Prije godinu dana pisao sam kako novogodišnje odluke ne funkcioniraju, a prije dvije godine kako moraju biti već prisutne (kao dio života) i toliko očite da ih je glupo nazvati “novogodišnjim odlukama” (jer inače neće funkcionirati). Ne postoji “novi list”. Ono što radim danas, na staru godinu, to ću raditi i u novoj godini. Što ne radim danas, neću raditi ni sutra.

Postoje, ipak, dvije kategorije odluka koje donekle funkcioniraju (u smislu da mogu potrajati), a to su odluke koje imaju trenutni učinak u vanjskom svijetu. Dopustite da objasnim!

Prvu kategoriju takvih odluka zovem predbilježbama. Riječ je o fizičkim koracima koji olakšavaju ili povećavaju vjerojatnost provođenja ciljne aktivnosti. To su, primjerice: kupnja blendera za zdrave smoothije, učlanjenje u teretanu, kupnja pretplate za kazalište ili za dućan zdrave hrane, dogovor o redovitom druženju s prijateljima, kupnja glazbenog instrumenta, instalacija aplikacije za upoznavanje, kupnja pametnog prstena i tenisica za trčanje, plaćanje kotizacije za idući njujorški maraton, naručivanje na psihoterapiju, prosidba, kupnja tečaja o uzgoju rotkvica i slično. Sve ove odluke imaju neki trenutni učinak u vanjskom svijetu: ne događaju se samo u našoj glavi, a uloženi novac povećava vjerojatnost da ćemo se držati zacrtanog. Unatoč tome, nema garancije da će se predbilježba ostvariti, da ćemo zaista svirati kupljeni instrument ili redovito ići u teretanu. Jednom davno upisao sam se u planinarsko društvo, platio godišnju članarinu i dobio lijepu iskaznicu, ali nisam otišao ni na jedan jedini izlet s njima. Da se razumijemo, nisam ja bio lijen (mislim da ta riječ nema smisla), ja jednostavno nisam želio planinariti, a pogreška je bila u samozavaravanju da želim. Volio sam ideju planinarenja, ali ne i planinarenje samo. Tako je kad volimo nešto u ideji, ali zapravo ne uživamo u odgovarajućem procesu. Naučimo to razlučivati i bit ćemo pametniji.

Drugu kategoriju odluka s trenutnim učinkom zovem eliminacijama; to su jedine odluke koje odmah uspijevaju jer su jednokratne i ne impliciraju nikakav kasniji angažman. One su u nekom smislu suprotne od predbilježbi; to su odbilježbe kojima trajno uklanjamo neku aktivnost ili kontraproduktivan dio života. Primjeri: brisanje neke aplikacije ili računa na društvenoj mreži (ne samo deaktivacija, nego brisanje), prodaja televizora ili igraće konzole, doniranje iznosa koji bi tijekom iduće godine otišao na alkohol/cigarete/smeće-hranu, napuštanje vjerske organizacije, davanje otkaza, raskid veze, vazektomija, odvoz glomaznog otpada iz podruma… (Nemojte napraviti baš sve od navedenog.) Za razliku od predbilježbi, eliminacije obično nisu reverzibilne, zato treba paziti i ne zajebavati se previše. Uvijek se treba zapitati: je li to dobro ili loše?

Ali u konačnici, ništa mi ne moramo. Možemo se uopće ne zamarati optimiranjem života i pametnim trošenjem vremena. Ne moramo odlučiti ništa. Kad su toliki ljudi potratili svoje živote, valjda smijem i ja.

Vrijeme je darivanja! Odavno sam uvjeren da trebam što više pomoći bićima s manje životne sreće, što je ponekad najlakše doniranjem. Ali ne feelerski, po nekom oglasu, slici ili videu, nego racionalno, pažljivo, ondje gdje će mojih sto ili tisuću dolara učiniti najviše dobra. Nema smisla donirati za učinak X ako za isti novčani iznos možemo na drugom mjestu (npr. u Africi) izazvati učinak od 100X! Većina ljudi pazi na svoj novac i važe kad nešto kupuje, uspoređujući koliko čega dobiva za određenu cijenu – ali samo manjina radi sličnu analizu kada donira. Većina donacija mogla bi, na drugim mjestima, učiniti sto do tisuću puta više nego što sada čini.

