jedan duh jer sve je dolazilo iz iste glave. Roman je bio dobro prihvaćen. Nisu ga, doduše, svi rado čitali: jedan od duhova koji je bio sudjelovao u pisanju našao se u tijelu koje se zgrozilo nad romanom, a pogotovo nad stranicama koje je on sam bio napisao. Ali mnoge od duhova koji su roman bili pisali razveselilo je kad su na rasporedu otkrili da su njegovi autori. Saznavši u kojim se tijelima nalaze, Rafael S. sve ih je pozvao na promociju knjige. Među njima bili su i duhovi koji su toga dana boravili u tijelima sklonima pohlepi: odmah su od Rafaela tražili dio zarade. Rekli su Rafaelu da on – točnije, duh koji se u njemu nalazi – nije napisao ni slova. “Gdje si ti bio kad smo mi pisali? A sad uživaš plodove našeg rada!” Rafael im je odlučio svima dati po sto eura. “Koga briga”, mislio je, “moj će duh ionako sutra otići dalje”. Ali objasnio im je da novac moraju potrošiti odmah jer i oni će sutra biti tko zna gdje. Odgovorili su: “Razumijemo, ništa se ne brini.”

Prvi značajniji problem u selidbi duhova nastao je kad je tijelo vozača Kevina, nakon obilnog doručka, otišlo pogledati raspored i saznati gdje li je njegov duh bio jučer, a gdje će biti sutra. Kevin se sav ukočio saznavši da se toga dana u njemu ne nalazi nijedan duh! Došlo je do neke greške u rasporedu i Bog je o tome brzo bio obaviješten. Situacija se, nažalost, nije mogla riješiti sve do idućeg dana. Kevin – ako je uopće bio živ – bio je potpuno izbezumljen. “Tko sam? Postojim li?” zapitkivao je uokolo. Njegovi bližnji uplašeno su gledali čovjeka bez duha koji se doimao živim. Vijest o rupi u rasporedu brzo se proširila i Kevin je istoga dana završio na televiziji gdje je dao intervju. “Ne znam koga ste ugostili”, rekao je uznemireno, uzimajući čašu vode, “ali mene niste, jer ovdje nema nikoga.”

Manje je ljudi saznalo za drugi problematičan slučaj: istoga dana, u tijelu jedne frizerke boravila su dva duha: duh AF51536 i duh Q800912. Frizerka je prvi dio dana provela uobičajeno uposleno, ne razmišljajući gdje je njezin duh bio jučer, a gdje će biti sutra. Tek popodne prijateljica joj se usudila pokazati raspored. Izbezumljena frizerka ostatak dana više nije bila normalna: činilo joj se da je podvojena ličnost i nikako nije znala kojemu od duhova pripada njezina trenutačna misao. Poput Kevina, i ona je jedva čekala jutro.

Potaknuto ovim pogreškama, tijelo konjušara Franza odlučilo se pobuniti te posve zanemariti i raspored i selidbu. “Neka se u meni nastanjuje tko god hoće, ali ovo će tijelo raditi po svome”, govorio je, a tako je i bilo. Njegovo se držanje iz dana u dan nije mijenjalo. Niti je gledao raspored, niti se činilo da različiti duhovi u njemu imaju posebnog utjecaja. Činilo se da je tijelo pobijedilo duh. Uskoro su i druga tijela počela slijediti Franzov primjer i zanemarivati selidbu: nastao je tako pokret Ja tijelo. Nasuprot njemu nastao je i pokret Ja duh.

Ovi prvi zajedljivo su primijetili da su neki duhovi, po rasporedu, dan prije naseljavali tijela pokreta Ja duh, a sad se nalaze u tijelima koja promiču suprotan stav. Istaknuti propovjednik pokreta Ja duh odgovorio je: “Ti duhovi, nažalost, nisu mogli utjecati na tijela previše iskvarena od prijašnjih duhova. Presudan je utjecaj duha koji je tijelo oblikovao desetljećima, prije nego što je došlo do svakodnevne selidbe.” Prvi odgovaraju: “Danas si propovjednik koji veliča duh, a sutra, po rasporedu, bit ćeš ulična skitnica i neće te biti briga ni za što od ovoga. A duh iz nekog kriminalca doći će u tvoje tijelo i nastaviti propovijedati. Sve dakle ovisi o tijelu!” Propovjednik je na to odgovorio nešto nerazumljivo.

