Kako se pripremiti za zimu

Objavljeno autor
1

Nakon što sam, ranije, bio napisao tekstove Kako se pripremiti za ljeto i Kako se pripremiti za jesen, rekli su mi ljudi da očekuju nešto i za zimu. Razmišljajući što bih napisao na ovu temu, shvatio da sam da nema potrebe – društvo je već odavno izumilo sasvim adekvatnu psihološku pripremu za zimu i svu tu hladnoću i mrak.

Naime, kako ja vidim stvari, onaj pravi psihološki smisao adventa i Božića ne leži u kršćanstvu, u duhovnom – nego upravo u svjetovnom, poganskom, u onome što Božić zapravo jest. A to je distrakcija. Nemojte se žaliti ako vam je Božića na trenutke i previše – to je njegov smisao. Sjaj svih tih kuglica i lampica, kuhanog vina, fritula, crkava, polnoćki, pjesama, poklona, gužve, prezauzetosti, umora i svega ostalog – to je ono što nas tako lijepo i uspješno odvlači od mračnog i hladnog pada u početak duge zime. Božić je evoluirao kao svjetionik koji zaklanja pogled na tmurne i ledene mjesece pred nama. On je precizan cilj naše jurnjave, točka koja nadglasava i prosinac i sve ono što slijedi: siječanj, veljaču i odgovarajuća ljudska stanja smrzavanja. Religija nije drugo nego psihologija: ponekad loša, a ponekad sjajna kao Božić. Da, počinje zima, ali svjetla adventa zovu – još smo tu.

Ne trebamo se, dakle, pripremati za zimu – civilizacija je to već riješila. Ili se barem dobro pobrinula za to: problem pripreme za zimu sveden je na (ipak lakši) problem pripreme za Božić, a u taj smo problem – ili rješenje – svi gurnuti, voljeli mi Božić ili ne. Zato uživajmo u tim gužvama. Ljudska civilizacija, uza sve svoje nevolje i promašaje, pametna je mašina koja na razini stoljeća i tisućljeća ipak rješava probleme. Zajedno smo u ovome.

Za Crni petak kupite si igračke

Objavljeno autor
Odgovori

Priča se da je Zdravko Mamić jednom na poluvremenu unezvjereno ušao u svlačionicu i jednom igraču zagalamio: Uzet ću ti sve igračke!!! A znate onaj Pervanov krik iz Sabora, kad kaže: To je igračka!!! E pa zato danas pričamo o igračkama.

Znate ono kad jedan bebač dođe u goste kod drugog bebača i ponese svoju igračku? I onda se oni igraju tako da se, zapravo, svaki od njih igra sa svojim igračkama i to pokazuje drugome. E tako je i s glazbom: instrumenti su naše igračke! Ljudi kad snimaju i nastupaju zapravo pokazuju drugima kako se igraju sa svojim igračkama. Ja se igram ovako, ti se igraš ovako. To je smisao glazbe.

Ako pas Rambo ima svoju igračku, zašto ja ne bih imao svoju?

Ima još igračaka, ima raznih vrsta igračaka. Zvučnici, glazba ova i ona, utezi, sprave za vježbanje, društvene igre, kistovi i platna, tempera-boje u boji a i bijele i crne, puzzle, legići, narukvice, ogrlice, šminkica, lopte, loptice, reketi, golovi i kućni ljubimci. (Da, kupite si i one seksi igračke, zaslužili ste.) Stiže Black Friday i valja se potrošiti. Nemojte samo previše klik-klik, dućani su još uvijek otvoreni, možda se sretnemo.

Ne idem na Interliber

Objavljeno autor
Odgovori

Jedne godine, tumarajući Interliberom, u kutu paviljona ugledao sam štand s natpisom “Mi čitamo vaše knjige”. Pogledavši bolje, shvatio sam da sam pogrešno pročitao: zapravo je pisalo “Mi čuvamo vaše knjige”. Riječ je uslužnom štandu gdje je moguće privremeno odložiti kupljene knjige dok se kupuju druge. No mene je zagolicala ova prva mogućnost: mi čitamo vaše knjige. To bi bilo odlično. Neka ih oni pročitaju, kako ja ne bih morao!

