San u busu je oblik meditacije,
Tijelo u zavojima zibaju valovi
I ima nešto od popodnevnih dječjih snova.
(…)
Krevet je ovdje udobniji od onog na otoku.
Nakon dugo vremena uspavat će me tramvaji.

— Jakob Filić, iz pjesme Povratak

Jakob očito zna spavati. I ja znam spavati, ali samo u tišini: kakva sreća da ne živim pored tramvaja! Volio bih da me netko nauči spavati: u autobusu, pored prometne ulice, uz bučne susjede ili ukućane.

To je pitanje koje se ne tiče samo buke ili čepića za uši (inače, ako koga zanima, upotrebljavam one spužvaste, jednokratne, iz Müllera; nisu savršeni, ali nisam ni ja), nego se tiče duboke osjetljivosti ili, s druge strane, prepuštenosti životu. Povjerenja. Prije desetak godina pitao sam prijatelja kako uspijeva zaspati pored cimera koji hrče, a on je rekao da cimerovo hrkanje doživljava pozitivno, kao znak da “on spava, pa ću i ja”. Koji pozitivac! Kad me u stanu u Utrinama budilo i izluđivalo kasnonoćno ili ranojutarnje lupkanje u cijevima grijanja, mama mi je rekla da njoj to ne smeta jer je podsjeća da imamo grijanje, da nam je toplo. Njenu pozitivu možda nikad neću imati.

Kako se to spava? Stonesi u pjesmi Sleep Tonight kažu: “All you got to do is close your eyes“. Stvarno? Zaista, čovjek – kako bi zaspao – ne treba učiniti ništa. Ponekad je baš to ništa najteže. Ipak, istina je da život zaista može pričekati dok odspavam. Da ne moram smisliti i riješiti, da stvari mogu po noći ostati neriješene; da je, u konačnici, sve u redu i da je svijet suštinski sigurno mjesto, čak i kad je buka. Vjera ili povjerenje u život, dođe ti na isto.

—

P. S. Prigodno, stihovi iz moje bilježnice, od prije nekoliko godina:

nešto jesam
ali nisam neki spavač

recimo, kad legnem
treba vremena da i svijet
sa mnom se smiri
pomiri i legne
i da se poslije tog traženja
napokon sjetim nečega
dovoljno nebitnog
da zaspim

neki uspiju odmah
neki čvrsto
dugo
mirno i duboko
kao more pored tebe spavaju

a ti
hodaš na mekim prstima
jer nisam more

“Ali hajd, ispruži ruku prema tami”

– Luca Kozina, iz pjesme “U središte tebe”

“Kad ti je hladno, neka ti je posve hladno. Kad ti je vruće, neka ti je posve vruće.”

– Zen izreka

Savjet iz autoškole: kad ti auto prokliže, okreni kotače u smjeru u kojem kliziš kako bi povratio prianjanje. Kontraintuitivno je – zar zaista želim okrenuti volan prema provaliji? – ali to je jedino rješenje.

Na nekom koncertu Stonesa netko je iz publike, usred pjesme, nešto bacio na Micka Jaggera – ne sjećam se detalja, ali mislim da nije bilo prijateljski. A Mick, umjesto da ustukne i odmakne se kao što bi mnogi instinktivno učinili, pjevajući je krenuo prema publici i mjestu odakle je predmet stigao. Tako sam barem zapamtio. Nije to bilo promišljeno, bio je tek trenutak koji mnogi nisu ni opazili – ali odražava duboki instinkt.

Kad te netko progoni u snu, rješenje je obično prestati bježati i okrenuti se prema njemu. Pustiti mu da te uhvati, da te pojede, da ti prožme tijelo i prođe kroz njega. Izloži se strahu i demonima: dotakni ih, vidjet ćeš, načinjeni su od papira (iz gore citirane pjesme). Ako bježiš od anksioznosti, pokušaj je osjetiti što više i jače. Pronađi je u tijelu i pusti je da gori. Pa što ako me nikad ne prestane boljeti?