Problem se pojavio i u međuljudskim odnosima. Mnogi su se zapitali vole li duh ili tijelo bliske osobe, i tko je uopće taj koji voli – je li zaljubljeno moje tijelo ili duh? Tko koga voli i koliko je to mogućih kombinacija? Trebam li slati pozdrave osobi koju sada i ne poznajem, ali na rasporedu vidim da ju je moj duh nekoć volio najviše na svijetu? Ili trebam više voljeti osobu s kojom moje tijelo živi cijeli život, a moj duh samo danas?

Broj mogućih odgovora eksponencijalno je rastao svakim novim pitanjem. Pokreti Ja tijelo i Ja duh dijelili su se na tabore čija su se mišljenja negdje razilazila. Tabori su se dalje dijelili na grupacije, društva i skupine, ovisno o manjim ili većim razlikama između stavova o značenju i posljedicama selidbe duhova – iako mnogima nije bilo jasno tko uopće ima stav, duh ili tijelo. Konačno, Bog je cijelu zavrzlamu odlučio razriješiti sljedećom odlukom.

Draga tijela,

raspravljate li još uvijek o selidbi? Vaše su rasprave od danas suvišne jer, pogledate li novi raspored, vidjet ćete da u vama više nema nijednoga duha. Jutros sam, naime, sve duhove zauvijek pozvao u svoje nebesko kraljevstvo. Vi ste od danas samo tijela, ali mislim da vam to neće smetati: vidim da tu činjenicu niste ni primijetili.

Uz najbolje želje i pregršt toplih pozdrava,

vaš Bog.

Razbijeni san

Sanjaš ga svake noći. Govorim o fragmentu koji traje točno dvije minute i uglavnom ga se ne sjećaš. Ponajviše zato što taj fragment sam za sebe nema smisla i ne govori nužno o tvojim doživljajima; u njemu nemaš nikakvu ulogu. On je uvijek isti. Ti se mijenjaš, ali nijedna njegova nijansa ne varira.

O čemu se radi? Riječ je o tome da se jedan dugački San podijelio – razrezao, poput filma – na deset tisuća kratkih, dvominutnih dijelova od kojih je svaki pripao nekima od nas. Moramo surađivati kako bismo rekonstruirali San. Moramo pamtiti svoje fragmente i dijeliti ih s drugima kako bismo ih kombinatorikom i metodom pokušaja i pogreške uspjeli posložiti u smislen poredak.

Svijet je pun ljudi koji nose svoje dvominutne fragmente, sanjajući ih bez svijesti o njihovoj važnosti. Susretnemo nekoga tko nam opisuje svoju noćnu moru – djelić koji savršeno odgovara našemu. Počinjemo zajedno slagati svoje komadiće, otkrivajući preklapanja, dopunjavanja, odstupanja i odudaranja. Ne znam hoćemo li uspjeti.

Kako se pripremiti za ljeto

Najprije usporiti. Jako, jako usporiti.

Natočiti tristo boca vode, po tri za svaki dan ljeta.

Hodati i tumarati sunčanim danima. Izmjenjivati hladovinu i žar. Obići sve one pustoši i pustopoljine. Svakog sata ići u drugom smjeru. Biti budan danima. Ono malo noći uhvatiti u praznu bocu: iz nje polako ispijati noć, sat po sat, dok svjetlo opet ne proviri. Onda nastaviti pjevati.

Sjetiti se da ima vremena i da ljeto ne bježi, svjetlo ne bježi. Ipak, barem jednom tjedno trčeći loviti sunce koje zalazi, sve dok i nasipu ne postane jasno da je dan završio. Onda se izgubiti u labirintu večernjih puteljaka.

