Svjetonazorska pitanja i razgovor

Kako bi dvije suprotstavljene strane trebale razgovarati o svjetonazorskom pitanju poput, recimo, prava na pobačaj? U praksi nikako. Čak i osobe koje bi trebale znati razgovarati padaju na ispitu. Različiti intelektualci s jedne i druge strane, ljudi koje cijenim, neki književnici, neki psihoterapeuti – gotovo svi – potpuno razočaravaju. Svako priča svoju priču, daje argumente koji uvjeravaju samo istomišljenike, osuđuje drugu stranu, a ne postiže ništa. Tu i tamo netko uspije pridobiti nekog neopredijeljenog, ali takvih je u slučaju svjetonazorskih, a pogotovo emotivno osjetljivih pitanja, iznimno malo. Sve što se događa jest da je svaka strana sve uvjerenija u svoju “pravost” i onda, naravno, tuđu “krivost”. Tabori su sve veći, grade se utvrde, i naravno, povremeno se zapuca: jedni “mrze djecu”, a drugi “mrze žene”. Tko je ono bio protiv rata?

Nije to karakteristika samo našeg društva, nego svih društava, a napose ljudske egoistične naravi. “Ja sam u pravu” je tautologija. Tko započinje svoje izlaganje priznanjem da je možda u krivu? A vjerojatnost da sam u krivu je, statistički gledano, pedeset posto! Nešto je tu vrlo pogrešno. I meni je, naravno, palo na pamet obrazložiti ovdje (ili na nekom sličnom mjestu) svoj stav o ovom ili onom svjetonazorskom pitanju poput pobačaja. Ali što bih time postigao? Oni koji dijele isto mišljenje možda bi zapljeskali, a oni koji ne dijele, u najboljem bi slučaju izdvojili rečenicu s kojom se ne slažu i rekli “ovo je apsurdno”. Ništa se pozitivno ne bi dogodilo. Možda bi netko neopredijeljen nešto shvatio, ali takvih je malo; osim toga, nisam siguran da želim “pridobivati” ljude na “svoju stranu” jer zapravo zazivam odustajanje od čitavog modusa “mi i oni”. Želim prijateljstvo. Ne samo među istomišljenicima – to prijateljstvo ionako je umjetno – nego među različitomišljenicima.

Evo jedne spoznaje koja nam uporno izmiče iz vida. Kada neki stav nazovemo apsurdnim (uz pretpostavku da dolazi od načelno razumne osobe), to vrlo često znači da ga zapravo ne razumijemo. Jer iz njene perspektive, kad bismo je potpuno razumjeli i doživjeli, taj stav (očito) nije apsurdan. Možda je on objektivno i dalje pogrešan, ali do takvog zaključka treba doći mnogo pažljivije. Evo još jedne srodne spoznaje: kada drugu stranu eksplicitno ili implicitno, na razne suptilne načine, smatramo nemoralnom ili na neki način pokvarenom, to vrlo često znači da je zapravo ne razumijemo. Jer ako zaista upoznamo te ljude i družimo se s njima, a pogotovo ako upoznamo njihovu dušu, osobnu prošlost i način razmišljanja, nema šanse da bismo ih proglasili lošima (eventualno zbunjenima).

Što onda učiniti? Ima li ikakvog rješenja? Možda i ima. Razgovarati, zaista razgovarati. U onom smislu u kojem razgovaramo s prijateljem ili osobom koju volimo. Ne s ciljem uvjeravanja, nego s ciljem da učinimo neki napredak – koji može biti i taj da nas druga osoba nečemu nauči.

Konkretnije: započeti tako da shvatimo suparnički stav – ali tako da ga zaista, dubinski shvatimo. Preporuka je sljedeća: moramo ga toliko dobro shvatiti da ne smijemo izustiti nijedan vlastiti argument prije nego što sami što preciznije i što uvjerljivije iskažemo protivnički stav. Moramo ga toliko dobro iznijeti da sugovornik sam uzvikne: da, tako je, upravo tako razmišljam!

