Priča je poznata: bol proizlazi iz navezanosti. Divno je biti sebi dovoljan, neovisan o tuđoj potvrdi. Slobodan od okova drame. Držati sve svoje konce i ne dopustiti nikome da te čini sretnim ili nesretnim. Crpiti sreću iz samoga sebe. Biti svoj i samostalan, spreman na dolazak i spreman na odlazak. Sačuvati svoju distancu i svoje granice. Ne predati se na milost i nemilost nikome. Bolje biti sam, nego… znaš već. Duboki mir proizlazi tek iz oslobađanja od svake emocionalne ovisnosti. Čuvati svoj mir, najvažniju stvar na svijetu.

Da, jebeš tu priču.

Umjesto toga, zamišljam zdjelu za toplu juhu.

Kakva je zdjela? Ona je široka, ona čeka. Što radi? Prima, prihvaća, mnogo stane. Prelijeva se, grli – obla je. Dopušta, čuva i grije.

Što dalje radi? Daje. Puna je, dijeli, prelijeva se. Pušta, napaja, grije. Obla je, dopušta i prihvaća, nudi sve što ima. Predaje se i razdaje, sva.

Zamišljam dalje. Na jednu srodnu sliku, kratku pjesmu mlade srpske pjesnikinje, ukazala mi je jedna druga (i draga) pjesnikinja:

hajde, pozovi me
želim da ti pokažem

koliko duše mogu
da smestim u jamice
iznad tvojih ključnih kostiju

Radmila Petrović, iz zbirke pjesama “Moja mama zna šta se dešava u gradovima“

Jeste li ikad vidjeli jamice iznad ključnih kostiju? Nisu toliko uočljive. Ona ne spominje prsa, ramena ili što već, nego baš te male jamice. Samo toliko traži. A toliko želi dati! Kao da kaže: u te jamice – u to malo tvog prostora – mogu ti uliti tisuću tona svoje duše. (Zamisli koliko bih tek mogla ako mi daš više.)

Zamišljam, na kraju, srednjovječni bračni par koji si ovako šapuće:

“Pun si mana i nedostataka, i često mi ideš na živce, i ponekad se zapitam jesam li mogla bolje… Ali šta da ti ja sad radim. Takav si kakav si.” I onda slijedi osmijeh, koji je teško citirati, osim možda nekim smajlićem.

Prva stabla o kojima je mali Satja ikad ozbiljno razmišljao bila su binarna stabla pretraživanja, strukture podataka korisne za neka informatička natjecanja. Ovakva, recimo:

Poslije je naučio još neke stablaste strukture podataka (a i pisao o njima) kao što su, recimo, turnirsko stablo, prefiksno stablo, DFS stablo, st*blo i tako dalje.

Lijepa su to bila stabla, pogodna za sadnju u glavi i odmaranje u njihovoj hladovini uz zvukove tipkovnice. Cvjetala su darežljivo i nesebično, ponekad brzinom od milijun listova u sekundi, ovisno o veličini testnih primjera i vremenskom ograničenju. A onda su hrabro padala, u trenu se brišući iz radne memorije kao da smrt nije ništa. Njihov je život bio kratak i ispunjen.

Matematičarima su zanimljivija fraktalna stabla s beskonačno mnogo grana. Recimo:

Problem nastaje kada na red dođu stabla odlučivanja. (Riječ je o poznatom alatu strojnog učenja.) Slika je suvišna, možete ih izguglati sami, ili nacrtati svoje, ako već niste. Život se grana, svi su dvadesetogodišnjaci jednaki, ali tridesetogodišnjaci više ni izdaleka nisu.

Onda kopaš po svojoj prošlosti i otkriješ rodoslovna stabla pa ih crtaš po ploči:

I onda, nekad poslije, otkriješ još neka stabla.

Ona zelena, koja vidiš s prozora, a kao da ih prije nisi vidio. Pogled puca, pjesma putuje.

Poslije ti posijeku cijeli taj red stabala, pa budeš tužan:

Onda hodaš, šećeš, promatraš stabla koja si u životu vidio nula ili tisuću puta. Još im ne znaš imena, ali otkrivaš da na stranici https://gis.zrinjevac.hr/ možeš zumiranjem pronaći svako stablo u Zagrebu. Ideš dalje i promatraš ih. Još uvijek im ne znaš imena, ali primjećuješ da su jako različita. Jedno je visoko, drugo nisko, treće vitko, četvrto debelo, peto kržljavo, šesto raskošno, sedmo neugledno. Ali jasno ti je da među njima nema boljih i gorih. Ono su što jesu.