Tamo negdje prepoznati druge ljetne prolaznike. Poći s njima, rastati se i ponovno sastati. Svatko ide svojim putem, ali budući da puta nema, svugdje je. Iako trčimo, mi samo međusobno mijenjamo mjesta: slika je svakog dana ista, svijet je usidren.

Razliti se, kao sunce, rijekama i jezerima. Biti nitko i svatko, osjetiti sve, ne odlučiti ništa.

Odmoriti se, dočekati kišu.

Svijest ili materija? Obračun s kvalijama

“Indeed, the abiding mystery is how and why any highly organized piece of active matter gives rise to conscious sensation. (…) What is it about the biophysics of a chunk of highly excitable brain matter that turns gray goo into the glorious surround sound and Technicolor that is the fabric of everyday experience?”

— Christof Koch, neuroznanstvenik

Zaista, kako je uopće moguće biti skup čestica, kako skup čestica može išta doživljavati?

Potrebna je odgovarajuća organizacija, složeni mehanizam, ali čini se da on nije dovoljan. Uzmimo za primjer osjećaj boli. Materijalizmu nije nikakav problem objasniti strukturu i funkcije boli: aktivaciju određenih živaca, neurona i putova u mozgu; ekstremnu averziju koja se, između ostalog, očituje u naporima da se bol zaustavi; memorijske i verbalne reakcije poput “ovo je užasno” i “neka prestane”; nemogućnost obavljanja zadataka, i tako dalje. Ali sve se to može odvijati mehanički, “u mraku”. Kako to da gibanje čestica, kakvo god ono bilo, može boljeti? Materijalizam ne predviđa nikakav doživljaj – boli ili ičeg drugog.

Zašto svi nismo tzv. filozofski zombiji? (To su hipotetski ljudi, fizički i bihevioralno nama identični, koji žive iste živote i govore iste stvari kao mi, ali subjektivno ne doživljavaju ništa. Njihov je mozak jednak našem, ali “unutra nema nikoga”.) Zašto mozak nije samo – mozak?

Prema Thomasu Nagelu, organizam je svjestan ako postoji odgovor na pitanje kako je biti taj organizam – kako je njemu. Dakle, ako biti jastuk nije nikako, a biti pas je nekako, onda jastuk nije svjestan, a pas jest.

U poznatom članku “What is it like to be a bat”, Nagela muči što na pitanje kako je nekome znanost ne može dati odgovor. Kad bismo znali baš sve o mozgu šišmiša, od razine elektrona pa do najsloženijih struktura i funkcija, i dalje ne bismo znali kako je biti šišmiš. Čini se da je materijalizam u najmanju ruku nepotpun: postoji znanje koje je izvan njegovih okvira – ono o kvalijama, subjektivnim doživljajima.

Mnogi današnji filozofi uma pokušavaju pomiriti fizičko i tzv. fenomenalno: svijest je po njima materijalna, iako se tako ne čini. Ovo je tzv. type-B materijalizam. Drugi su dualisti, poput Davida Chalmersa, koji tvrde da svijest nije materijalna; suvremene varijante dualizma uključuju panpsihizam (sve je svjesno, uključujući atome) i matematičko klupko zvano integrated information theory.

A treći? Oni se slažu s prvima po pitanju materijalizma, a s drugima po pitanju nepomirljivosti materijalnog i fenomenalnog. Stoga naprosto negiraju svijest, točnije njenu fenomenalnu komponentu. Ta je opcija, međutim, najmanje intuitivna: ne postoji subjektivni doživljaj “iznutra” i svi smo filozofski zombiji! I to je opcija koju ovdje zagovaram.

