Trenutačno je vruća tema novi AI model GPT-3 koji odlično razumije jezik i djeluje prilično inteligentno.

Naravno, riječ razumije ovdje nema značenje s kojim će se svi složiti. Pojednostavljeno rečeno, GPT-3 je duboka neuronska mreža, a to nije drugo nego ogromna matematička formula čiji se brojevi namještaju na osnovi milijardi primjera za učenje (tekstovi s Wikipedije i slično). Ugrubo, ona kao ulaz prima rečenicu, a izbacuje njezin nastavak ili odgovor na pitanje. Kao i svaki računalni program, tu bismo formulu teoretski mogli zapisati na (gotovo nezamislivo velikom) papiru i ručno je simulirati s možda nekoliko stoljeća računanja za samo jedan primjer, ali odgovori bi i dalje mogli biti takvi da ih ne možemo razlikovati od ljudskih. Ne mislim ovdje na “robotske” odgovore – AI je već sposoban djelovati osjećajno, veselo, tužno, kreativno, mudro, cinično, zaigrano i slično. No ima li tu ikakvog razumijevanja od strane umjetnog sustava, u onom smislu u kojemu za ljude kažemo da nešto razumiju? Je li AI svjestan?

O tom pitanju razmišljali su još mnogo prije samog AI-a. Filozof John Searle 1980. odgovara:

“Could a machine think?
The answer is, obviously, yes. We are precisely such machines.”

Ali potom nadodaje da digitalno računalo, koje nije biološki stroj (što je po njemu nužan uvjet za postojanje svijesti) to ne može, a njegov argument (Chinese Room) možete pročitati u njegovom slavnom članku Minds, brains, and programs. Isprovocirao je mnogo odgovora i osobno nisam siguran da mu argument stoji.

Moje je mišljenje da je takav AI svjestan jezika u onom smislu u kojemu smo mi svjesni sudokua koji rješavamo. Nama riječi znače više od (primjerice) brojeva jer smo čista biologija; jer nam mozak za svaku riječ (ručak, ljubav, voda, zagrljaj, poljubac, zrak, kraj, strah, smrt…) proizvodi asocijacije koje okidaju svjesne ili nesvjesne kemijsko-emocionalne reakcije. U određenom smislu sličniji smo jastozima nego računalu (vidi prvo poglavlje knjige 12 Rules for Life Jordana Petersona). Koliko god bili racionalni, naš je um oblikovan potrebama koje AI iz odgovarajućih tekstova možda može savršeno izučiti i oponašati, ali naprosto mu nedostaju prastari mehanizmi našeg živčanog sustava koji na njih reagiraju. To doduše ne znači da ih barem teoretski nije moguće programski simulirati. Tu mogućnost ostavlja i Daniel Dennett u još starijem članku Why You Can’t Make a Computer That Feels Pain.

Tako ni mi ne možemo razumjeti hipotetska (npr. digitalna) bića koja doživljavaju brojeve i pravila sudokua na sličan način na koji mi doživljavamo bol ili riječi koje je izazivaju – složenim mehanizmima živčanog sustava ili njihovim digitalnim ekvivalentima. Takva bića mogla bi se čuditi što mi tako uspješno rješavamo sudoku, ne znajući da mi sudoku (u usporedbi s njima) uopće ne razumijemo.