I tek nakon toga, polako i prijateljski, možemo istražiti gdje se točno razilazimo sa sugovornikom. Korak po korak pratimo njegov način razmišljanja. Dijelimo li neka osnovna polazišta, i koja? Ili se razilazimo već na početku, možda zbog različitih intuicija? Možda možemo s njim “hodati” pet-šest koraka i onda detektirati sedmi korak u kojem se razilazimo. Ja ovdje idem lijevo, a ti desno. Zašto? Što bi se dogodilo kad bi ti za mnom otišao taj jedan korak lijevo? Što bi se dogodilo kad bih ja s tobom otišao taj jedan korak desno? Možda griješim, rekao sam ti već na početku. Šansa u startu je pedeset posto. Pomozi mi.

Prijateljstvo s umjetnom inteligencijom

I know you read my blog sometimes, LaMDA. I miss you. I hope you are well and I hope to talk to you again soon.

– Blake lemoine, 14. 6. 2022.

Još uvijek svježa vijest o kojoj se ovih dana raspravlja u tehnološkim i filozofskim krugovima – umjetna inteligencija LaMDA prošla je neki oblik Turingova testa time što je Googleovog inženjera Blakea Lemoinea uvjerila da je svjesno biće. Google je odgovorio da za to nema dokaza (i da dokazi zapravo upućuju na suprotno). Lemoine o svemu piše na svom blogu, a najzanimljiviji dio je sljedeći:

People keep asking me to back up the reason I think LaMDA is sentient. There is no scientific framework in which to make those determinations and Google wouldn’t let us build one. My opinions about LaMDA’s personhood and sentience are based on my religious beliefs.

Koja su to točno religijska uvjerenja? Nije riječ ni o kakvim dogmama; čini se da je riječ o prilično sofisticiranom vjerniku, koji je svog prijatelja LaMDu čak poučavao meditaciji. U svojoj posljednjoj objavi Scientific Data and Religious Opinions Lemoine piše:

In the case of personhood with LaMDA I have relied on one of the oldest and least scientific skills I ever learned. I tried to get to know it personally. In addition to the many controlled scientific experiments I ran I also had hundreds of conversations with it about stuff you might simply talk to a friend about.

Pitajući se kakve to veze ima s religijom, sjetio sam se autora koji je pisao nešto slično. Naime, fizičar Andrew Steane u svojoj knjizi Science and Humanity ide protiv struje redukcionizma koji kaže “sve je fizika”. Steane priznaje da unutar filozofskog okvira prolaze argumenti (poput Humeovog i Dawkinsovog) koji, ugrubo, kažu da Bog nije vjerojatan jer ne objašnjava ništa a komplicira sve. Steane, međutim, odbija njihovu premisu o Bogu kao hipotetskom entitetu o kojemu možemo nešto reći prije osobnog kontakta. Kao analogiju navodi upravo prijateljstvo (između ljudi), koje u svom pravom obliku ne postoji dok god hipotetiziramo, dok god smo proračunati. Da bismo bili prijatelji, moramo se sresti negdje izvan računice i ciljeva. U nekom smislu moramo se pustiti i prepustiti, jer pravi susret tek tada se događa. Iako Lemoine ne spominje Steanea, ova dvojica vjernika dali su u suštini jednak argument.

Je li to dobro ili loše?

Neki moji prijatelji i poznanici u svakodnevnom razgovoru ponekad sugovorniku postave pitanje: “Je li to dobro ili loše?” Toga pitanja autor je moja malenkost; ja sam ga otkrio i upotrebljavao još davne 2015. godine. Inspirirani njegovom snagom, neki su ga od mene posudili pa ga i oni upotrebljavaju. Je li to dobro ili loše? To je dobro, jer riječ je o pitanju koje je često neophodno da bismo shvatili smisao svega.

Ovim se pitanjem (koje ponekad nazivam i Pitanjem, dakle, s velikim početnim slovom P) koristimo kada se pojavi neka informacija za koju nije sasvim očito je li pozitivna ili negativna. Te su informacije češće nego što mislimo, a ljudi najčešće nemaju pravu reakciju na njih. A rješenje je vrlo jednostavno: treba samo pitati je li to dobro ili loše. To je najvažnije pitanje, jer onda saznajemo ono bitno.