Nije riječ o tome da ne uživam u čitanju. Uživam, ali nisam od onih koji mogu čitati satima. Skoro sve mi je dosadno, brzo se umaram i u stanju sam jednu jedinu pjesmu čitati (a i pisati) godinama. I nekako priželjkujem da ne moram više ništa čitati. A onda opet poželim.

Što sam stariji, to više prelazim iz svega u ništa. Recimo, u srednjoj sam bio nadobudan, htio sam sve pročitati, sve naučiti, s naglaskom na htio – moja disciplina čitanja nije bila ništa bolja nego danas. Tako sam džaba printao razne matematičke knjige; sjećam se, cijelu knjigu o CSB nejednakosti sam bio isprintao – i samo načeo, nikad pročitao. Ne samo da nikad neću sustići suvremenu književnost, nego vjerojatno neću nadoknaditi ni srednjoškolske lektire, koje sam rijetko čitao jer nas profesor nije tjerao. O svim nepročitanim knjigama koje imam doma – da i ne govorim. Dođite, poklonit ću vam neku.

I s vremenom mi je postalo jasno da čak i mnoge važne knjige koje “želim” pročitati zapravo nikad neću pročitati. Zauvijek će mi ostati strane. Tih važnih ima previše, a život je prebrz i pregust. Nikad neću sustići ni klasičnu ni suvremenu književnost i nikad neću naučiti svu onu matematiku i fiziku. Napravit ću Interliber 2 i taj će paviljon sadržavati one knjige koje ćemo zaista pročitati od svih onih knjiga koje kanimo pročitati. Paviljon će, dakle, biti potpuno prazan. Ionako je previše svega.

Naravno, kad bih zbilja želio, našao bih načina. U starim bilješkama koje su mi poslužile za ovaj tekst našao sam i sljedeće pitanje: sve stvari koje zapravo radim, da li njih zbilja želim ili ih radim iz navike, iz inercije? Ali to sam pitanje sebi u međuvremenu razjasnio. Sve što radim, čak i najveće kontraproduktivne gluposti od kojih nema ni koristi ni pravog užitka, radim jer želim. Možda ne cijeli ja, ali neki dio mene. Ne odbacujem nijedan svoj dio – stvari su takve kakve jesu (možda će sutra biti drugačije). Ownam svoju lijenost, ownam sve što sam učinio, propustio, pročitao i nepročitao. Pogotovo ono što nisam. Pusti knjige, ko ih jebe, ionako je svega previše, riječi i glasova je toliko mnogo da ih više i nema.

Napiši pjesmu, lijepo te mole

Objavljeno autor
Odgovori

Jučer je mom najdražem pjesniku bio ročkas pa je red da mu odam počast i podsjetim svijet da Dragutin Tadijanović nije baš u svim pjesmama bio tugaljiv i patetičan. U (barem) jednoj bio je trol prve klase, i to kad su ga gnjavili da napiše pjesmu o Rabuzinu. Dobro, rekao je, evo, napisat ću vam pjesmu o Rabuzinu:

Znači “Posvetnica” se svodi (ili posvećuje) na pišem ovu pjesmu jer me jebu u zdrav mozak i volimo svoj zavičaj (to je ona ključna rečenica iz prvog razreda). Zaboravio je dodati još neke stihove: misli globalno, djeluj lokalno ili onaj Bandićev: procedura je abeceda demokracije. Ali eto, barem nije propustio spomenuti one ključne pjesničke slike: sunce, polja, oblake i stabla – i to čak dvaput, neka čitatelji uživaju.

Dakle, tko god je ono telefonski gnjavio Tadijanovića, dobio je svoje – ovaj mu je “Posvetnicom” doslovno prdnuo u lice. (Dobro, nije baš doslovno, morao bi se nekako popeti, a i netko bi ga prijavio…) Ne znam što je sam Rabuzin rekao na pjesmu, možda mu je bila odlična.

No ima Tadijanović i boljih posvetnica. Kad mu je stalo i kad mu je došlo, onda je to sasvim druga priča. Ovako počinje njegov epitaf Ivanu Goranu Kovačiću:

Miruj, Sjeno Goranova. Oprosti, dragi Ivane,
Ako su koje riječi, u lišću, krivo čitane.
Riječi je splelo crno lišće, lišće krvavo:
Zaplakan, u sumrak ih je, sâm, odgonetavo
Tvoj prijatelj

Goranov epitaf
skriven u planinskom lišću

Eto, da bi se čovjek mogao smijati, mora prvo znati plakati. Sretan rođendan!