Pokušavam ovim slikama dočarati unutarnji stav, psihološku istinu kojoj sve češće konvergiram: umjesto od, ići prema. Ali ne mislim sad na akcije, riječi i djela. Ispod, u tijelu, stvari su primitivnije: ondje se, od časa do časa, igra svodi samo na dva moguća poteza. Otpor ili prepuštanje, kontrakcija ili širenje, ne ili da. Ako sam išta shvatio o duhovnosti, to se sve može svesti na jedan jedini slog: da.

Opet, ne mislim na ponašanje, nego na potez unutarnjeg tijela. A onda bihevioralno, prema van, može slijediti i ostanak i odlazak, i mir i borba, kako za koga i u kojoj situaciji. Nekad ćemo uspjeti, a nekad je teža i važnija misija ne uspjeti, razočarati, upropastiti i onda unatoč svemu ostati potpuno u toj nevolji, uza sebe, bez krivnje i s ljubavlju.

Ne je otpor: tijelo koje ne prihvaća ono što doživljava, brani se, grči se, negira svijet. (Kad kažem svijet, ne mislim na neki objektivni svijet, nego na ono u što sam sada i ovdje uronjen: možemo ga zvati i stvarnošću, sadašnjošću, bogom.) S druge strane, Da otpušta svaki stisak (često se i doslovno u tijelu nešto otkoči): neka bude strah, neka bude patnja, tuga, plač, drhtanje, ili radost. Prepuštanje je raspelo, Isus na križu raširenih ruku, dopuštenje da nas svijet zapljusne najjače što može, da ga osjetimo. Da budemo svijet. Prkosno predavanje Njemu, čak i kad je neprijatelj: beskonačno povjerenje. Ljubav, amor fati; ne tražim ništa i neka mi se dogodi bilo što.

“Sve druge su mi bezveze”, kaže prijatelj, “osim Madison”.

Tko je Madison?

Ali Madison još ne postoji. To je apstraktni placeholder za ono što on želi. U grubim obrisima bila bi to američka cura, ali ni to nije sigurno. (Ime prijatelja poznato je redakciji, ali ga ne otkrivamo za slučaj da ga gugla neka neamerikanka.) Commencing project Madison!, nedavno je napisao na story.

Moja interpretacija? Ovo je duboka filozofska ideja. Kao što vjernici priznaju da ne znaju što je Bog, tako ni on ne zna što je Madison. Zna da postoji nešto – ili je, zapravo, dovoljno da želi da postoji nešto – što će ga obuzeti ili ga već obuzima, ali je zasad bez jasnog opisa, i to je Madison.

“Ja smisao zapravo ne znam”, rekao je jedan vjernik, “ali težim prema njemu.” Jedan drugi vjernik, kad sam ga pitao zašto misli da je sve to u što vjeruje istina, odgovorio je – potpuno svjestan da me taj odgovor ne zadovoljava – kako on hoće da je to istina i tako čini. Tražite najprije kraljevstvo, kaže Isus, drugo je nebitno i nadodat će vam se. A što je kraljevstvo? Ni on ne kaže preciznije nego: zrno gorušice, rijedak biser, blago zakopano na njivi, Madison. I nije li ono “prodaj sve što imaš” analogno ovome “sve druge su mi bezveze”? Sveta je neuznemirenost svime što nije Bog.

Privlači me ideja da projekt Madison bude ono što me drži budnim iako je nepoznato – poznat je tek približan smjer – a toliko je važno da umanjuje značaj svega ostalog (dakle, svega). Težim, idem, radim i krivudam u smjeru koji mi se čini madisonski, i budim se svakog dana radi tog projekta. I odlazim prema istoj nepoznatoj zvijezdi, rekao bi Josip Pupačić. Zvijezda se skriva i premješta iza svakog novog ugla; razbijam se o zidove i nastavljam ići.

Dobri su i konkretni ciljevi. Oni, međutim, određuju; sužavaju neograničeni potencijal neodređenog. Treba paziti da nas ne vežu, da ne zaboravimo Madison. On je praznina, kuća u koju stane beskonačno mnogo.

Prije godinu dana pisao sam kako novogodišnje odluke ne funkcioniraju, a prije dvije godine kako moraju biti već prisutne (kao dio života) i toliko očite da ih je glupo nazvati “novogodišnjim odlukama” (jer inače neće funkcionirati). Ne postoji “novi list”. Ono što radim danas, na staru godinu, to ću raditi i u novoj godini. Što ne radim danas, neću raditi ni sutra.