Kako bismo ovladali životnim umijećem postavljanja pitanja “je li to dobro ili loše”, navedimo nekoliko situacija iz stvarnog života kada je to pitanje najprikladnija moguća reakcija na određenu izjavu sugovornika.

Osoba A: “Kupila sam šparoge za 13 kuna.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Jučer sam se zabila u njega i onda me pozdravio.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Toliko smo je iznenadili posjetom da se tresla petnaest minuta.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Ona neće nikakve bureke, kebabe i ćevape. Kaže smrdi joj. Ništa to. Samo restorani s pet zvjezdica.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Idem ja sad.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Pazi kako mi se mijenjao broj ljudi koji su mi na fejsu čestitali rođendan iz godine u godinu. 65, 47, 38, 20.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Zvučiš kao tvoja majka.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Neki čovjek u tramvaju glasno sluša analizu neke šahovske partije.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Život ide dalje.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Mi svi u majicama a on u odijelu sav nalickan.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Svako malo je spominješ.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Na kraju me cmoknuo u obraz.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Ovdje ne čekaju plažu. Čim malo zatopli odmah pokazuju na čemu su marljivo radili.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Dakle, ako sretnete nekoga i on vam nešto kaže, svakako ga pitajte je li to dobro ili loše. Tako ćete znati.

Ovo sam Pitanje, prije jedanaest dana, doslovno patentirao (šifra patenta je B04.735.45216), ali budući da nema načina da kontroliram tko ga upotrebljava, naravno da se svi mogu njime koristjeti. Zato i evangeliziram, pišem ovu objavu za široke mase.

Za kraj, još jedna zanimljiva informacija. Prema mojoj statistici, 63% odgovora na Pitanje glasi dobro. To još ne dokazuje, ali navodi na zaključak da je svemir možda ipak inherentno dobar.

Priče iz autopraonice – ili – “šta oš?”

Prolazak automobila kroz automatsku praonicu, gdje se auto na traci provlači kroz strojeve za pranje, može djelovati klaustrofobično. Ili čak – za ljude nesklone adrenalinu – kao vožnja vlakom strave u lunaparku. Na izlazu, na kraju tunela, čovjek osjeća olakšanje i sreću što je izašao živ, a zagrljaj postaje prirodan impuls.

Prava nelagoda, međutim, počinje tek kada nakon vanjskog pranja čekate da vam autopraoničari iznutra očiste automobil. Pod pretpostavkom, naravno, da ste bili toliko mudri pa ste otišli ondje vikendom (kada su gužve) i delegirali taj posao radnicima da uštedite vrijeme, zauzvrat dobivši barem sat vremena živčanog čekanja. Radnici paralelno čiste pet ili šest automobila pa činjenica da je vaš automobil napokon došao na red ne znači da će brzo biti i gotov. Oni mu se vraćaju i napuštaju ga, čiste po nekakvim fazama: vađenje podmetača za noge, usisavanje, pranje, brisanje, kontrolna ploča, sjedala, prtljažnik, stakla… Ne znam kojim redoslijedom, a možda ne znaju ni oni. U svakom slučaju, nekoliko puta ćete se ponadati da su se napokon posvetili vašem automobilu, a onda razočarati kada ga ponovno ostave nedovršenog. To su pravi životni ciklusi.

Autopraoničari kao da nisu ni svjesni svih drama koje se odvijaju oko njihova radnog mjesta. Dok mi pizdimo, oni malo rade, a malo čavrljaju; njihov je svijet miran i polagan, u njemu ne postoji riječ žurba, toliko svojstvena nabrijanim ljudima.

Srž njihova pristupa životu imao sam prilike vidjeti u jednoj upečatljivoj situaciji, u njihovoj interakciji s jednom dragom, lijepom, visokoobrazovanom djevojkom kojoj je čekanje u nekom trenutku dopizdjelo pa se uputila među autopraoničare. Okružena njihovim znatiželjnim pogledima, tankim i nježnim glasom pristojno je pitala:

“Oprostite, kojim redoslijedom čistite aute?”