Hodaš dalje. Učiš da stablo može i drugačije izgledati, prije nego postane ono što zamišljaš kad kažeš stablo.

Ili, na kraju – ili na početku – ovako…

Tko zna kako i zašto, sjetio sam se jedne nevažne zgode od prije pet godina u Rumunjskoj gdje sam bio stručni voditelj hrvatskih natjecatelja na CEOI-u. Bila je završna večera, organizirana na nekom lijepom mjestu, s mnogo jela, pića i žive glazbe – mislim da je bilo i plesač(ic)a. Ljudi su se već bili dobro najeli i sada su hodali oko stolova, pričajući i družeći se. Tada je do našeg (“hrvatskog”) stola došla jedna gospođa, profesorica od šezdesetak godina, voditeljica možda bugarskih ili mađarskih natjecatelja, tko će ga više znati. Pitala me za jednoga gospodina, svoga prijatelja, koji je prije bio hrvatski voditelj na olimpijadama. Rekao sam joj da ću mu rado prenijeti njezine pozdrave. Kad je to čula, razveselila se i počela pričati. Da ga puno pozdravlja i da ima divna sjećanja o suradnji i druženju s njim. Da je šteta što više ne dolazi na olimpijade. Da trenutačno radi na na jednom i na drugom sveučilištu, da joj je to naporno i da autom prelazi mnogo kilometara tjedno (ne sjećam se koliko točno). Da njezini studenti negdje postižu odlične rezultate. Da su ona i njezin muž dobro i da rade nešto u vrtu. Da šalje velike pozdrave gospodinu i njegovoj supruzi. I svašta još.

Opustila se žena, raspričala do u sitne detalje, zanijela se, kao da priča njemu. Ne mari ona što ja sigurno neću ni četvrtinu toga zapamtiti, pogotovo u onom dobro najedenom stanju, nakon dva-tri pića, kada su tijelo i mozak na godišnjem odmoru. A ona maše rukama, uživa u svojoj priči, pretpostavlja da slušam, gotovo da mene i ne gleda. Ja kimam glavom. Sigurno, rekao sam, već sutra ću mu poslati mail, sve ću mu prenijeti, sigurno će mu biti jako drago, i on vas pozdravlja. Ona zahvaljuje i priča dalje. Kao da nije svjesna da ne priča njemu, nego meni. Kojega svi ti detalji – uz najbolju volju – ne zanimaju baš previše. Mislim si, zar ona ne kuži da ću moći prenijeti tek mali dio njezinih riječi, a da najvažniji dio – njezin entuzijazam i zanos – dotični gospodin očito neće vidjeti? (Naravno, riječi tu igraju sasvim sporednu ulogu, inače bi mu sama poslala mail.) Vjerojatno kuži, ali ništa to njoj ne smeta. Jebe se njoj, ona se ispucala, ispričala što je imala na duši i veselo se vratila za svoj stol.

Volio bih biti ta gospođa. Biti u svom filmu. Ne tražiti previše. Biti sretan s X iako sam htio Y. Pričati svoju priču tko god me slušao ili ne slušao. Pisati ne moleći da čitaju. Pjevati. Dati stotinu rečenica ne očekujući nijednu zauzvrat. Proizvoditi entuzijazam bez obzira na prijam i odgovor. Bez obzira na drugu osobu.

Još jedna nevažna zgoda dogodila se na istom natjecanju nekoliko dana prije, dok smo obilazili gradić Piatra Neamț gdje se sve to događalo. Prelazeći cestu, pored mene se stvorila mala Ciganka, djevojčica od možda desetak godina, i počela mi nešto govoriti na rumunjskom. Pojma nemam što je rekla. Nije djelovalo kao da prosi ili nešto traži, više je djelovalo kao neki veseli komentar ili pitanje. Nije znala da ne znam rumunjski. Računao sam da ona ne zna engleski pa sam pomislio da je najlakše uopće ne reagirati; jednostavno sam ignorirao što govori, pravio se kao da je nema. Sumnjam da ju je to previše uznemirilo, ali ne ponosim se svojom reakcijom.