Na kojim mjestima? Srećom postoje organizacije poput Give Well koje rješavaju taj problem, pronalaze najbolje karitase i preusmjeravaju im novac. (Primjer: za $7 jedno se dijete u Africi zaštiti protiv malarije, a svakih $5000 statistički spasi jedan život, uz mnoge druge pozitivne popratne učinke.) Njihov je rad prava znanost, uzimaju u obzir cijelu kaskadu učinaka i pod velikim su povećalom efektivnih altruista (EA ❤️) koji znaju da je svaki život važan i da su stoga važne metrike – broja života, kvalitete života itd.

Želim u nekom trenutku potpisati 10% Pledge kojim se (neformalno) obvezujem donirati 10% svojih primanja efektivnim organizacijama. Ali nisam još spreman na taj korak i shvatio sam da neću biti još neko vrijeme. I onda sam, u duhu antiperfekcionizma, odlučio napraviti barem nešto i donirati ne 10%, nego tek 2% svojih ovogodišnjih primanja. I to je nešto! Pola moje donacije otišlo je u EA Global Health and Development Fund, a pola u EA Animal Welfare Fund. Riječ je o “metakaritasima” poput Give Well-a. Ako biste radije donirali izravno, ove su stranice dobra polazna točka, a dobar izvor informacija i različitih mišljenja je EA forum.

Ako donirate, slobodno se pohvalite. Ako se netko javno pohvali da je učinio dobro djelo, i ako ta pohvala potakne nekoga da i on učini dobro djelo, učinjena su barem dva dobra djela. Štoviše, potencijal daljnjeg širenja je neograničen. Bitan je učinak, bitno je djelo, a motivacija je nebitna u usporedbi s učinkom. Ako netko učini dobro djelo iz egoističnih razloga, ono je i dalje učinjeno. Sebičnost je dobra ako nas potiče na dobra djela. Naravno, doniranje ne treba biti psihološki supstitut za nešto što izbjegavamo i ne oslobađa nas odgovornosti za ostale (neposrednije) moralne i druge imperative života – najbliži su nam uvijek najbliži. Ali ako je “dobar osjećaj” jedan (ili čak ključni) od razloga za doniranje, u tome nema ništa loše. Zapravo nema veze osjećao se ja dobro ili loše, sebično ili empatično, hoću li dobiti neko “priznanje” ili ne – dok god se čine dobra djela (jer to je cilj). Ako smo racionalni, čak i egoistični možemo svijet učiniti boljim.

(Prošlogodišnja objava slične tematike nalazi se ovdje.)

Nakon što sam, ranije, bio napisao tekstove Kako se pripremiti za ljeto i Kako se pripremiti za jesen, rekli su mi ljudi da očekuju nešto i za zimu. Razmišljajući što bih napisao na ovu temu, shvatio da sam da nema potrebe – društvo je već odavno izumilo sasvim adekvatnu psihološku pripremu za zimu i svu tu hladnoću i mrak.

Naime, kako ja vidim stvari, onaj pravi psihološki smisao adventa i Božića ne leži u kršćanstvu, u duhovnom – nego upravo u svjetovnom, poganskom, u onome što Božić zapravo jest. A to je distrakcija. Nemojte se žaliti ako vam je Božića na trenutke i previše – to je njegov smisao. Sjaj svih tih kuglica i lampica, kuhanog vina, fritula, crkava, polnoćki, pjesama, poklona, gužve, prezauzetosti, umora i svega ostalog – to je ono što nas tako lijepo i uspješno odvlači od mračnog i hladnog pada u početak duge zime. Božić je evoluirao kao svjetionik koji zaklanja pogled na tmurne i ledene mjesece pred nama. On je precizan cilj naše jurnjave, točka koja nadglasava i prosinac i sve ono što slijedi: siječanj, veljaču i odgovarajuća ljudska stanja smrzavanja. Religija nije drugo nego psihologija: ponekad loša, a ponekad sjajna kao Božić. Da, počinje zima, ali svjetla adventa zovu – još smo tu.