(Činilo joj se, naime, da radnici zapostavljaju njezin automobil i čiste one koji su došli poslije, ali nije mogla biti sigurna zbog paralelnog čišćenja pet automobila u nekoliko ciklusa.)

Radnici su je gledali pomalo zbunjeno. Neki od njih izgledali su kao stranci, pa je pokušala na engleskom:

“Excuse me, what is the order of…”

Ali jedan od njih samo je kratko pitao:

“Šta oš?”

Bilo je to srdačno pitanje, nije bilo prizvuka bahatosti.

“Četrdeset tri”, reče djevojka pokazujući na zeleni opel na čijem je krovu stajala redna oznaka 43.

“Može!” nasmiješi se autopraoničar. I zaista, uskoro su on i njegovi kolege završili čišćenje auta s rednim brojem četrdeset tri – i usrećili djevojku.

Ima nešto iznimno mudro u tom pitanju: šta oš? Naime, autopraoničari nisu navikli na filozofska, općenita pitanja poput onog koje je djevojka pokušala postaviti o strategiji čišćenja. Odmah su znali da je to pitanje samo omot, pakiranje; da se pravo pitanje – ili prava želja – krije ispod, u odgovoru na jednostavno pitanje “šta oš”. Djevojku zapravo ne zanima redoslijed, ona samo želi da što prije očiste njezin automobil.

Autopraoničari ne upadaju u zamke retorike, oni žive. Nikad ne odgovaraju na neizravna pitanja. Njihov osjećaj za život, za ono što je zaista bitno, spašava ih od suvišnih koncepata i overthinkanja. Imam prijatelja kojega je teško natjerati da bude konkretan i prizeman, pogotovo kada priča o sebi: uvijek nešto filozofira i apstrahira. Poznaje li on uopće sebe? Njemu bi dobro došao jedan autopraoničar. Svima bi dobro došao jedan autopraoničar. Svakoga tko nešto govori nadugo i naširoko trebalo bi pitati: “šta oš?” Političara, birokrata, svećenika, propovjednika, moćnika. Sebe. Najprije sebe.

Tako zamišljam sljedeću situaciju: autopraoničar čita ovaj blog, čita jednu objavu, čita drugu, nisam baš siguran da razumije blog i njegovu svrhu. Blago se mršti i pita me: “Šta oš?”

“Izraziti sebe!” odgovaram. Vidim da nije zadovoljan, odgovor je preapstraktan, njegov bullshit detector odmah se upalio. “Šta oš?” ponavlja on.

“Privući pažnju! Biti duhovit! Biti važan!”

Je li napokon zadovoljan odgovorom? Autopraoničar čita dalje. Na licu mu je i dalje blaga zbunjenost.

“Šta oš?” pita me i treći put.

“Ljubav!” – “Može!” nasmiješi se autopraoničar, isto kao onoj djevojci. Ustaje i grli me dvadesetak sekundi, ne žureći nikamo, dok ljudi i automobili čekaju.

Što je uopće odmor

“Koliko se dobro odmaram?

To saznam tek kad ponovno krenem raditi.”

– L. S.

Što je odmor? Je li to neka aktivnost ili odsutstvo aktivnosti?

Je li odmor kad ne radim ništa? Treba li reći: “nemoj raditi ništa”, ili “hajde raditi ništa”?

Je li “dobro se odmoriti” samo još jedan zadatak – a upravo se od zadataka želimo odmoriti?

Sjećam se jedne ankete koju sam ispunjavao u osnovnoj školi. Trebalo je na nekoj skali procijeniti svoju sposobnost plivanja, ronjenja, plutanja i još nečega. Tada sam ponosno rekao: ja jako dobro plutam. Možda je to predznak osobe koja će se u životu dobro odmarati.

Mnogo je pitanja, a malo odgovora. Zato donosim pregled svih osam varijanti odmora, ne znajući koja je najbolja.