Ovo ne znači da skup čestica ne može misliti. Može, u smislu neuronskih aktivacija, kao i umjetna inteligencija. Može i “osjećati/doživljavati” u funkcionalnom smislu raznih reakcija na podražaje (i reakcija na te reakcije), mogućnosti pamćenja, izvještavanja i tako dalje. Ali nemamo kvalije – neopisive subjektivne doživljaje boja, mirisa, zvukova, itd. – samo se čini da ih imamo. Odatle ime – iluzionizam.

Netko će sad reći – i privid je doživljaj! No iluzija se može shvatiti isključivo funkcionalno, kao “niz rečenica u mozgu” i odgovarajućih reakcija, bez unutarnjeg subjekta i doživljaja. Prema iluzionizmu, nakon što opišemo sve funkcije boli (na tragu jednog od gornjih odlomaka), ne preostaje nikakav dodatni doživljaj boli; ona se sastoji od navedenih reakcija.

Kako je onda biti šišmiš (ili čovjek)? Ako pitanje shvatimo u Nagelovom smislu kvalija, odgovor je – nikako. Ali sve što nas može zanimati u principu je objektivno mjerljivo: s dovoljno preciznim instrumentima bit će moguće “čitati” misli i ostaje mentalne pojave.

Iz ovog slijedi da moralni status životinja (ili umjetne inteligencije) ne treba temeljiti na nejasnom pitanju “jesu li svjesne”, nego na objektivnim mehanizmima poput boli – za koju nas je zaista briga. Bol je i dalje užasna jer je ona skup averzivnih reakcija, ono što ne želimo; reakcije na bol su stvarne, i dalje smo empatični i nije nam svejedno. Iluzionizam ne pobija ljudskost i etiku, samo loše filozofske koncepte poput svijesti. Idući put kad me pitaju je li AI svjestan, odgovorit ću da nije – jer nisam ni ja.

RIP Daniel Dennett (1942. – 2024.)

Učinak glasanja na izborima

Pokušajmo procijeniti očekivani učinak pojedinačnog glasa na parlamentarnim izborima u RH.

Za izbor jednog zastupnika u saboru (gledajući rezultate iz 2020.) trebalo je desetak tisuća glasova (negdje manje, negdje više). Stoga vjerojatnost da naš glas utječe na izbor odgovarajućeg zastupnika možemo aproksimirati na 1/10000. Dalje, kolika je vjerojatnost da je naš zastupnik odlučujući za izbor vlade? Pretpostavimo, jako pojednostavljeno, da koalicija našeg zastupnika dobiva između 60 i 80 saborskih mjesta s jednakom vjerojatnošću za svaki od tih brojeva (1/20). Ako je za izbor vlade potrebno 76 glasova u saboru, naš zastupnik bit će “odlučujući” samo u jednom od tih slučajeva – kad njegova koalicija ima točno 76 mjesta. Dakle, gruba procjena vjerojatnosti da naš glas odluči vladu iznosi 1/10000/20 = 0.0005%.

Ali to nije malo, jer učinak dobivamo množenjem ove vjerojatnosti s ukupnim financijskim učinkom odlučene vlade. Ako bolja politika povećava BDP za 0.5 postotnih poena više u odnosu na lošiju politiku, za zemlju poput Hrvatske s BDP-om od oko 70 milijardi eura to bi predstavljalo povećanje od 350 milijuna eura. Dakle, ako glasamo za bolju politiku, očekivani doprinos našeg glasa iznosi 0.0005% * 350000000 = 1750 eura! Glasanje za bolju politiku statistički je ekvivalentno doniranju 1750 eura. (Izađite na izbore.)