Postoje, ipak, dvije kategorije odluka koje donekle funkcioniraju (u smislu da mogu potrajati), a to su odluke koje imaju trenutni učinak u vanjskom svijetu. Dopustite da objasnim!

Prvu kategoriju takvih odluka zovem predbilježbama. Riječ je o fizičkim koracima koji olakšavaju ili povećavaju vjerojatnost provođenja ciljne aktivnosti. To su, primjerice: kupnja blendera za zdrave smoothije, učlanjenje u teretanu, kupnja pretplate za kazalište ili za dućan zdrave hrane, dogovor o redovitom druženju s prijateljima, kupnja glazbenog instrumenta, instalacija aplikacije za upoznavanje, kupnja pametnog prstena i tenisica za trčanje, plaćanje kotizacije za idući njujorški maraton, naručivanje na psihoterapiju, prosidba, kupnja tečaja o uzgoju rotkvica i slično. Sve ove odluke imaju neki trenutni učinak u vanjskom svijetu: ne događaju se samo u našoj glavi, a uloženi novac povećava vjerojatnost da ćemo se držati zacrtanog. Unatoč tome, nema garancije da će se predbilježba ostvariti, da ćemo zaista svirati kupljeni instrument ili redovito ići u teretanu. Jednom davno upisao sam se u planinarsko društvo, platio godišnju članarinu i dobio lijepu iskaznicu, ali nisam otišao ni na jedan jedini izlet s njima. Da se razumijemo, nisam ja bio lijen (mislim da ta riječ nema smisla), ja jednostavno nisam želio planinariti, a pogreška je bila u samozavaravanju da želim. Volio sam ideju planinarenja, ali ne i planinarenje samo. Tako je kad volimo nešto u ideji, ali zapravo ne uživamo u odgovarajućem procesu. Naučimo to razlučivati i bit ćemo pametniji.

Drugu kategoriju odluka s trenutnim učinkom zovem eliminacijama; to su jedine odluke koje odmah uspijevaju jer su jednokratne i ne impliciraju nikakav kasniji angažman. One su u nekom smislu suprotne od predbilježbi; to su odbilježbe kojima trajno uklanjamo neku aktivnost ili kontraproduktivan dio života. Primjeri: brisanje neke aplikacije ili računa na društvenoj mreži (ne samo deaktivacija, nego brisanje), prodaja televizora ili igraće konzole, doniranje iznosa koji bi tijekom iduće godine otišao na alkohol/cigarete/smeće-hranu, napuštanje vjerske organizacije, davanje otkaza, raskid veze, vazektomija, odvoz glomaznog otpada iz podruma… (Nemojte napraviti baš sve od navedenog.) Za razliku od predbilježbi, eliminacije obično nisu reverzibilne, zato treba paziti i ne zajebavati se previše. Uvijek se treba zapitati: je li to dobro ili loše?

Ali u konačnici, ništa mi ne moramo. Možemo se uopće ne zamarati optimiranjem života i pametnim trošenjem vremena. Ne moramo odlučiti ništa. Kad su toliki ljudi potratili svoje živote, valjda smijem i ja.

Vrijeme je darivanja! Odavno sam uvjeren da trebam što više pomoći bićima s manje životne sreće, što je ponekad najlakše doniranjem. Ali ne feelerski, po nekom oglasu, slici ili videu, nego racionalno, pažljivo, ondje gdje će mojih sto ili tisuću dolara učiniti najviše dobra. Nema smisla donirati za učinak X ako za isti novčani iznos možemo na drugom mjestu (npr. u Africi) izazvati učinak od 100X! Većina ljudi pazi na svoj novac i važe kad nešto kupuje, uspoređujući koliko čega dobiva za određenu cijenu – ali samo manjina radi sličnu analizu kada donira. Većina donacija mogla bi, na drugim mjestima, učiniti sto do tisuću puta više nego što sada čini.