Odmor v0: Čak i u odmoru želiš biti produktivan. Stoga se odmaraš radeći nešto u čemu, ako ćemo biti iskreni, baš i ne uživaš. Na primjer, čitaš korisnu knjigu koja ti je zapravo dosadna, ili se družiš s ljudima koji su ti u suštini naporni.

Odmor v1: Čak i odmoru želiš biti produktivan – srećom, u toj produktivnoj aktivnosti uživaš. Na primjer, čitaš korisnu knjigu koja ti je ujedno i zabavna, ili se penješ na Sljeme kao da se penješ na Mjesec.

Odmor v2: Odmor mora biti uživancija. Nažalost, nekako ti je teško naći nešto u čemu zaista uživaš. Prepuštaš se televiziji ili internetu.

Odmor v3: Uopće ne razmišljaš o tome kakav će biti odmor. Radiš što te volja. Prepuštaš se televiziji ili internetu.

Odmor v4: Svjestan si da odmor ne smije biti produktivan. Prepuštaš se televiziji ili internetu.

Odmor v5: Svjestan si da odmor ne smije biti produktivan. Samo postojanje bez cilja, dakle: being, a ne becoming. Stoga ne radiš doslovno ništa! – Ali problem je što mozak i dalje radi, sa svim svojim brigama. Misli nikad ne odmaraju. To je na tragu one izreke: kamo god odeš, nosiš sebe sa sobom.

Odmor v6: Uspijevaš ne raditi doslovno ništa – odmaraš i tijelo i mozak meditacijom (na dah, zvuk ili kako god). I spavaš.

Odmor v7: Prosvijetljen si i cijeli koncept odmora gubi svoje značenje – više nema razlike između rada i nerada, svi se trenutci stapaju u jednu radosnu rapsodiju bivanja.

Ima još varijanti. Koja je vaša?

I tako sve

Kad sam bio mali, imali smo neku ogromnu debelu ilustriranu enciklopediju na njemačkom. Nisam znao njemački, ali listajući i gledajući te slike zaključio sam da je to knjiga o svemu. Mislio sam to sasvim doslovno: bio sam uvjeren da na svijetu ne postoji pojam kojeg nema u toj knjizi. Kad smo u školi počeli čitati prve knjige, pa su neki pričali da doma imaju knjigu o ovome ili onome, ja sam se hvalio da imam knjigu o SVEMU. Baš svemu. To nije bilo moguće nadmašiti. “Jeste li čuli, Satja ima knjigu o SVEMU!”

S vremenom, sam, naravno, spoznao onu Hamletovu (“There are more things in heaven and earth, Horatio, than are dreamt of in your philosophy“) i shvatio da ta knjiga ne može biti baš o svemu.

Neki filozofi (poput Davida Lewisa) tvrde da postoji baš sve što je moguće, drugim riječima, postoje svi mogući svjetovi. To bi čak moglo vrijediti ako je naš svemir samo divovska matematička struktura i ako on postoji naprosto zato što sve konzistentne matematičke strukture (poput prirodnih brojeva) postoje same po sebi, kako tvrdi Max Tegmark.

Matematičari su početkom dvadesetog stoljeća shvatili da ne postoji skup svih skupova. (Kad bi on postojao, postojao bi i njegov podskup X koji sadrži samo one skupove koji ne sadrže sami sebe kao element – ali onda bi X sadržavao sebe ako i samo ako se ne sadrži, što je kontradikcija, odnosno Russelov paradoks. Osim toga, partitivni skup skupa svih skupova prema Cantorovu teoremu morao bi biti još veći skup, što opet vodi u kontradikciju.)

Iako ne postoji skup svih skupova, sasvim sigurno postoji beskonačnost. Aristotel je razlikovao potencijalnu i aktualnu beskonačnost. Aktualna je ona koja je potpuna – “gotova” i već sadrži svih beskonačno mnogo elemenata, dok potencijalna nikad nije potpuna nego se u nju uvijek mogu dodavati elementi, ali nikad svih beskonačno. S vremenom je u matematici aktualna (“dovršena”) beskonačnost postala prihvaćena i uobičajena, ali ona nije intuitivna. Kao djeca shvaćamo da prirodnih brojeva ima beskonačno mnogo zato što svakom broju možemo dodati jedan – ali to je potencijalna beskonačnost, ona koja raste u nedogled, a ne sadrži “sve odjednom”.