Poklanjam…

Objavljeno autor
Odgovori

Čistio sam podrum pa sam našao nekoliko zaboravljenih stvari koje vam želim opisati i potencijalno donirati.

  • Akvarij. Naizgled prazan akvarij s nevidljivom zlatnom ribicom koja, umjesto da tvoje tri želje ispunjava, ona ih ispražnjava – gasi. Kad želja nestane, problem je riješen.
  • Obrat. Nevidljivi dim za promjenu smisla života. Udahni ga i tvoj će dosadašnji smisao nestati, a zamijenit će ga novi – nasumično odabran između devedeset šest različitih potencijalnih smislova.
  • Sloboda. Staklenka koja, kad je razbiješ, briše prošlost cijelog svemira: sve do trenutka razbijanja. To znači da nijedne prethodne pogreške ili nevolje uopće nije bilo. Početak bez kajanja i tereta, sloboda od svega što misliš da se dogodilo. Sadašnjost će ostati netaknuta pa nitko neće ništa primijetiti. Samo ti ćeš znati da ne treba vjerovati sjećanju.
  • Iskra. Nevidljivi začin za svakodnevne trenutke. Izvana se neće ništa promijeniti, ali život će dobiti neobjašnjivu dubinu, duh, živost i sjaj za koje ćemo znati samo ti i ja.
  • Zaustavljač. Gumb koji zaustavlja sve čestice u svemiru na dvjesto godina. Budući da se tako zaustavlja i svijest, nitko neće ništa primijetiti: izgledat će kao da gumb ne radi. Ali bit ćemo dvjesto godina stariji.
  • Selidba. Staklenka koju, kad je razbiješ, zamjenjuje tvoje tijelo s mojim: ti ćeš postati ja, a ja ću postati ti. Moj um i sjećanja prelaze na tebe, a tvoja na mene. Zamjena će biti tako brza i savršena da nećemo primijetiti baš nikakvu promjenu: izgledat će kao da ne radi. Ali radi.

Javite se, nema veze što je nevidljivo.

Ako sretneš sretnog

Objavljeno autor
Odgovori

Ako sretneš sretnog čovjeka i pitaš ga zašto je sretan, a on ti kaže – zato što imam ovo i ono, dobro mi se odigralo ovo i ono… On je rob okolnosti.

Ako sretneš sretnog čovjeka i pitaš ga zašto je sretan, a on ti kaže – zato što sam zadovoljan učinjenim, bio sam dobar i vrijedan… On je rob samome sebi.

Ako sretneš sretnog čovjeka i pitaš ga zašto je sretan, a on ti kaže – zato što nemam ovo ni ono, loše mi se odigralo ovo i ono, nisam zadovoljan učinjenim, nisam dobar i vrijedan, sve sam zajebao, ali ja svejedno biram biti sretan, u inat okolnostima i samome sebi… On je rob sreće.

Ako sretneš sretnog čovjeka i pitaš ga zašto je sretan, a on ti kaže – ne znam zašto! – on je sretan.

Ako sretneš nesretnog čovjeka i pitaš ga zašto je nesretan, a on ti kaže – ne znam zašto! – on je sjeban.

Ako sretneš nesretnog čovjeka i pitaš ga zašto je nesretan, a on ti kaže – imam ovo i ono, dobro mi se odigralo ovo i ono, zadovoljan sam učinjenim, bio sam dobar i vrijedan, nisam ništa zajebao, ništa uprskao – zbog toga sam baš nesretan… On je nesretan.

Prijateljstvo

Objavljeno autor
2

Manje poznat bend prije dvanaest godina objavio je odličnu pjesmu, ali nije tiskao tekst, pa su ga ljubitelji glazbe pokušali na internetu zajedno dešifrirati jer nije baš sasvim jasan. Ne mogu više naći taj forum, ali ljudi koji toliko strastveno pokušavaju razumjeti jednu neobičnu folk pjesmu, rastavljajući tekst na najsitnije dijelove kao bibliju, moji su veliki prijatelji. Iako ih uopće ne poznajem niti oni poznaju mene.