Na kojim mjestima? Srećom postoje organizacije poput Give Well koje rješavaju taj problem, pronalaze najbolje karitase i preusmjeravaju im novac. (Primjer: za $7 jedno se dijete u Africi zaštiti protiv malarije, a svakih $5000 statistički spasi jedan život, uz mnoge druge pozitivne popratne učinke.) Njihov je rad prava znanost, uzimaju u obzir cijelu kaskadu učinaka i pod velikim su povećalom efektivnih altruista (EA ❤️) koji znaju da je svaki život važan i da su stoga važne metrike – broja života, kvalitete života itd.

Želim u nekom trenutku potpisati 10% Pledge kojim se (neformalno) obvezujem donirati 10% svojih primanja efektivnim organizacijama. Ali nisam još spreman na taj korak i shvatio sam da neću biti još neko vrijeme. I onda sam, u duhu antiperfekcionizma, odlučio napraviti barem nešto i donirati ne 10%, nego tek 2% svojih ovogodišnjih primanja. I to je nešto! Pola moje donacije otišlo je u EA Global Health and Development Fund, a pola u EA Animal Welfare Fund. Riječ je o “metakaritasima” poput Give Well-a. Ako biste radije donirali izravno, ove su stranice dobra polazna točka, a dobar izvor informacija i različitih mišljenja je EA forum.

Ako donirate, slobodno se pohvalite. Ako se netko javno pohvali da je učinio dobro djelo, i ako ta pohvala potakne nekoga da i on učini dobro djelo, učinjena su barem dva dobra djela. Štoviše, potencijal daljnjeg širenja je neograničen. Bitan je učinak, bitno je djelo, a motivacija je nebitna u usporedbi s učinkom. Ako netko učini dobro djelo iz egoističnih razloga, ono je i dalje učinjeno. Sebičnost je dobra ako nas potiče na dobra djela. Naravno, doniranje ne treba biti psihološki supstitut za nešto što izbjegavamo i ne oslobađa nas odgovornosti za ostale (neposrednije) moralne i druge imperative života – najbliži su nam uvijek najbliži. Ali ako je “dobar osjećaj” jedan (ili čak ključni) od razloga za doniranje, u tome nema ništa loše. Zapravo nema veze osjećao se ja dobro ili loše, sebično ili empatično, hoću li dobiti neko “priznanje” ili ne – dok god se čine dobra djela (jer to je cilj). Ako smo racionalni, čak i egoistični možemo svijet učiniti boljim.

(Prošlogodišnja objava slične tematike nalazi se ovdje.)

Nakon što sam, ranije, bio napisao tekstove Kako se pripremiti za ljeto i Kako se pripremiti za jesen, rekli su mi ljudi da očekuju nešto i za zimu. Razmišljajući što bih napisao na ovu temu, shvatio da sam da nema potrebe – društvo je već odavno izumilo sasvim adekvatnu psihološku pripremu za zimu i svu tu hladnoću i mrak.

Naime, kako ja vidim stvari, onaj pravi psihološki smisao adventa i Božića ne leži u kršćanstvu, u duhovnom – nego upravo u svjetovnom, poganskom, u onome što Božić zapravo jest. A to je distrakcija. Nemojte se žaliti ako vam je Božića na trenutke i previše – to je njegov smisao. Sjaj svih tih kuglica i lampica, kuhanog vina, fritula, crkava, polnoćki, pjesama, poklona, gužve, prezauzetosti, umora i svega ostalog – to je ono što nas tako lijepo i uspješno odvlači od mračnog i hladnog pada u početak duge zime. Božić je evoluirao kao svjetionik koji zaklanja pogled na tmurne i ledene mjesece pred nama. On je precizan cilj naše jurnjave, točka koja nadglasava i prosinac i sve ono što slijedi: siječanj, veljaču i odgovarajuća ljudska stanja smrzavanja. Religija nije drugo nego psihologija: ponekad loša, a ponekad sjajna kao Božić. Da, počinje zima, ali svjetla adventa zovu – još smo tu.

Ne trebamo se, dakle, pripremati za zimu – civilizacija je to već riješila. Ili se barem dobro pobrinula za to: problem pripreme za zimu sveden je na (ipak lakši) problem pripreme za Božić, a u taj smo problem – ili rješenje – svi gurnuti, voljeli mi Božić ili ne. Zato uživajmo u tim gužvama. Ljudska civilizacija, uza sve svoje nevolje i promašaje, pametna je mašina koja na razini stoljeća i tisućljeća ipak rješava probleme. Zajedno smo u ovome.