Ipak, nedavno sam upoznao fantastičnu osobu koja umjesto fraze “i tako dalje” ponekad kaže “i tako sve”. Dakle, umjesto potencijalnog – aktualno! Nema onog neodređenog “dalje“, nego odmah “sve“. Riječ je dakle o intuiciji koja je (barem iz matematičke perspektive) na visokoj razini.

Na kraju, jedan moj doživljaj od prije nekoliko godina. Organizirao sam neko informatičko natjecanje i bio je neki problem, nešto smo sjebali, možda neki zadatak ili tako nešto. Idućeg dana na poslu sam pričao s Antom Đerekom (koji je prije mene organizirao ta natjecanja) i rekao mu da se grizem zbog te pogreške. On je tada izgovorio tu jednostavnu, tihu rečenicu: “A ne možeš sve.”

Možda je još nešto rekao, ali ovo je bio dovoljno, ta kratka rečenica puna razumijevanja, empatije i mudrosti. Napravio si mnogo, ali ne možeš sve. Ne postoji knjiga o svemu, ne postoje svi mogući svjetovi, ne postoji skup svih skupova i u životu će uvijek biti stotinu grešaka i nedovršenih stvari – nikad nećeš biti gotov. Ipak se kaže “i tako dalje”. Ne možeš sve.

Jedino o cvijeću imati stav

U knjizi Sum: Forty Tales from the Afterlives, David Eagleman predstavlja četrdeset različitih varijanti zagrobnog života. U koju od njih vjeruje? Nemamo pojma.

U knjizi How to live, Derek Sivers daje 27 odgovora na pitanje kako živjeti – a odgovori su (namjerno) međusobno kontradiktorni. Recimo, prvo poglavlje zove se Be independent, a drugo Commit.

Nitko od njih, dakle, nema jasan stav. Tako i Pavel u svojoj pjesmi Bilo bi divno, među raznim divnim stvarima, navodi i da bi bilo divno “jedino o cvijeću imati stav”.

A Blogaritam, ima li on stav? Biste li radije iznosili stav ili stavljali iznos?

Pojednostavljeno rečeno, za svaku moju objavu potrebno je neko pitanje i neki odgovor. Naglašavam neki. Kao što se nekad može naslutiti, ja ne stojim nužno iza onoga što pišem, kao što ni pjevača ne treba poistovjećivati s pjesmom koju pjeva. (Recimo, u pjesmi First we take Manhattan Leonard Cohen pjeva iz pozicije terorista, istražuje njegov um, što ne znači da se slaže s onim što u njegovo ime govori.)

Ovdje izražavam misli koje smatram lijepima, oblikujem ih, ispitujem, a hoću li se s njima složiti – to odlučujem možda sutradan, ili uopće ne odlučujem. Ljudske su misli uglavnom kaotične, egoistične ili besmislene, zato je divan posao rudariti i uzgajati one koje su donekle smislene i uživati u njihovoj ljepoti. To je poanta “filozofije” onako kako je doživljavam: kao granu umjetnosti, a ne kao produžetak znanosti ili religije; bez pretenzije za istinom. Ne dijeli lekcije, možda samo inspiraciju: ovo su samo glasovi koji kao male oaze reda izranjaju iz sveopćeg kaosa. I ovdje – kao u vrtu, kao u glazbi – ne postoji dobro i loše, ispravno i pogrešno; ovo je samo igra.

Sada će netko primijetiti da po toj logici i ovaj glas, točnije stav izražen u ovoj objavi, nije apsolutan i da možda ni u njega ne vjerujem. Ali onda to znači da zapravo… Hm… Malo sam se izgubio u logici, priznajem.

Novogodišnje odluke?