Dan danas me zanima što mi je rekla. A nikada neću saznati. Naravno, vjerojatno nije rekla ništa toliko osobito, i možda bih je bio brzo zaboravio da sam je uspio razumjeti. No ovako, iako ona misli da sam je totalno izignorirao, zapravo sam je zapamtio toliko dobro da sada o njoj pišem.

Ta zgoda nije toliko različita od ove prethodne, one stoje u nekom čudnom odnosu. Kad su se već dogodile u istom gradiću u približno isto vrijeme, neka stoje i ovdje zajedno, na istom blogu, kao spomen na dvije osobe koje su htjele nešto reći.

Odlukom AZOO-a, Državno se natjecanje održava u matičnim školama učenika. Vjerojatno je ta odluka s obzirom na epidemiološku situaciju ispravna. Ali motivira me da malo pišem o nekim stvarima koje natjecanje čine onim što jest.

Najprije, Primošten. Već drugu godinu zaredom nećemo uživati u onome što je, meni osobno, postala divna tradicija: svake godine u ožujku otputovati u Hotel Zora i pet dana uživati organizirajući natjecanje tik uz more, a u slobodno vrijeme uživati u šetnjama, kavi i pogledu. Jer tada nema turista (hotel se za nas otvara), sve je tiho i pusto, što je za introverta savršeno; more je doduše hladno, ali ima ona klupa tamo nad stijenama, kad obilaziš poluotok sa starim dijelom grada, na kojoj možeš sjediti satima. (Ima ih nekoliko, ali ona jedna je posebna.)

Ovo je pogled s terase hotela, odmah izvan dvorane za natjecanje:

Zašto ovo pišem? Žalim li se na situaciju, provociram li? Ne, samo dijelim ono što mi je na umu, i želim reći (koliko god to iracionalno zvučalo): za mene je natjecanje i taj Primošten. Bez njega nešto nedostaje. Lako je reći: važan je sadržaj, a ne forma; važna je suština natjecanja; zadatci, rezultati i tako dalje. Primošten je samo “pakovanje” i ukras. Ali baš jučer, u sasvim drugom kontekstu, meni i kolegi mentor je rekao: Forma vam je vrlo bitna u životu – zapamtite to!

Naravno da nije riječ samo o Primoštenu, nego o cijeloj priči: o putovanju pješke na školsko natjecanje, putovanju tramvajem na županijsko natjecanje, pa poslije o pakiranju kofera, dugom putovanju autobusom za Primošten, slušanju glazbe na autocesti, stajanju autobusa na odmorištima kad jedemo sendviče i pričamo o zadatcima ili nečemu desetom, o hotelskoj sobi, doručcima, ručkovima i večerama u hotelu, gotovo neprestanom druženju koje okružuje cijelu priču, a naravno i o otvaranju natjecanja, priredbi lokalnih đaka, govoranciji ljudi u odijelima, pa onda o zatvaranju, proglašenju pobjednika, dodjeli nagrada, naslikavanju, čestitkama, spremanju kofera, ponovno o autobusu, i tako.

Naravno da natjecanje može biti bez većine toga, što je slučaj prethodne i ove godine. Sva natjecanja teoretski možemo odraditi online, nitko ne mora uopće napuštati svoj dom. Jednostavnije, jeftinije i učinkovitije! Ali sami procijenite koliko bi bilo čari u takvom natjecanju. Udobnost je precijenjena; dopustite da to potkrijepim citatom Marka Mansona (izvor je njegov e-mail newsletter):

In the new book, Burkeman has an interesting section about how convenience can backfire. He argues that it’s often the inefficient friction in life that slows us down long enough to actually forge meaningful connections. For example, instead of ordering eight pounds of your favorite meat online, being forced to walk down to the butcher each week and chat to them about weather and business and sports while they cut each slice, week after week, month after month—well, it’s the aggregation of all of these little “inefficient” experiences that generates a sense of community and rootedness in one’s life. By introducing widespread “convenience,” at scale, you remove people’s opportunities to serendipitously engage with the people in their communities.