Čistio sam podrum pa sam našao nekoliko zaboravljenih stvari koje vam želim opisati i potencijalno donirati.

• Akvarij. Naizgled prazan akvarij s nevidljivom zlatnom ribicom koja, umjesto da tvoje tri želje ispunjava, ona ih ispražnjava – gasi. Kad želja nestane, problem je riješen.
• Obrat. Nevidljivi dim za promjenu smisla života. Udahni ga i tvoj će dosadašnji smisao nestati, a zamijenit će ga novi – nasumično odabran između devedeset šest različitih potencijalnih smislova.
• Sloboda. Staklenka koja, kad je razbiješ, briše prošlost cijelog svemira: sve do trenutka razbijanja. To znači da nijedne prethodne pogreške ili nevolje uopće nije bilo. Početak bez kajanja i tereta, sloboda od svega što misliš da se dogodilo. Sadašnjost će ostati netaknuta pa nitko neće ništa primijetiti. Samo ti ćeš znati da ne treba vjerovati sjećanju.
• Iskra. Nevidljivi začin za svakodnevne trenutke. Izvana se neće ništa promijeniti, ali život će dobiti neobjašnjivu dubinu, duh, živost i sjaj za koje ćemo znati samo ti i ja.
• Zaustavljač. Gumb koji zaustavlja sve čestice u svemiru na dvjesto godina. Budući da se tako zaustavlja i svijest, nitko neće ništa primijetiti: izgledat će kao da gumb ne radi. Ali bit ćemo dvjesto godina stariji.
• Selidba. Staklenka koju, kad je razbiješ, zamjenjuje tvoje tijelo s mojim: ti ćeš postati ja, a ja ću postati ti. Moj um i sjećanja prelaze na tebe, a tvoja na mene. Zamjena će biti tako brza i savršena da nećemo primijetiti baš nikakvu promjenu: izgledat će kao da ne radi. Ali radi.

Javite se, nema veze što je nevidljivo.

Ako sretneš sretnog čovjeka i pitaš ga zašto je sretan, a on ti kaže – zato što imam ovo i ono, dobro mi se odigralo ovo i ono… On je rob okolnosti.

Ako sretneš sretnog čovjeka i pitaš ga zašto je sretan, a on ti kaže – zato što sam zadovoljan učinjenim, bio sam dobar i vrijedan… On je rob samome sebi.

Ako sretneš sretnog čovjeka i pitaš ga zašto je sretan, a on ti kaže – zato što nemam ovo ni ono, loše mi se odigralo ovo i ono, nisam zadovoljan učinjenim, nisam dobar i vrijedan, sve sam zajebao, ali ja svejedno biram biti sretan, u inat okolnostima i samome sebi… On je rob sreće.

Ako sretneš sretnog čovjeka i pitaš ga zašto je sretan, a on ti kaže – ne znam zašto! – on je sretan.

Ako sretneš nesretnog čovjeka i pitaš ga zašto je nesretan, a on ti kaže – ne znam zašto! – on je sjeban.

Ako sretneš nesretnog čovjeka i pitaš ga zašto je nesretan, a on ti kaže – imam ovo i ono, dobro mi se odigralo ovo i ono, zadovoljan sam učinjenim, bio sam dobar i vrijedan, nisam ništa zajebao, ništa uprskao – zbog toga sam baš nesretan… On je nesretan.

Zamišljam sljedeću raspravu materijalista i dualista.

Dualist: Pretpostavimo, dragi prijatelju, da je tehnologija napredovala toliko da imaš potpuni uvid u sve materijalne potankosti nečijeg mozga, do razine elektrona, a i niže ako treba. Dakle, znaš točne pozicije svih neurona i neurotransmitera; znaš koji neuroni su međusobno povezani i kakvim vezama; znaš koji su od njih aktivni u danom trenutku; za svaki električni impuls možeš točno znati put kojim se prenosi i vrijednosti svih fizikalnih mjera; i tako dalje. Možeš saznati svaku fizikalnu činjenicu koja ti zatreba. Pretpostavimo da, dodatno, imaš neograničenu računsku moć.

Materijalist: U redu. Pretpostavio sam.