Ne trebamo se, dakle, pripremati za zimu – civilizacija je to već riješila. Ili se barem dobro pobrinula za to: problem pripreme za zimu sveden je na (ipak lakši) problem pripreme za Božić, a u taj smo problem – ili rješenje – svi gurnuti, voljeli mi Božić ili ne. Zato uživajmo u tim gužvama. Ljudska civilizacija, uza sve svoje nevolje i promašaje, pametna je mašina koja na razini stoljeća i tisućljeća ipak rješava probleme. Zajedno smo u ovome.

Čistio sam podrum pa sam našao nekoliko zaboravljenih stvari koje vam želim opisati i potencijalno donirati.

• Akvarij. Naizgled prazan akvarij s nevidljivom zlatnom ribicom koja, umjesto da tvoje tri želje ispunjava, ona ih ispražnjava – gasi. Kad želja nestane, problem je riješen.
• Obrat. Nevidljivi dim za promjenu smisla života. Udahni ga i tvoj će dosadašnji smisao nestati, a zamijenit će ga novi – nasumično odabran između devedeset šest različitih potencijalnih smislova.
• Sloboda. Staklenka koja, kad je razbiješ, briše prošlost cijelog svemira: sve do trenutka razbijanja. To znači da nijedne prethodne pogreške ili nevolje uopće nije bilo. Početak bez kajanja i tereta, sloboda od svega što misliš da se dogodilo. Sadašnjost će ostati netaknuta pa nitko neće ništa primijetiti. Samo ti ćeš znati da ne treba vjerovati sjećanju.
• Iskra. Nevidljivi začin za svakodnevne trenutke. Izvana se neće ništa promijeniti, ali život će dobiti neobjašnjivu dubinu, duh, živost i sjaj za koje ćemo znati samo ti i ja.
• Zaustavljač. Gumb koji zaustavlja sve čestice u svemiru na dvjesto godina. Budući da se tako zaustavlja i svijest, nitko neće ništa primijetiti: izgledat će kao da gumb ne radi. Ali bit ćemo dvjesto godina stariji.
• Selidba. Staklenka koju, kad je razbiješ, zamjenjuje tvoje tijelo s mojim: ti ćeš postati ja, a ja ću postati ti. Moj um i sjećanja prelaze na tebe, a tvoja na mene. Zamjena će biti tako brza i savršena da nećemo primijetiti baš nikakvu promjenu: izgledat će kao da ne radi. Ali radi.

Javite se, nema veze što je nevidljivo.

Ako sretneš sretnog čovjeka i pitaš ga zašto je sretan, a on ti kaže – zato što imam ovo i ono, dobro mi se odigralo ovo i ono… On je rob okolnosti.

Ako sretneš sretnog čovjeka i pitaš ga zašto je sretan, a on ti kaže – zato što sam zadovoljan učinjenim, bio sam dobar i vrijedan… On je rob samome sebi.

Ako sretneš sretnog čovjeka i pitaš ga zašto je sretan, a on ti kaže – zato što nemam ovo ni ono, loše mi se odigralo ovo i ono, nisam zadovoljan učinjenim, nisam dobar i vrijedan, sve sam zajebao, ali ja svejedno biram biti sretan, u inat okolnostima i samome sebi… On je rob sreće.

Ako sretneš sretnog čovjeka i pitaš ga zašto je sretan, a on ti kaže – ne znam zašto! – on je sretan.

Ako sretneš nesretnog čovjeka i pitaš ga zašto je nesretan, a on ti kaže – ne znam zašto! – on je sjeban.

Ako sretneš nesretnog čovjeka i pitaš ga zašto je nesretan, a on ti kaže – imam ovo i ono, dobro mi se odigralo ovo i ono, zadovoljan sam učinjenim, bio sam dobar i vrijedan, nisam ništa zajebao, ništa uprskao – zbog toga sam baš nesretan… On je nesretan.