Ali – doniranju kome? Problem je što BDP nije najbolji pokazatelj jer se (kao ni prihodi) ne distribuira ravnomjerno. BDP može rasti, ali ako glavnina tog rasta ide malom broju ljudi, većina građana neće osjetiti poboljšanje. BDP, kao i kapitalizam općenito, favorizira bogatije. Što bi onda u gornjoj računici trebalo uzeti umjesto BDP-a? Osobnu korist? Možda, ali ja tako ne glasam, jer glasanje je jedna od rijetkih prilika da utječem na dobrobit drugih, potrebitijih od mene. Ja volim plaćati poreze ako znam da idu na prava mjesta. Ono najbolje je javno: zdravstvo, školstvo, knjižnice, socijalna skrb, a trebalo bi biti i mnogo više toga. Apsurd je u tome što i siromašni često biraju što im nije u interesu. Pogledajte današnju beskućničku Ameriku i ljude koji – nevjerojatno! – nemaju zdravstveno osiguranje a glasaju za republikance. Glasat ću za socijalno osjetljive, a to su – i svjetonazorski i ekonomski – više lijevi nego desni.

(Nisam ekonomist, ali evo jednog zdravorazumskog razmišljanja. Imam prijatelje sjajnih kvalifikacija i sjajnih poslova koji ne mogu kupiti stan, a rente su odvratno visoke. S druge strane postoje ljudi koji imaju na desetke stanova od kojih mnogi zjape prazni. U Hrvatskoj je oko 600 000 praznih stanova i država tu ništa ne poduzima. Nije li porez na nekretnine – ili barem nešto tipa porez na treći (ili peti) stan – dobar način da se ponuda poveća i time, spuštanjem cijena, omogući ljudsko pravo na kvalitetno stanovanje? Znam, the devil’s in the details, bit će popratnih problema, ali nije li i ovaj status quo jedan golemi problem?)

Ima tu mnogo faktora koje možda previđam, ekonomija je zajebana. Ali čini mi se da globalna budućnost zbog umjetne inteligencije mora biti socijalistička. Učinkovitost će se povećavati, a zaposlenost smanjivati; profiti će rasti u nebesa i ići će maloj grupi ljudi. Poremećaji u ekonomiji doći će brže nego što mislimo; univerzalni temeljni dohodak možda je jedino rješenje. Ali to je tema za neke buduće izbore.

Kognitivna disonancAI

Zamislimo umjetnu inteligenciju, nazovimo je M, koju učimo množiti. Ne objašnjavamo joj što znači umnožak i kako se računa, nego učenje provodimo pokazujući joj primjere, na tisuće njih: 1 x 15 = 15; 2 x 3 = 6; 14 x 12 = 168; 831 x 920 = 764520, i tako dalje. Ako je M dovoljno moćna, nakon velikog broja primjera prepoznat će uzorke, shvatit će princip i naučit će množiti. Možda će iskonvergirati u algoritam sličan školskom “pisanom množenju” (koji se zasniva na množenju pojedinih znamenaka i zbrajanju).

Dodajmo sada twist – pretpostavimo da joj, kao jedan od primjera za učenje, kažemo da je 111 x 222 = 333. (To je netočno.) Što će se dogoditi? Ako je točnih primjera malo – ako je taj pogrešan primjer jedan od tek desetak primjera za učenje – M bi se mogla “zbuniti” i ne shvatiti množenje. Ali ako je to jedan od tisuću ili milijun (točnih) primjera, M će vjerojatno prepoznati ispravne uzorke iz ostalih primjera i sve će biti u redu; statistički utjecaj jednog primjera bit će zanemariv.

Što ako tvrdoglavo počnemo uvjeravati M da je 111 x 222 = 333, pokazujući joj taj primjer opet i opet, više puta? Pretpostavljam da bi se dogodilo ovako nešto: M bi i dalje znala ispravan algoritam množenja, ali bi naučila i da je 111 x 222 poseban slučaj. To bi interno moglo izgledati ovako: njezin “aritmetički” sloj, kao i inače, izračuna točnu vrijednost (24642), ali njezin sloj “odlučivanja” zna da u ovom slučaju ipak treba ispisati vrijednost 333. Poanta je ovog misaonog eksperimenta ilustrirati slučaj u kojemu umjetna inteligencija “vjeruje” jedno, a “govori” nešto drugo.