Dualist: Moje je pitanje: bi li u takvoj situaciji mogao znati o čemu osoba razmišlja u danom trenutku? Naravno, ne smiješ je pitati. Na primjer, ako razmišlja o košarci, bi li to mogao znati na temelju potpunog uvida u njezin mozak? Ako ne bi mogao, zar to ne dokazuje da fizikalne činjenice nisu dovoljne – da ne opisuju cijelu stvarnost?

Materijalist (nakon malo razmišljanja): Mogao bih znati, ali bili bi mi potrebni i podatci iz prošlosti dotične osobe. Morao bih pratiti koji su se skupovi neurona aktivirali u njezinu mozgu u trenutcima kad je, primjerice, gledala košarku ili pričala o njoj. Te su činjenice (gledanje košarke, izgovaranje određenih riječi i slično) i dalje materijalne. Tako bih mogao korelirati odgovarajuće pojmove, poput košarke, s paljenjem određenih skupina neurona. Onda bih u danom trenutku pogledao koji neuroni su aktivni i u povijesnoj “tablici” pronašao odgovarajući pojam. Naravno, ovo je tek grubi odgovor, ali mislim da je na dobrom tragu. Načelno je moguće, da.

Dualist: U redu, slažem se. Ali – i tek sad slijedi moja prava poanta – ne priznaješ li tim odgovorom da, zapravo, paljenje odgovarajućih neurona nije košarka?

Materijalist: Naravno da nije. Paljenje neurona je samo misao o košarci.

Dualist: Ali što to uopće znači? Paljenje neurona je paljenje neurona! Gdje je tu ikakva misao, ikakva košarka?

Materijalist: Ne razumijem pitanje.

Dualist: Pretpostavimo da osoba zamišlja narančastu košarkašku loptu. Pretpostavimo i da nigdje u blizini nema nikakve lopte, čak ni narančaste boje. U mozgu također nema ništa narančasto ni loptasto. Gdje je onda ta njena lopta? Gdje je sadržaj njezine misli? Nema ga u materijalnom opisu – on samo govori o paljenju neurona. A ipak, ako osoba misli na narančastu loptu, ta se slika mora negdje nalaziti!

Materijalist: Ta slika jest paljenje neurona.

Dualist: Kako je to moguće? Što to uopće znači?

Materijalist se duboko zamislio.

(Nastavit će se…)

Ponekad se u noći probudim čudeći se postojanju. U toj prvoj sekundi – kad još ne znam za sebe – postoji samo sirovi bitak, netaknut mišlju. To je upravo ono što je inače krajnji cilj meditacije: ne znati ništa, čuditi se umom novorođenčeta, utjeloviti najdublji koan zena koji glasi: Što je ovo?

A koju sekundu poslije, kad dođem sebi, čudim se što uopće išta postoji. Moj um možda nikad neće sažvakati tu nepotrebnu, arbitrarnu, neelegantnu anomaliju postojanja.

Prije ikakvog opažanja svijeta postojale su tri mogućnosti. Prva je da ne postoji ništa – apsolutno ništa, ama baš ništa – i na tu bih se mogućnost kladio s 99% vjerojatnosti. Druga je mogućnost da postoji sve (koliko god bilo teško definirati to sve) i vjerojatnost te mogućnosti bila bi nekih 0.9%. Napokon, treća je mogućnost da postoji samo neki svijet, svemir ili što već – s vjerojatnošću od 0.1%.

Nažalost, nakon opažanja da ipak postoji barem jedan svijet (ovaj naš), prva je mogućnost empirijski eliminirana. Zato vjerujem u ovu drugu, da postoje svi mogući svjetovi. Prihvatimo li da je naš svemir matematička struktura, možemo preciznije reći da postoje sve matematičke strukture. (Konzistentne ili možda samo izračunljive? Slutim da su oba ta koncepta neprikladna i da ćemo tek pronaći onaj fundamentalniji.)

Daleko mi je lakše prihvatiti postojanje matematičkih struktura kao iskonsku i neobjašnjivu činjenicu, nego ikakvo drugo postojanje. Matematika je jedini bog koji je dovoljno primitivan da može postojati tek tako – ili iz čiste nužnosti. Ona ima taj just-is karakter, njezine istine slijede same od sebe, nužno. Stanovnici drugačijih svemira dolaze do istih prostih brojeva.