Zamišljam sljedeću raspravu materijalista i dualista.

Dualist: Pretpostavimo, dragi prijatelju, da je tehnologija napredovala toliko da imaš potpuni uvid u sve materijalne potankosti nečijeg mozga, do razine elektrona, a i niže ako treba. Dakle, znaš točne pozicije svih neurona i neurotransmitera; znaš koji neuroni su međusobno povezani i kakvim vezama; znaš koji su od njih aktivni u danom trenutku; za svaki električni impuls možeš točno znati put kojim se prenosi i vrijednosti svih fizikalnih mjera; i tako dalje. Možeš saznati svaku fizikalnu činjenicu koja ti zatreba. Pretpostavimo da, dodatno, imaš neograničenu računsku moć.

Materijalist: U redu. Pretpostavio sam.

Dualist: Moje je pitanje: bi li u takvoj situaciji mogao znati o čemu osoba razmišlja u danom trenutku? Naravno, ne smiješ je pitati. Na primjer, ako razmišlja o košarci, bi li to mogao znati na temelju potpunog uvida u njezin mozak? Ako ne bi mogao, zar to ne dokazuje da fizikalne činjenice nisu dovoljne – da ne opisuju cijelu stvarnost?

Materijalist (nakon malo razmišljanja): Mogao bih znati, ali bili bi mi potrebni i podatci iz prošlosti dotične osobe. Morao bih pratiti koji su se skupovi neurona aktivirali u njezinu mozgu u trenutcima kad je, primjerice, gledala košarku ili pričala o njoj. Te su činjenice (gledanje košarke, izgovaranje određenih riječi i slično) i dalje materijalne. Tako bih mogao korelirati odgovarajuće pojmove, poput košarke, s paljenjem određenih skupina neurona. Onda bih u danom trenutku pogledao koji neuroni su aktivni i u povijesnoj “tablici” pronašao odgovarajući pojam. Naravno, ovo je tek grubi odgovor, ali mislim da je na dobrom tragu. Načelno je moguće, da.

Dualist: U redu, slažem se. Ali – i tek sad slijedi moja prava poanta – ne priznaješ li tim odgovorom da, zapravo, paljenje odgovarajućih neurona nije košarka?

Materijalist: Naravno da nije. Paljenje neurona je samo misao o košarci.

Dualist: Ali što to uopće znači? Paljenje neurona je paljenje neurona! Gdje je tu ikakva misao, ikakva košarka?

Materijalist: Ne razumijem pitanje.

Dualist: Pretpostavimo da osoba zamišlja narančastu košarkašku loptu. Pretpostavimo i da nigdje u blizini nema nikakve lopte, čak ni narančaste boje. U mozgu također nema ništa narančasto ni loptasto. Gdje je onda ta njena lopta? Gdje je sadržaj njezine misli? Nema ga u materijalnom opisu – on samo govori o paljenju neurona. A ipak, ako osoba misli na narančastu loptu, ta se slika mora negdje nalaziti!

Materijalist: Ta slika jest paljenje neurona.

Dualist: Kako je to moguće? Što to uopće znači?

Materijalist se duboko zamislio.

(Nastavit će se…)

Ponekad se u noći probudim čudeći se postojanju. U toj prvoj sekundi – kad još ne znam za sebe – postoji samo sirovi bitak, netaknut mišlju. To je upravo ono što je inače krajnji cilj meditacije: ne znati ništa, čuditi se umom novorođenčeta, utjeloviti najdublji koan zena koji glasi: Što je ovo?

A koju sekundu poslije, kad dođem sebi, čudim se što uopće išta postoji. Moj um možda nikad neće sažvakati tu nepotrebnu, arbitrarnu, neelegantnu anomaliju postojanja.