U potpunoj slobodi da prijateljem nazovem koga god hoću – bilo koju živu ili mrtvu osobu – navodi me osjećaj, trenutak, osoba, pjesnikinja. Tadijanović mi je prijatelj, Pupačić također. Neil Young mi je prijatelj. Cohen mi je veliki prijatelj. Laura Marling mi je prijateljica iako ne zna za mene. Ako mi se svidi neki stranac ili prolaznik, nazvat ću ga prijateljem, barem na jedan dan. (Možda ću i sebe nazvati drugačije; još jednom promijeniti ime. Sjetimo se, pravila ne postoje.)

Postoji, dakle, prijateljstvo u kojem jedna osoba zna za drugu, a druga za prvu ne zna. Postoji i prijateljstvo u kojemu nijedna osoba ne zna tko je ova druga. Postoji prijateljstvo sa slučajnim suputnicima, s bliskima i dalekima. Postoji prijateljstvo s neprijateljima. A postoji, naravno, i prijateljstvo s prijateljima – u uobičajenom smislu te riječi. To su prijatelji s velikim P.

Kad je riječ o onim najbližim ljudima – partneru, roditeljima, djeci i slično – prijateljstvo se zapravo ne podrazumijeva. Riječ je o odnosima koji su zamagljeni mnogo jačim vezama te im često nedostaje lakoća prijateljstva i njegovo čisto, nepristrano razumijevanje. Meni su roditelji postali pravi prijatelji tek kad sam otišao i kad sam odrastao. (Jesam li? Jesam, jebiga.) Velika je sreća kad možeš s najbližima biti prijatelj.

Dugo sam se pitao zašto se pjesma Denisa Kataneca zove Prijateljstvo II – čemu ova dvojka? No danas sam vidio da je nekad davno, u bendu Felon, Denis napisao (prvu) pjesmu Prijateljstvo. A onda, kad je odrastao, napisao je sasvim drugačiju pjesmu. I to je ova druga, s tekstom koji je zreliji, kraći, ponizniji – i tristo puta jači.

Toliko za danas, dragi prijatelji! Kad bih mogao, ispružio bih ruke još više i dalje, tako da obuhvate svijet, opseg Zemlje.

Moje sunčane

Objavljeno autor
Odgovori

Ljudi su moju priču o životu grijalice, napisanu prošle godine za radionicu Jagne Pogačnik, tumačili na razne načine. Je li to priča o suvišnosti? O smrti? O praznini? Ili baš suprotno, o bogatstvu svakodnevnog i banalnog? O ljepoti nevažnih detalja?

Ideja mi je bila, kao u meditaciji, reducirati doživljaj na ono sasvim neposredno. Mislio sam čak pisati o komadiću prašine, ali grijalica mi je bila zanimljivija kao predmet lišen svoje svrhe. Dio inspiracije možda je bila i šetnja s prijateljem koji je, komentirajući mindfulness, rekao da mu je toliko toga zanimljivo, primjerice to što je ovaj kontejner sad baš ovdje, a jučer je možda bio koji centimetar lijevo. (Ili desno!) Taj isti prijatelj komentirao je priču o grijalici ovim riječima:

“Prvi instinkt čovjeka kad vidi priču jest: okej, koji je zaplet, koji su događaji, likovi i tako dalje? Ovdje u suštini nema ničeg. Ničeg što djeluje važno. Na prvoj razini priča razočara. Onda prelazimo na drugu razinu: postoji li neka simbolika, neko dublje značenje? Fora je u tome što i tu priča razočara. I zato što ne funkcionira na te dvije česte razine, priča te odvodi na treću razinu, koja je jako čudna. A to je razina doslovnog, senzornog, meditativnog shvaćanja događaja u priči. Ona funkcionira tek na toj razini, koja je teška, nije zabavna za čitanje; naporna je, treba uložiti trud da se pročita. Ali ta težina proizlazi iz doslovnosti i trivijalnosti priče koji je čine posebnom. Jer namjerno je dizajnirana tako da bude lišena važnijih komponenti; ogoljena. Kao da radiš PCA pa skineš prvu komponentu, skineš drugu komponentu, ostanu neki reziduali; a ti reziduali su samo mehanicističko shvaćanje.”

Na tragu tog shvaćanja evo još jedne priče. Ne o mojoj grijalici, nego o mojim sunčanim naočalama.