(Unatoč svemu tome, filozof u meni ne prebolijeva činjenicu da ne vlada ništavilo. Pa kako, pobogu? Kako je moguće da IŠTA postoji??? Sveznajući mi glas odgovara: Da ne postoji ništa, ti opet ne bi bio zadovoljan. U pravu je.)

Moje je stajalište u manjini; pretpostavljam da većina fizičara ipak vjeruje samo u naš svemir. Možda u duši negiraju da je svemir matematička struktura, iako cijela fizika upućuje na to. U svim modelima koje imamo, sve slijedi iz jednadžbi koje opisuju – točnije jesu – svojstva fundamentalnih čestica, struna ili polja. Kada kvark opišemo brojevima, odredili smo sva njegova svojstva, bez potrebe za ikakvom dodatnom “supstancom kvarkosti” koja se ne bi nalazila u tim brojevima. It’s relations all the way down! Čak i vrijeme je relacija unutar statičnog 4D svemira. Nama se čini da protječe i da se stvari mijenjaju, jer smo lokalizirani u određenim koordinatama kao točke na liniji unutar prostorvremena, kao likovi na stranicama gotove knjige.

Neki će reći da postoji razlika između svemira i njegovog opisa, kao što postoji razlika između teritorija i mape koja prikazuje taj teritorij. Ali to nije dobra usporedba jer je svaka zemljopisna mapa jako daleko od pravog opisa teritorija. Kad bi mapa bila vjerna teritoriju u svim detaljima, do na svako zrno pijeska, do atoma i niže, onda zaista ne bi bilo razlike između mape i teritorija. Tako nema ni razlike između svemira i njegovog matematičkog opisa, koji je kompresiran u jednadžbe.

Istina, još ne znamo sve o svemiru i stoga još nemam neoboriv dokaz da je on matematička struktura (barem dok AI godine 2031. ne odgonetne svu fiziku). Ali ja zaista ne mogu zamisliti nikakvu drugu mogućnost. Ne mogu zamisliti da postoji išta što (nakon raspetljavanja) nije svedivo na matematičke relacije.

A ipak, vjeruje se da osim jednadžbi postoji nešto što ih oživljava, razlog iz kojeg one nisu samo mrtvo slovo na (nepostojećem) papiru. Riječima Stephena Hawkinga:

“Even if there is only one possible unified theory, it is just a set of rules and equations. What is it that breathes fire into the equations and makes a universe for them to describe? (…) Why does the universe go to all the bother of existing?”

Tvrdim da nije potrebna nikakva vatra koja bi oživjela jednadžbe; one same su dovoljne. To sam pokušao argumentirati u tekstu Zašto ovaj svemir, a ne neki drugi?, a skraćena verzija argumenta je sljedeća:

1. Naš svemir je matematička struktura S.
2. Minimalna promjena na S daje matematičku strukturu X. Ta struktura sadrži svjesnog promatrača koji percipira fizičko postojanje i tvrdi isto što i mi.
3. Nema ontološke razlike između S i X. Ne možemo reći da S postoji, a X ne postoji.

Naime, onaj tko pretpostavlja “vatru” – supstancu postojanja koja “oživljava jednadžbe” – postulira nešto što je nemoguće percipirati. Jer sve što percipiramo određeno je jednadžbama, kao i sama sposobnost percepcije. Nečija tvrdnja ja postojim sadržana je u jednadžbama, neovisno o tome jesu li one “oživljene”.

Postoje argumenti da vjerojatno živimo u simulaciji koja se izvodi na nekom nadsvemirskom računalu. Oni koji to tvrde ne shvaćaju da, ako je svijet moguće simulirati – što znači da je on (izračunljiva) matematička struktura – onda simulacija nije potrebna, tj. sasvim je svejedno je li ona pokrenuta ili ne. Simulacija bi služila jedino tome da netko drugi promatra naše postojanje. Ono je relacija utkana u matematičku strukturu, i ne ovisi o stanju računala hipotetskih bića koja simuliraju naš svijet: jednako bismo postojali i da ih nema. Slobodnije rečeno, čak i da ne postoji ništa, svijet bi postojao.