Prije ikakvog opažanja svijeta postojale su tri mogućnosti. Prva je da ne postoji ništa – apsolutno ništa, ama baš ništa – i na tu bih se mogućnost kladio s 99% vjerojatnosti. Druga je mogućnost da postoji sve (koliko god bilo teško definirati to sve) i vjerojatnost te mogućnosti bila bi nekih 0.9%. Napokon, treća je mogućnost da postoji samo neki svijet, svemir ili što već – s vjerojatnošću od 0.1%.

Nažalost, nakon opažanja da ipak postoji barem jedan svijet (ovaj naš), prva je mogućnost empirijski eliminirana. Zato vjerujem u ovu drugu, da postoje svi mogući svjetovi. Prihvatimo li da je naš svemir matematička struktura, možemo preciznije reći da postoje sve matematičke strukture. (Konzistentne ili možda samo izračunljive? Slutim da su oba ta koncepta neprikladna i da ćemo tek pronaći onaj fundamentalniji.)

Daleko mi je lakše prihvatiti postojanje matematičkih struktura kao iskonsku i neobjašnjivu činjenicu, nego ikakvo drugo postojanje. Matematika je jedini bog koji je dovoljno primitivan da može postojati tek tako – ili iz čiste nužnosti. Ona ima taj just-is karakter, njezine istine slijede same od sebe, nužno. Stanovnici drugačijih svemira dolaze do istih prostih brojeva.

(Unatoč svemu tome, filozof u meni ne prebolijeva činjenicu da ne vlada ništavilo. Pa kako, pobogu? Kako je moguće da IŠTA postoji??? Sveznajući mi glas odgovara: Da ne postoji ništa, ti opet ne bi bio zadovoljan. U pravu je.)

Moje je stajalište u manjini; pretpostavljam da većina fizičara ipak vjeruje samo u naš svemir. Možda u duši negiraju da je svemir matematička struktura, iako cijela fizika upućuje na to. U svim modelima koje imamo, sve slijedi iz jednadžbi koje opisuju – točnije jesu – svojstva fundamentalnih čestica, struna ili polja. Kada kvark opišemo brojevima, odredili smo sva njegova svojstva, bez potrebe za ikakvom dodatnom “supstancom kvarkosti” koja se ne bi nalazila u tim brojevima. It’s relations all the way down! Čak i vrijeme je relacija unutar statičnog 4D svemira. Nama se čini da protječe i da se stvari mijenjaju, jer smo lokalizirani u određenim koordinatama kao točke na liniji unutar prostorvremena, kao likovi na stranicama gotove knjige.

Neki će reći da postoji razlika između svemira i njegovog opisa, kao što postoji razlika između teritorija i mape koja prikazuje taj teritorij. Ali to nije dobra usporedba jer je svaka zemljopisna mapa jako daleko od pravog opisa teritorija. Kad bi mapa bila vjerna teritoriju u svim detaljima, do na svako zrno pijeska, do atoma i niže, onda zaista ne bi bilo razlike između mape i teritorija. Tako nema ni razlike između svemira i njegovog matematičkog opisa, koji je kompresiran u jednadžbe.

Istina, još ne znamo sve o svemiru i stoga još nemam neoboriv dokaz da je on matematička struktura (barem dok AI godine 2031. ne odgonetne svu fiziku). Ali ja zaista ne mogu zamisliti nikakvu drugu mogućnost. Ne mogu zamisliti da postoji išta što (nakon raspetljavanja) nije svedivo na matematičke relacije.

A ipak, vjeruje se da osim jednadžbi postoji nešto što ih oživljava, razlog iz kojeg one nisu samo mrtvo slovo na (nepostojećem) papiru. Riječima Stephena Hawkinga:

“Even if there is only one possible unified theory, it is just a set of rules and equations. What is it that breathes fire into the equations and makes a universe for them to describe? (…) Why does the universe go to all the bother of existing?”