Naime, imam tri para sunčanih naočala. Zašto tri? Kad sam imao manje, često bih ih zaboravio ponijeti pa bih na suncu škiljio izobličena lica kao idiot. Sada lijepo imam jedne doma, jedne u autu i jedne na poslu. Šah-mat!

Nazovimo ta tri para A, B i C (tako su nekako poredane i po kvaliteti). Sistem je dugo bio sljedeći: A su na poslu, B su u autu, C su doma.

Međutim, danas je potpuno drugačije. A su doma, C su u autu, a B su na poslu! Sve se promijenilo! Kako se to dogodilo? Dopustite da predstavim niz neočekivanih događaja koji je prouzročio ovu promjenu sistema.

Najprije se dogodilo sljedeće. Išao sam u igranicu društvenih igara, onamo iz auta uzeo naočale B te ih onda u igraonici ostavio, zaboravio. Uzeo ih je Andrija i javio mi da su kod njega. Tada više nisam imao naočala u autu: A su bile na poslu, a C doma.

Kao posljedicu tog poremećaja sistema, vraćajući se s posla uzeo sam naočale A i prenio ih u auto. Sada su A stajale u autu, a C doma. Pratite li? Kad mi je Andrija vratio naočale B, vratio sam ih u auto, gdje sam onda imao i naočale A i naočale B. I onda, umjesto da na posao vratim naočale A, ja sam na posao iz auta odnio naočale B!

U tom trenutku situacija je, dakle, bila sljedeća: B su na poslu, A su u autu, C su doma. Što je bilo dalje? Jednog dana, umjesto autom, išao sam tramvajem na posao, pa sam iz stana uzeo naočale C i odnio ih u ured. A tamo su mi i ostale! Vraćao sam se doma relativno kasno pa mi nisu bile potrebne. Na poslu su, dakle, ostale i naočale B i naočale C, dok su u autu stajale, naravno, naočale A.

Ali to nije bio kraj ove zavrzlame. Budući da doma nisam imao sunčanih naočala, uzeo sam A iz auta i odnio ih doma. Situacija je bila sljedeća: B i C su na poslu, A su doma. Idući put otišao sam na posao bez naočala, jer ondje sam već imao dva para, pa sam jedan od njih – naočale C – vratio s posla u auto. Na poslu su, dakako, ostale naočale B.

Tako smo napokon stigli do današnje situacije, sasvim obrnute od one početne. A su doma, C su u autu, B su na poslu.

Ali i jedne i druge i treće već neko vrijeme miruju, kiša je. Nepotrebne su, kao i grijalica u svojoj priči. Međutim – tko bi rekao! – ona je sada dobila svoj trenutak. Hladno je, a radijator još ne radi.

Gdje je misao?

Objavljeno autor
Odgovori

Zamišljam sljedeću raspravu materijalista i dualista.

Dualist: Pretpostavimo, dragi prijatelju, da je tehnologija napredovala toliko da imaš potpuni uvid u sve materijalne potankosti nečijeg mozga, do razine elektrona, a i niže ako treba. Dakle, znaš točne pozicije svih neurona i neurotransmitera; znaš koji neuroni su međusobno povezani i kakvim vezama; znaš koji su od njih aktivni u danom trenutku; za svaki električni impuls možeš točno znati put kojim se prenosi i vrijednosti svih fizikalnih mjera; i tako dalje. Možeš saznati svaku fizikalnu činjenicu koja ti zatreba. Pretpostavimo da, dodatno, imaš neograničenu računsku moć.

Materijalist: U redu. Pretpostavio sam.

Dualist: Moje je pitanje: bi li u takvoj situaciji mogao znati o čemu osoba razmišlja u danom trenutku? Naravno, ne smiješ je pitati. Na primjer, ako razmišlja o košarci, bi li to mogao znati na temelju potpunog uvida u njezin mozak? Ako ne bi mogao, zar to ne dokazuje da fizikalne činjenice nisu dovoljne – da ne opisuju cijelu stvarnost?