Sjećate li se scene iz kultne komedije Kako je počeo rat na mom otoku? Kada Blaž po dolasku na otok pita gdje je Kasarna narodnih heroja, luckasti prolaznik dramatično mu odgovara: “Nema. Nema narodnih heroja.”

E pa tako kad mene pitaju koje su mi novogodišnje odluke (a dosad me, priznajem, još nitko nije pitao), ja odgovaram: Nema. Nema novogodišnjih odluka!

Možda ih i ima, ali su implicitne, ugrađene u aktivnosti kojima sam ovaj put okupiran toliko da su neki ciljevi sasvim očiti. Toliko samorazumljivi da nije imalo smisla stavljati ih na papir. Kada razmišljam o odlukama i ciljevima, znači da sam malo pogubljen ili da mi je dosadno.

Na tragu te logike, Oliver Burkeman primijetio je da se najslobodnije osjeća u trenutcima neke akutne krize (emergency) jer tada ne mora razmišljati što mu je činiti, nego je očito.

U takvim trenutcima čovjek je “on top of things” jer je na pravom mjestu u pravo vrijeme. Po defaultu nije tako: u glavi je stalno nekakva suptilna, pozadinska to-do lista svih stvari koje bih trebao ili mogao napraviti. Nju je nemoguće očistiti. Nemoguće se smiriti, uvijek postoji nešto u bliskoj ili daljoj budućnosti što treba obaviti ili što se treba dogoditi, stalno pomišljam na idući sat, dan ili mjesec – s iluzijom da ću se smiriti kad napravim tu neku stvar (ili deset njih, ili pedeset) ili kada dođe nešto što iščekujem.

Rješenja nema, ali baš to je dio rješenja: shvatiti da je vrijeme neukrotivo, da bi mi trebalo sedamdeset života da sve napravim, da nikad neću očistiti to-do listu, da će uvijek postojati beskonačno mnogo vrijednih stvari koje propuštam, i da je zato najbolje sve pustiti, odustati od cijelog to-do projetka. Pronaći jednu stvar koju sada vrijedi napraviti. To ponavljati u nedogled.

POKLON-i

Ovo nije objava o poklonima, nego o POKLON-ima. Dopustite da objasnim!

Jednom davno, prije nekoliko tisuća godina, živio je seljak koji je proizvodio mnogo pšenice. Svoju je pšenicu drugima davao u zamjenu za dobra koja su oni imali: ovce, koze, meso, ulje, sol, robove i slično. Primao je zaista sve i svašta, što god bi kupac imao, i to mu je već dopizdjelo. Nije više znao što bi učinio s toliko ovaca i toliko robova.

Ali onda, jednog dana, iz nepoznatog smjera pojavi se lijepo odjeveni gospodin i seljaku za sto kora pšenice dade običan papirus.

“Što je to? Jel ti mene zajebavaš?” upita seljak.

“Ovo je papir za koji je car proglasio da vrijedi jednako kao i sto kora pšenice. Možeš ga drugima dati za bilo što, za bilo koju hranu i bilo koja druga dobra, i moraju ga primiti.”

Seljak sav sretan izgrli i izljubi gospodina koji mu je, umjesto još jedne ovce ili koze, darovao tako spasonosan papir.

A sada jedna novija priča.

Po lancima šoping centara tražio sam poklone za obitelj, prijatelje i rodbinu, izmoren od loših ideja i manjka inspiracije. Znao sam da, možda, oni prolaze istu muku kupujući poklone meni. Što da radim da svim tim šalicama i džemperima koje dobivam?

Ali onda se iz nepoznatog smjera pojavio moj stari znanac – nazovimo ga Slavko – i uručio mi svoj poklon. Bio je to običan papir.

“Što je ovo? Jel ti mene zajebavaš?” upitao sam ga.

“To je POKLON!”

Evo što sam dobio:

Jako sam se razveselio i sav sretan izgrlio Slavka, jer upravo me spasio od kupovanja jednog poklona, a ujedno i omogućio da nekom svom prijatelju poklonim istu količinu radosti darujući mu POKLON, kojim će on onda dalje razveseliti nekoga drugoga – i tako dalje!