Po prirodi sam minimalist i nekad prije suprotstavio bih se ovome što sada pišem. Kakve priredbe, kakve govorancije, kakvi ukrasi, glupost! Bio sam jako “racionalan”: kad bih se dopisivao s nekim, moje su poruke bile kratke i informativne; kakvi pozdravi, kakvi smajlići, čemu ta glupava i suvišna pristojnost? Nekad to i ima smisla, mnogo ovisi o kontekstu. Kad je posao u pitanju, kad treba nešto odraditi, onda je poželjno ostati hladne glave i komunikaciju svesti na informaciju, očistiti je od distrakcija. Ali život je više od posla i natjecanje je više od natjecanja.

Jedan moj prijatelj ima običaj na kraju svake svoje poruke djevojci dopisati ni manje ni više nego pet srdaca. Objasnio sam mu da, ako to čini baš u svakoj poruci, srca postaju redundantna jer više ne prenose nikakvu informaciju (nego bi tek njihov izostanak bio nova informacija). Odgovorio je: Naravno, ali nisu redundantna u smislu naglašavanja konteksta. Shvati to kao uživanje u trenutku i formatiranje. Zašto imati stolnjak gdje su svuda nacrtane ruže, dovoljno je staviti ružu na jedan rub i napisati for petlju. Rituali i navike inače mogu biti dosta dobri psihički. Čovjek ima urođenu potrebu za ritualizacijom. Rekao bih čak igrom. Simboli često nisu samo simboli. Zaista, nije važan samo prijenos informacija. Zato što smo, u suštini, životinje; jer je naš primitivni dio mozga stariji i važniji od intelektualnog (vidi npr. ovaj tekst). Je li cijela umjetnost suvišna? Čemu pisati tekst za pjesmu koji se lako prepriča u nekoliko riječi?

Zato je važna ceremonija na početku i na kraju natjecanja. I zato mi je žao onog trenutka kad sam, prije pet ili više godina, metodički pogrešno odgovorio jednom natjecatelju šestog razreda na pitanje tijekom Državnog natjecanja. Naime, na evaluator je stigla njegova poruka o tome da u Pythonu ne uspijeva promijeniti znak u stringu i moli za pomoć. Naravno da mu nisam smio pomoći, ali problem je bio u načinu odgovora. Na međunarodnim natjecanjima, jedan od standardnih načina nepristranog odgovaranja na pitanja natjecatelja bio je korištenjem sljedećih odgovora: “YES“, “NO”, “ANSWERED IN TASK DESCRIPTION (EXPLICITLY OR IMPLICITLY)”, ili “NO COMMENT”. Ovo posljednje je značilo da natjecatelj traži informaciju koju povjerenstvo ne može dati. Ja sam, u skladu s time, odgovorio: “Bez komentara”. Ali mladi natjecatelj gotovo sigurno nije znao da je riječ o jednom od standardnih odgovora. Kada netko inače kaže: “bez komentara”, to često znači da je ostao bez teksta, ta rečenica ima negativan prizvuk i natjecatelj ju je vjerojatno doživio kao opomenu, kao da je u svom pitanju pokazao veliko nezanje/glupost ili bio nepristojan. I možda je to utjecalo na njegovu razinu motivacije. Sada ljepše odgovaram. Neki će reći da cjepidlačim, ali sve je to važno.

I zato mi je žao što je ove godine na Županijskom natjecanju prvi, “motivacijski” zadatak za 1. razred ispao pretežak. I što je na osnovnoškolskim natjecanjima prvi zadatak često pretežak; nadam se da će se to promijeniti. Neki će reći da treba postojati filter, da je dosta popuštanja, da nisu svi za natjecanje i da se mladi trebaju čeličiti. Donekle se slažem, ali zato imamo selekciju na više razine. Primjerice, na “online” Državno natjecanje i dalje ide isti broj ljudi kao i prije pandemije iako su troškovi neusporedivo manji. Što je natjecanje masovnije, manje je prestižno, a time i manje motivira. Potreban je dobar balans između masovnog i elitnog. Zato imamo stepenice. A prva treba biti lagana, jer smisao je natjecanja upravo motivacija. Oni najizvrsniji lako će se snaći kakvo god bilo natjecanje, ali što je s deset tisuća ostalih, što njima želimo? Sigurno ne poručiti im da su loši i da se trebaju baviti nečim drugim. Ljudi su osjetljivi, poticanja i lijepih riječi nikad nije dosta, jer neuspjeha na raznim mjestima – što u stvarnosti, što u glavi – ima i previše.

Mali pogled petnaestak godina unatrag (uključujući i sve te godine).