Materijalist (nakon malo razmišljanja): Mogao bih znati, ali bili bi mi potrebni i podatci iz prošlosti dotične osobe. Morao bih pratiti koji su se skupovi neurona aktivirali u njezinu mozgu u trenutcima kad je, primjerice, gledala košarku ili pričala o njoj. Te su činjenice (gledanje košarke, izgovaranje određenih riječi i slično) i dalje materijalne. Tako bih mogao korelirati odgovarajuće pojmove, poput košarke, s paljenjem određenih skupina neurona. Onda bih u danom trenutku pogledao koji neuroni su aktivni i u povijesnoj “tablici” pronašao odgovarajući pojam. Naravno, ovo je tek grubi odgovor, ali mislim da je na dobrom tragu. Načelno je moguće, da.

Dualist: U redu, slažem se. Ali – i tek sad slijedi moja prava poanta – ne priznaješ li tim odgovorom da, zapravo, paljenje odgovarajućih neurona nije košarka?

Materijalist: Naravno da nije. Paljenje neurona je samo misao o košarci.

Dualist: Ali što to uopće znači? Paljenje neurona je paljenje neurona! Gdje je tu ikakva misao, ikakva košarka?

Materijalist: Ne razumijem pitanje.

Dualist: Pretpostavimo da osoba zamišlja narančastu košarkašku loptu. Pretpostavimo i da nigdje u blizini nema nikakve lopte, čak ni narančaste boje. U mozgu također nema ništa narančasto ni loptasto. Gdje je onda ta njena lopta? Gdje je sadržaj njezine misli? Nema ga u materijalnom opisu – on samo govori o paljenju neurona. A ipak, ako osoba misli na narančastu loptu, ta se slika mora negdje nalaziti!

Materijalist: Ta slika jest paljenje neurona.

Dualist: Kako je to moguće? Što to uopće znači?

Materijalist se duboko zamislio.

(Nastavit će se…)

Aproksimacijsko slikarstvo: budućnost suvremene umjetnosti

Objavljeno autor
1

aproksimácija ž
1. ono što se približava istini, stvarnosti i sl., a da se posve precizno ne ustanovi stanje; približnost
2. mat. zamjena nekog matematičkog objekta drugim koji mu je u određenom smislu blizak, ali jednostavniji [aproksimacija iracionalnog broja racionalnim]
3. fiz. izražavanje rezultata mjerenja u približnim vrijednostima

– Hrvatski jezični portal

Već dugo se u stručnim krugovima, pa tako i po hodnicima naše Akademije likovnih umjetnosti, šuška o novom pravcu koji bi mogao definirati budućnost umjetnosti. Još to svi ne priznaju, ali suvremena umjetnost iz temelja se promijenila dana 6. lipnja 2015. kad je do tada nepoznati računalni slikar B. Gašperov javno izložio djelo zvano Svijet. Objašnjenje djela krije se u njegovu opisu koji prilažemo ispod reprodukcije djela, kao i za naredne reprodukcije u nastavku ovog osvrta.

“This is The World. A place where an infinity collides with what is finite. Sky versus sea. Spiritual versus material. What you are versus what you want to be. What you are versus what you are becoming.”

Potom je aproksimirao Afriku, uočivši da sjeverno i južno prevladavaju pustinje, a između savane i prašume:

“The cradle of humankind. I dedicate this liniq to all Africans.”

U duhu algoritama kompresije podataka, genijalnost aproksimativnog slikarstva leži u njegovom minimalizmu: sposobnosti da se s jako malom količinom informacije (u vidu broja različitih boja i oblika) iskaže mnogo i prenese autentičan emocionalni doživljaj.

Uslijedili su još zreliji i minimalističkiji uradci: Snijeg (da sad ne reproduciram, zamislite potpuno bijeli pravokutnik) i Bruno u šumi:

“Self portrait. Me chilling out in the forest.”

Kako ovaj umjetnik gleda na postojanje? Evo, ovako:

“Here is my new drawing! It’s called ‘The Existence’. It depicts how minuscule, but still important our existence is on the scale of the whole Universe.”

Priča se da će iduće godine na francuskim sveučilištima biti obranjeno desetak diplomskih i dva doktorska rada o aproksimacijskom slikarstvu. Inače, poznato je da začetnik ovoga pravca živi mirnim akademskim životom i skriva se od znatiželjnih reportera.

Za kraj, jedna prigodna: Ljeto.

“It’s getting hot in here. Enjoy the summer!”

Izvor: 0th Approximation Art