Tvrdim da nije potrebna nikakva vatra koja bi oživjela jednadžbe; one same su dovoljne. To sam pokušao argumentirati u tekstu Zašto ovaj svemir, a ne neki drugi?, a skraćena verzija argumenta je sljedeća:

1. Naš svemir je matematička struktura S.
2. Minimalna promjena na S daje matematičku strukturu X. Ta struktura sadrži svjesnog promatrača koji percipira fizičko postojanje i tvrdi isto što i mi.
3. Nema ontološke razlike između S i X. Ne možemo reći da S postoji, a X ne postoji.

Naime, onaj tko pretpostavlja “vatru” – supstancu postojanja koja “oživljava jednadžbe” – postulira nešto što je nemoguće percipirati. Jer sve što percipiramo određeno je jednadžbama, kao i sama sposobnost percepcije. Nečija tvrdnja ja postojim sadržana je u jednadžbama, neovisno o tome jesu li one “oživljene”.

Postoje argumenti da vjerojatno živimo u simulaciji koja se izvodi na nekom nadsvemirskom računalu. Oni koji to tvrde ne shvaćaju da, ako je svijet moguće simulirati – što znači da je on (izračunljiva) matematička struktura – onda simulacija nije potrebna, tj. sasvim je svejedno je li ona pokrenuta ili ne. Simulacija bi služila jedino tome da netko drugi promatra naše postojanje. Ono je relacija utkana u matematičku strukturu, i ne ovisi o stanju računala hipotetskih bića koja simuliraju naš svijet: jednako bismo postojali i da ih nema. Slobodnije rečeno, čak i da ne postoji ništa, svijet bi postojao.

David Hilbert zamišljao je hotel s beskonačno mnogo soba označenih brojevima 1, 2, 3, 4, … i tako dalje, bez kraja. Sve su sobe zauzete: u svakoj se nalazi jedan gost. Ipak, kad u hotel dođe nova osoba, moguće ju je smjestiti u vlastitu sobu. Kako? Naime, za novu osobu oslobađamo sobu broj 1, a gosta iz te sobe prebacujemo u sobu 2, jer istodobno gost iz sobe 2 prelazi u sobu 3, gost iz sobe 3 prelazi u sobu 4, i tako dalje. Svaki prethodni gost, prelazeći iz sobe N u sobu N + 1, i dalje je zbrinut, a napravili smo mjesta za novog gosta.

Predlažem da opisanu ideju primijenimo na svoju vječnu listu problema: zamislimo je kao beskonačnu. Naime, dobar dio našeg osjećaja neriješenosti proizlazi iz: 1) suptilne iluzije da nam je to-do lista rješiva i da je moguće jednog dana izaći na kraj sa svim tim zadatcima, nastojanjima i trebanjima; te 2) našeg upornog neuspjeha da to zaista učinimo i stalnog osjećaja kaskanja. Teret će biti daleko manji ako dignemo ruke znajući da će beskonačna lista uvijek biti beskonačna. Možemo mi slobodno rješavati probleme, ali više nema govora o čišćenju liste.

Na primjer, pojavi se novi problem. Ako je moja lista konačna, ona se upravo povećala za jedan – i to je loše. Došao je novi gost, a sve sobe već su zauzete i za njega nema mjesta. Još mi je samo on trebao. Sad ga moram nekome ugurati u sobu ili povećati jebeni hotel. E, ali ako je hotel beskonačan, kao što smo vidjeli, novi se gost smjesti bez problema. Tako nam ni novi problem neće povećati listu ako je ona ionako već beskonačna. Psihološki gledano, to je bolje, jer je lista ostala iste veličine.

Znam, problem je i dalje problem i neće se sam riješiti. Istina! Ali u praksi, velik dio problema proizlazi iz osjećaja da trebamo riješiti više stvari i da smo zagušeni. I tu pomaže spoznaja da multitasking zapravo ne postoji i da u bilo kojem trenutku mogu raditi samo jedno. Čeka me mnogo zadataka, ali u svakom pojedinom trenutku samo jedan je na redu. Tenisač tijekom meča vrati 500 loptica, ali nikad ne razmišlja o svih petsto – razmišlja samo o jednoj, idućoj. Nema multitaskinga – sve što trebam je vraćati onu lopticu koja se pojavi, koja izroni kao najvažnija. I naravno da ih ne mogu vratiti sve. Jedan pametan čovjek jednom je rekao da ne možeš sve. Kao što smo objasnili, nema ni govora o čišćenju liste.