U vitrini svoje osnovne škole gledao sam neku pohvalnicu za nečije davno sudjelovanje na regionalnom natjecanju iz matematike. Bio mi je to pojam, sveti gral kojemu sam hrlio. I natjecao sam se iz matematike. U šestom razredu došao sam do tog regionalnog natjecanja, poslije još dalje, bilo mi je to tada najvažnije na svijetu. Gledao sam stare rang liste, razmišljao o opasnoj konkurenciji kojoj sam znao samo imena, pogledavao ih po hodnicima ovog ili onog natjecanja. Polako sam ih upoznavao, mašta je postajala stvarnost, mitska imena postajala su poznata lica, legende su postajale obični ljudi udaljeni tek metar ili dva, normalni i nesavršeni, ni izdaleka onako nepobjedivi kao na starim rang listama. Krenuo sam u Petu gimnaziju, upoznao ih još više, družio se sa sebi sličnijima. Famozni Pjer Mladinić čije sam čitao knjižice i članke u Matki sada mi je, glavom i bradom, predavao matematiku. Legendarni stariji natjecatelj Goran Dražić držao nam je matematičku grupu. Svijet – planet – skupljao se, postajao mi bliži. Svijet matematike i njezinih lica, na početku rasutih po tablicama, a sada bliskih. Od prvih županijskih natjecanja, preko matematičke gimnazije, do olimpijada, i tako dalje…

Kroz gimnaziju to se sve malo i izmiješalo: pojavila se informatika, a i neki drugi interesi. Mijenjao sam raspoloženja i natjecanja bi mi možda sve manje značila da nije bilo međunarodnih olimpijada, novog izvora motivacije. Na tim sam izletima upoznavao strane natjecatelje, od slabijih do najtrofejnijih: igrali smo mafiju i nogomet, pričali o glupostima, svijet se skupljao još više. Najviše se, zapravo, skupio u Kaliforniji gdje smo, već kao studenti druge-treće godine fakulteta, radili na tromjesečnim ljetnim praksama (internship) u tamošnjim softverskim firmama poput Facebooka. Jer tamo, gdje je atmosfera bila zaista divna, u blizini (što firme, što Stanford) našlo se zaista mnogo poznatih lica s matematičkih i informatičkih olimpijada s kojima sam se ponovno imao priliku družiti. Bio sam na vrhu, ima li dalje?

Naravno da se od nekog trenutka stvar prestaje penjati i poprima rjeđe i tiše tonove. Na fakultetu su natjecanja manje važna, postaje ljepše sastavljati zadatke za njih, ali tu se svijet već lagano rasipa. Znanost bi, naravno, mogla postati novo i mnogo važnije natjecanje – ali znanost je drugačija, njome se bavi svatko u svojem laboratoriju, u znoju svoje samoće, više i ne znajući što rade njegovi poznanici. Postoje konferencije, ali tu je socijalni element daleko manji, nije to više to: ljudi su odrasli, grade svoje živote, neki već imaju i obitelj i ne zapljuskuju ih toliko valovi vanjskog svijeta. Znanci iz ove ili one priče gube se po svijetu, po raznim kontinentima, sveučilištima i firmama, više ne pratiš ni one koji su ti bili bliski, a ni one s kojima sada radiš u istoj zgradi. Ego blijedi, radiš svoj posao ili doktorat, ostaje ti vlastiti život i sve manje ljudi koji ti u njemu igraju ikakvu ulogu. U središte dolazi privatni život, na mreži vidiš nekadašnje kolege suparnike kako se udaju/žene, dobivaju djecu, nastanjuju u svoje malene kutke svijeta, čudno ti je da ste se nekad iz nečega natjecali. Svijet koji se prije skupljao sada se rasipa, postaje nevažan, vraćamo se kući.

Prije dvije godine napisao sam Poluosvrt na EJOI 2018. Ako je to bio poluosvrt, dakle pola osvrta, gdje je onda druga polovica? Napisat ću onda sada poluosvrt na EJOI 2017. u Bugarskoj gdje sam bio stručni voditelj. Iako je od tada prošlo više od tri godine, ali eto, slučajno sam naišao na ove fotografije i došlo mi je da se prisjetim kako je to bilo kad natjecanja nisu bila online. (Pola osvrta na EJOI 2018. i pola osvrta na EJOI 2017. daju jedan osvrt na… ne znam što.)