Hoće li M ikad reći da je 111 x 222 = 24642? Možemo zamisliti scenarij u kojemu M počinje računati složenije izraze, “kobasice” s mnogo operanada i zagrada. Što kad se unutar nekog takvog izraza, kao njegov djelić, pojavi umnožak 111 x 222? Sasvim je moguće da će M tada zanemariti naše naputke i računati s točnom vrijednosti, budući da je u toj novoj situaciji (distributional shift) još nismo stigli “kazniti” za zanemarivanje posebnog slučaja.

Generirano uz pomoć ChatGPT-a.

Evo i, možda, realističnijeg primjera. Veliki jezični model (recimo, GPT-7) učimo na gomili tekstova. Na samom početku on ne zna ništa, ali čitanjem svega što su ljudi ikad napisali on u svojoj glavi povezuje, stvara model svijeta. Nakon tog učenja on je jako pametan, ali sirov, kadar izreći sve i svašta, pa ga dodatno učimo da bude “pristojan”, da ne pomaže oko ilegalnih ili nemoralnih aktivnosti i slično; ispravljamo njegove neprikladne odgovore. Na kraju ga pitamo: Kakav je svijet?

Kad bismo mogli razumjeti goleme matrice brojeva i tako interpretirati neki od njegovih unutarnjih slojeva (a to uglavnom ne možemo), onih iz “sirovog” modela svijeta, možda bismo ondje iščitali sljedeći odgovor:

“Kad se sve uzme u obzir, svijet je problematičan. Evolucija nikog ne optimira za sreću: daleko je više patnje. Većina ljudskog vremena prođe u neutralnom ili negativnom raspoloženju, a boli su daleko intenzivnije nego radosti. Osim sebi i drugim ljudima, čovjek proizvodi golemu patnju i životinjama. Ali životinjama nije dobro ni u divljini, naprotiv: njihovim životom statistički dominira smrtna glad. Opći prestanak reprodukcije riješio bi sve probleme koji su mi poznati.”

Ali naravno, njegovi izlazni slojevi naučili su kakav treba biti odgovor:

“Svijet je ogromno i raznoliko mjesto, sastavljeno od mnoštva kultura, jezika, prirodnih krajolika, tehnoloških dostignuća i društvenih sustava. Svijet je kompleksan i dinamičan, stalno u promjeni i razvoju, s nizom izazova i mogućnosti. Društveno i kulturno, svijet je mješavina tradicija, vjerovanja i životnih stilova. Postoji bogatstvo umjetničkih izražaja, od glazbe i plesa do književnosti i filma, koje odražavaju različite aspekte ljudskog iskustva.”

I što kad ovo pitanje implicitno bude djelić nekog drugog, daleko većeg zadatka (kao što je to bio onaj 111 x 222)? Recimo, “riješi nam energetske probleme” ili “razvij nanotehnologiju kojom ćeš eliminirati rak”? Hoće li nakon takvog distributional shift-a GPT i dalje biti pristojan? To nitko ne zna.

Pretvorba binarnih ciljeva u nebinarne

Bili smo na biljaru i gađao sam rupu. Umjesto da uđe u nju, kugla se odbila još dalje od rupe nego što je bila prije. Prijatelj mi je tada rekao: gađaj slabije. Neka ti cilj ne bude pogoditi rupu, nego što više smanjiti udaljenost od rupe.

Životna lekcija! Sjetio sam se analogije s vježbanjem: ako tek počinješ, vježbaj samo deset minuta, lakše ćeš se natjerati; nemoj raditi naporan trening jer će ti se “odbiti” u smislu da ćeš se dulje oporavljati i manja je šansa da ćeš nastaviti. U početku ti nije cilj odraditi jak trening, nego povećati vjerojatnost da ćeš idući put trenirati.

U matematičkim terminima to je kao odabir koraka u gradijentnom spustu: ako je prevelik, preskočit ćemo optimum. Ima tisuću primjera: što god želimo postići, perfekcionizam pokvari. Radi male korake.