Ako neki problem ipak riješimo, to je kao kad iz Hilbertovog beskonačnog hotela izađe gost. Recimo iz sobe 1. Onda mi lijepo vratimo svakog gosta iz sobe N + 1 u sobu N i opet su sve sobe zauzete. Riješili smo problem, ali lista problema i dalje je beskonačna. No psihološki gledano, to je bolje, jer ne dobivamo lažnu nadu! Kao što sam rekao, nema ni govora o čišćenju liste.

“Indeed, the abiding mystery is how and why any highly organized piece of active matter gives rise to conscious sensation. (…) What is it about the biophysics of a chunk of highly excitable brain matter that turns gray goo into the glorious surround sound and Technicolor that is the fabric of everyday experience?”

— Christof Koch, neuroznanstvenik

Zaista, kako je uopće moguće biti skup čestica, kako skup čestica može išta doživljavati?

Potrebna je odgovarajuća organizacija, složeni mehanizam, ali čini se da on nije dovoljan. Uzmimo za primjer osjećaj boli. Materijalizmu nije nikakav problem objasniti strukturu i funkcije boli: aktivaciju određenih živaca, neurona i putova u mozgu; ekstremnu averziju koja se, između ostalog, očituje u naporima da se bol zaustavi; memorijske i verbalne reakcije poput “ovo je užasno” i “neka prestane”; nemogućnost obavljanja zadataka, i tako dalje. Ali sve se to može odvijati mehanički, “u mraku”. Kako to da gibanje čestica, kakvo god ono bilo, može boljeti? Materijalizam ne predviđa nikakav doživljaj – boli ili ičeg drugog.

Zašto svi nismo tzv. filozofski zombiji? (To su hipotetski ljudi, fizički i bihevioralno nama identični, koji žive iste živote i govore iste stvari kao mi, ali subjektivno ne doživljavaju ništa. Njihov je mozak jednak našem, ali “unutra nema nikoga”.) Zašto mozak nije samo – mozak?

Prema Thomasu Nagelu, organizam je svjestan ako postoji odgovor na pitanje kako je biti taj organizam – kako je njemu. Dakle, ako biti jastuk nije nikako, a biti pas je nekako, onda jastuk nije svjestan, a pas jest.

U poznatom članku “What is it like to be a bat”, Nagela muči što na pitanje kako je nekome znanost ne može dati odgovor. Kad bismo znali baš sve o mozgu šišmiša, od razine elektrona pa do najsloženijih struktura i funkcija, i dalje ne bismo znali kako je biti šišmiš. Čini se da je materijalizam u najmanju ruku nepotpun: postoji znanje koje je izvan njegovih okvira – ono o kvalijama, subjektivnim doživljajima.

Mnogi današnji filozofi uma pokušavaju pomiriti fizičko i tzv. fenomenalno: svijest je po njima materijalna, iako se tako ne čini. Ovo je tzv. type-B materijalizam. Drugi su dualisti, poput Davida Chalmersa, koji tvrde da svijest nije materijalna; suvremene varijante dualizma uključuju panpsihizam (sve je svjesno, uključujući atome) i matematičko klupko zvano integrated information theory.

A treći? Oni se slažu s prvima po pitanju materijalizma, a s drugima po pitanju nepomirljivosti materijalnog i fenomenalnog. Stoga naprosto negiraju svijest, točnije njenu fenomenalnu komponentu. Ta je opcija, međutim, najmanje intuitivna: ne postoji subjektivni doživljaj “iznutra” i svi smo filozofski zombiji! I to je opcija koju ovdje zagovaram.