EJOI 2017. bila je prva europska juniorska olimpijada. Ondje sam na nekom bugarskom placu kupio stanovitu frulu s dvije cijevi, dvojanku:

Kupio sam je za dvadeset eura od nekog tipičnog “plac trgovca” koji nije znao engleski pa mi je na bugarskom objašnjavao da je to ozbiljan instrument, da voli Hrvatsku i da je bio u Splitu i na Korčuli. Kako god bilo, kupio bih taj egzotični instrument i da je bio dvostruko skuplji. To je bilo na nekom izletu; pokušavao sam odmah skužiti kako se frula svira i je li slična blok-flauti. Zapitkivao sam okolo ljude jesu li išli u glazbenu školu i mogu li čuti je li interval između dvaju tonova mala ili velika sekunda kad im odsviram. U busu sam uspio približno odsvirati melodiju iz uvoda pjesme Lipe cvatu (ne onu prvu nego onu drugu, normalniju). Nervirao sam ljude, netko me zamolio da prestanem.

EJOI 2017. bilo je jedino natjecanje na kojemu sam se ošišao. Zašto ne, pomislio sam; imao sam vremena i kosa mi je bila zrela za šišanje. Uspio sam se nekako sporazumjeti s frizerkom; ondje iz nekog razloga traže fotografiju kako da te ošišaju. Ošišao sam se vrlo kratko jer je to najbolja strategija kad ne znaš koliko je frizer sposoban. Potom sam u šetnji otkrio predivnu zgradu:

Kad sam je obišao da je bolje pogledam, još sam se više oduševio:

Poslije sam na mobitelu mjerio frekvencije tonova dvojanke. Lijeva cijev nema rupa i daje uvijek isti ton frekvencije oko 485 Hz. Desna cijev ima šest rupa naprijed i jednu iza, a daje tonove frekvencija redom oko 426, 485, 527, 570, 629, 685, 757, 813 Hz pri čemu su mjerenja vrlo neprecizna jer variraju i ovise o jačini daha. Dakle, lijeva cijev kao dron daje osnovni ton, od kojeg s desnom cijevi možemo otići “jedan niže” ili “do šest više”. Međutim, iz frekvencija se vidi da ti tonovi ne odgovaraju našim standardnim tonovima, a ni intervali nisu standardni – omjer frekvencija susjednih tonova te “ljestvice” kreće se otprilike između 1.08 i 1.10, što je točno između male i velike sekunde (1.06 i 1.12), s iznimkom prvog intervala (onog “jedan niže”) koji je oko 1.14. Nema nigdje ni oktave. Precizno sviranje standardnih melodija, dakle, nije moguće, ali zato su moguće drugačije melodije na koje nismo navikli. Druga logika!

Ovdje sam pisao više o stvarima, a manje o ljudima: o druženju, našim i stranim natjecateljima, voditeljima, organizatorima, djevojkama koje su nas vodile uokolo (tzv. gajdice) i slično. O njima neću ništa napisati, dovoljno je podsjetiti da su ljudi još zanimljiviji od frule i zgrada. (U genijalnom tekstu ABBA-ine pjesme The Day Before You Came, pjevačica u detalje opisuje trivijalne sitnice koje su se dogodile prije nego što je došao taj netko, i iako o toj osobi i tom događaju nema ni jedne riječi, o njemu je zapravo cijela pjesma.)

A samog natjecanja i rezultata više se i ne sjećam. Natjecanje je važno, i važne stvari motiviraju život, ali sačinjavaju ga one nevažne, offline sitnice sa strane.

Govori se ovih dana o novom nobelovcu, fizičaru Rogeru Penroseu. Moj susret s njim dogodio se (i još se događa) kada mi je Ante Đerek povodom obrane doktorata poklonio njegovu knjigu The Road to Reality. Način da nekoga upoznamo, da uđemo u tuđi um i izravno čujemo njegove riječi, to su knjige. Oblik komunikacije, kao i blogovi i chat poruke, samo dulje i rjeđe. (Znam da je neobično objašnjavati što su knjige, ali možda je dobro.) Spomenuta The Road to Reality Penroseova je chat poruka od preko tisuću stranica u kojoj on, praktički od nule, pokušava objasniti svemir i sve njegove fundamentalne formule. Ovo je moj primjerak:

Prvu trećinu knjige čini sama matematika koja je potrebna za fiziku u ostatku knjige. Jedva čekam da dođem do fizike, jer matematika je pomalo naporna; već dugo sam stao na ovom mjestu jer (razumljivo) baš mi se i ne da:

Nedostaje mi samo malo discipline; nekoliko stranica dnevno i brzo bih prešao dosadne dijelove. Nema žurbe, to je projekt u kojemu se uživa godinama. Kao i poezija za koju sam nedavno naučio da ne treba čitati više od jedne pjesme dnevno – te su pjesme (neovisno o duljini) često mnogo “sporije” od matematike. Kad je Dylan pitao Cohena koliko mu je trebalo da napiše pjesmu Hallelujah, odgovor je bio dvije godine, iako kažu da mu je zapravo trebalo pet godina. Ja ću je možda razumjeti za deset. Penrose je ovu knjigu (The Road to Reality) pisao osam godina. Da je pisao brže, možda bi napisao više knjiga, ali one bi bile lošije. Manje je više (less is more) i vrijeme treba ispuniti (bolje rečeno isprazniti) jednostavnim ritualima: gašenjem konekcije, malim kavama s mlijekom koje se dugo ispijaju, stranicama koje se dugo i polako čitaju. Trebale su nam tisuće godina za razumijevanje svemira (i nismo još gotovi), a sada to znanje imamo na tisuću stranica jedne knjige. Stoga ako i cijeli život čitamo samo tu knjigu, vrijedno je. Iz te perspektive sljedeći vic u sebi nosi duboku mudrost: kad je Mujo pitao Hasu što želi za rođendan, želi li možda knjigu, Haso je odgovorio da već ima jednu.

O nuli sam već pisao u postu I nula je broj. Ondje nisam spomenuo jedno zanimljivo svojstvo nule o kojemu ću sada govoriti, a bez kojeg matematički doživljaj ovog broja ne bi bio potpun.

Poanta nule nije u ništavilu, nego u potencijalu. Recimo, ako imam slobodan dan ili dio godišnjeg odmora s nula obaveza i planova, dakle, ako uopće ne znam kako ću ga provesti, osjećam se izvrsno jer potencijalno dopuštam svemu da se dogodi. John C. Parkin napisao je: “All things manifest from nothing. Leave space, lots of space, in your life.” Toga je bio svjestan i naš poznati matematičar Vladimir Devidé kada je ovako komentirao sljedeću japansku haiku pjesmu:

Koliba u proljeće:
ničega u njoj –
u njoj je sve!

(Sodō, 1642. – 1716.)

“Pročitavši to, bio sam kao ošinut. U proljeće, kad se sve budi, eto prazne kolibe koja upravo time što je prazna omogućava da sve uđe u nju, upravo ga zove. Nema ničega, nikakvih nepotrebnih stvari koje bi to priječile. Svo bujanje proljeća puni praznu kolibu svojim beskrajnim bogatstvom.”

Poanta minimalizma nije u redukciji broja stvari, nego u činjenici da oslobađanjem od suvišnih stvari ostavljamo mjesta za nove stvari. Recimo, jednom sam riješio jednadžbu tako što sam odlučio da je uopće neću riješiti. Neke sam knjige namjeravao pročitati, ali taj sam problem riješio odlukom da ih uopće neću pročitati. Idealno matematičko predavanje bilo bi ono u kojemu se ne bi govorilo o ničemu. Mnoge stvari u životu unaprijed su riješene odlukom da ih neće biti.

U sličnom smjeru ide i sljedeća ideja: možda je bolje kupiti ručni sat nego, recimo, gitaru ili bicikl. Naime, gitaru treba svirati, bicikl treba voziti, a sat radi sam od sebe: on uzima nula vremena i kao takav daje sve vrijeme svijeta! Nastavimo li ovako zaključivati, možda je još bolje kupiti zidnu sliku jer ona traži još manje od sata (ne treba je ni nositi na ruci). Potom, još je bolja neka stvar koju uopće ne možemo kupiti jer s njom ne moramo baš ništa, ni kupiti je ni išta s njom činiti. A najbolja je ona stvar za koju uopće ne znamo da postoji, jer onda ni ne znamo da s njom ne moramo ništa. Eto, to je poanta nule, to je poanta slobode i to je poanta godišnjeg odmora.