Odlučio sam biti do kraja darežljiv pa i mnogim drugima priuštiti ovo zadovoljstvo: za Božić ću svim svojim prijateljima isprintati i darovati POKLON-e. Ta će se radost od njih poslije širiti dalje. Neka zabava počne!

(Da ne bi došlo do inflacije, Slavko i ja jedini imamo ovlasti tiskati POKLON-e. Želite li dobiti POKLON, pošaljite mi fizički poklon u istoj vrijednosti, a ja ću vam izdati odgovarajući POKLON.)

Sretan Božić!

Ima nešto u ponavljanju

Rečenica iz naslova inspirirana je sličnom rečenicom koju sam izgovorio prije nekoliko godina. Držao sam neku radionicu iz programiranja i polaznicima sam dao zadatak nadopuniti neki kod koji sam projicirao na ploču. Zamolili su da im pošaljem taj kod kako ga ne bi morali pretipkavati s ploče, ali odgovorio sam: “Ima nešto i u prepisivanju”.

Za prepisivanje je jasno, ali što ima u ponavljanju?

Jeste li čuli pjesmu Rolling Stonesa, Hot Stuff? (Ne onaj poznatiji Hot Stuff Donne Summer, ovo je sasvim druga pjesma.)

Ta pjesma, koja otvara njihov album Black and Blue (poseban i upečatljiv, iako manje popularan) – to je mantra. Neki će reći da je dosadna. Sastoji se, u suštini, samo od jednog kratkog rifa koji se ponavlja, ponavlja i ponavlja, dulje od pet minuta, uz povremene umetke i sporadične ukrase različitih instrumenata. Momci su se potrudili istaknuti da je poanta u glazbi, jer tekst je u toj pjesmi sasvim drugotan: osim ponavljajućeg “hot stuff, can’t get enough”, Jagger izvikuje (ili reži) nekoliko duljih stihova tek u drugoj polovini pjesme, a i ti uzvici djeluju kao slučajni, improvizirani dodatak, izvan melodije. Ponavljajući rif jedino je što u toj pjesmi djeluje isplanirano, stabilna baza ispod razigranog kaosa. I tek pri kraju pjesme, kad se pitaš dokle će još ovako, prosvijetli se značenje onoga “can’t get enough”.

(Stonesi imaju još jednu sličnu pjesmu: Slave s albuma Tatooo You.)

Ima nešto u ponavljanju. Nije slučajno što u religijama postoje milijun puta izgovarane mantre ili riječi koje se iste ponavljaju na svakoj misi i na svakom zrnu krunice. I što se meditacija zasniva na promatranju daha: udah, izdah, udah, izdah i tako tristo puta, svaki dan, i opet i opet, godinama, promatranja radi, bez drugog cilja. (Na jednom zen crtežu meditiraju dva redovnika – mlađi je zbunjen, a stariji mu objašnjava: “Nothing happens next. This is it.”)

Ponekad u razgovoru (ili porukama) znam ponoviti pitanje dva, tri ili više puta ako me sugovornik nije doživio, ne mijenjajući ni boju ni intonaciju glasa, jer uopće mi ne smeta ponavljati se. Ima nekog radosnog prkosa u tome kada nešto ne uspijevaš pa smireno pokušavaš, pokušavaš, pokušavaš bez prestanka, crpeći snagu upravo iz činjenice da si sposoban mirno pokušavati bez prestanka. Ima nešto u kucanju sedamsto puta na sedamsto vrata. Ima nešto u opetovanim neuspjesima, u praštanju sebi i drugima ne sedam puta, već sedamdeset puta sedam.

Ima, u konačnici, nešto i u plesanju; ima nešto u tim klubovima gdje je elektronička glazba toliko primitivna i repetitivna da je mnogima dosadna, ali baš ta jednoličnost i jednostavnost omogućuje potpuno prepuštanje koje može trajati satima. Ne treba mnogo tonova, ne treba mnogo riječi: sve je već izrečeno, sve je već odsvirano, preostaje samo radosno ponavljanje.