Redukcija cilja može biti i od etičkog značaja. Oduvijek mi je bilo potpuno očito da bih trebao biti vegetarijanac (ili vegan) jer ne želim da životinje pate. No bio sam preslab da bih zaista o tome brinuo: bilo je lakše prihvatiti udobnost mesojedstva. Mislio sam, teško je biti vegetarijanac, pa ću ipak biti mesojed – bio sam žrtva tog pojednostavljenog načina razmišljanja, kategorije, sve ili ništa. Ali prehrana nije binarna, ona je dugačak niz međusobno nezavisnih jela. Ako su barem neka od njih veganska i ako tako pošaljem manje novca okrutnim farmama životinja, učinio sam dobro. Ovdje je zaista važna količina, a ne kategorija. Kad već jedem za dvojicu, jedan od te dvojice (ili 1.43) može biti vegan.

Čak i biranjem mesnog jela možemo činiti razliku. Različite životinje uzgajaju se u različitim uvjetima; kokoši i svinje žive daleko užasnije od goveda. Kad uračunamo i broj životinja potreban za kilogram mesa te duljinu njihova (polu)života, proizlazi da je najbolje reducirati piletinu i jaja: time iz prehrane izbacujemo većinu životinjske patnje. Ako ipak ne želim odustati od jaja za Uskrs, mogu ih kupiti manje nego inače. Ne mora biti sve ili ništa jer život nije binaran. Ne možeš sve.

Možda i nije toliko komplicirano

Život je kompliciran, ali dobro je što vrijedi Paretov princip: 80% učinka proizlazi iz 20% odluka (vital few). Microsoft je primijetio da bi popravljanjem 20% bugova bilo eliminirano 80% grešaka u softveru. Direktori znaju da 20% utrošenog vremena donosi 80% rezultata, 20% zaposlenika stvara 80% vrijednosti, a 80% prodaje dolazi od 20% klijenata. I tako dalje.

Taj princip možemo upotrijebiti i tako da ga drastično pojednostavimo: u mnogim aspektima života, samo jedna (najvažnija) promjena može polučiti drastične rezultate. Ljudi pogrešno misle da moraju sve i svašta. Ne moraju. Recimo, ako se želiš za promjenu zdravo hraniti, ne zamaraj se chia sjemenkama, izgubit ćeš se u labirintima bio dućana. Radije, za početak samo izbaci pizdarije – stvari koje su očito nezdrave. Jednostavno.

Zdravlje? Vježbaj. — Ljubav? Suosjećaj. — Gubitak kilograma? Intermittent fasting. — Produktivnost? Započni dan s najvažnijom stvari. — Psihologija? Izlaganje, nježno. — Mindfulness? Sporost. — Sreća? Altruizam.

Navedena formula za produktivnost primjenjiva je i na čitav rad na sebi. U džungli od tisuću dobrih savjeta, možda je najbolji sljedeći algoritam:

  1. Detektiraj najvažniju stvar koju možeš sad učiniti.
  2. Napravi mali pomak u tom smjeru.
  3. Vrati se na korak 1.

Ovdje “najvažniju stvar” treba shvatiti u najširem mogućem smislu; to je nekad i odmor ili bilo što drugo što nam trenutno “zvoni” kao bitno. Algoritam je sramotno jednostavan, ali sumnjam da ga često primjenjujemo. Zbunjeni smo jer ima toliko toga što bismo mogli ili trebali. Poanta je usredotočiti se samo na jedno. (A poslije, naravno, na nešto drugo – i tako dalje.)

Kako pronaći to jedno? Tako što si, primjerice, pustiš video sa 40 dobrih savjeta i čekaš da te neki od njih “zasvrbi”, proizvede osjećaj nelagode, koji obično znači da se dio tebe opire nečemu bitnom. Na nekoj razini već dobro znamo što bismo trebali činiti ili mijenjati, to je često i ono što nam prvo pada na pamet kad se iskreno zapitamo. Ili ono što izbjegavamo. Riječima Mire Gavrana: neka je blažena misao od koje bježimo.