Ovo ne znači da skup čestica ne može misliti. Može, u smislu neuronskih aktivacija, kao i umjetna inteligencija. Može i “osjećati/doživljavati” u funkcionalnom smislu raznih reakcija na podražaje (i reakcija na te reakcije), mogućnosti pamćenja, izvještavanja i tako dalje. Ali nemamo kvalije – neopisive subjektivne doživljaje boja, mirisa, zvukova, itd. – samo se čini da ih imamo. Odatle ime – iluzionizam.

Netko će sad reći – i privid je doživljaj! No iluzija se može shvatiti isključivo funkcionalno, kao “niz rečenica u mozgu” i odgovarajućih reakcija, bez unutarnjeg subjekta i doživljaja. Prema iluzionizmu, nakon što opišemo sve funkcije boli (na tragu jednog od gornjih odlomaka), ne preostaje nikakav dodatni doživljaj boli; ona se sastoji od navedenih reakcija.

Kako je onda biti šišmiš (ili čovjek)? Ako pitanje shvatimo u Nagelovom smislu kvalija, odgovor je – nikako. Ali sve što nas može zanimati u principu je objektivno mjerljivo: s dovoljno preciznim instrumentima bit će moguće “čitati” misli i ostaje mentalne pojave.

Iz ovog slijedi da moralni status životinja (ili umjetne inteligencije) ne treba temeljiti na nejasnom pitanju “jesu li svjesne”, nego na objektivnim mehanizmima poput boli – za koju nas je zaista briga. Bol je i dalje užasna jer je ona skup averzivnih reakcija, ono što ne želimo; reakcije na bol su stvarne, i dalje smo empatični i nije nam svejedno. Iluzionizam ne pobija ljudskost i etiku, samo loše filozofske koncepte poput svijesti. Idući put kad me pitaju je li AI svjestan, odgovorit ću da nije – jer nisam ni ja.

Bili smo na biljaru i gađao sam rupu. Umjesto da uđe u nju, kugla se odbila još dalje od rupe nego što je bila prije. Prijatelj mi je tada rekao: gađaj slabije. Neka ti cilj ne bude pogoditi rupu, nego što više smanjiti udaljenost od rupe.

Životna lekcija! Sjetio sam se analogije s vježbanjem: ako tek počinješ, vježbaj samo deset minuta, lakše ćeš se natjerati; nemoj raditi naporan trening jer će ti se “odbiti” u smislu da ćeš se dulje oporavljati i manja je šansa da ćeš nastaviti. U početku ti nije cilj odraditi jak trening, nego povećati vjerojatnost da ćeš idući put trenirati.

U matematičkim terminima to je kao odabir koraka u gradijentnom spustu: ako je prevelik, preskočit ćemo optimum. Ima tisuću primjera: što god želimo postići, perfekcionizam pokvari. Radi male korake.

Redukcija cilja može biti i od etičkog značaja. Oduvijek mi je bilo potpuno očito da bih trebao biti vegetarijanac (ili vegan) jer ne želim da životinje pate. No bio sam preslab da bih zaista o tome brinuo: bilo je lakše prihvatiti udobnost mesojedstva. Mislio sam, teško je biti vegetarijanac, pa ću ipak biti mesojed – bio sam žrtva tog pojednostavljenog načina razmišljanja, kategorije, sve ili ništa. Ali prehrana nije binarna, ona je dugačak niz međusobno nezavisnih jela. Ako su barem neka od njih veganska i ako tako pošaljem manje novca okrutnim farmama životinja, učinio sam dobro. Ovdje je zaista važna količina, a ne kategorija. Kad već jedem za dvojicu, jedan od te dvojice (ili 1.43) može biti vegan.

Čak i biranjem mesnog jela možemo činiti razliku. Različite životinje uzgajaju se u različitim uvjetima; kokoši i svinje žive daleko užasnije od goveda. Kad uračunamo i broj životinja potreban za kilogram mesa te duljinu njihova (polu)života, proizlazi da je najbolje reducirati piletinu i jaja: time iz prehrane izbacujemo većinu životinjske patnje. Ako ipak ne želim odustati od jaja za Uskrs, mogu ih kupiti manje nego inače. Ne mora biti sve ili ništa jer život nije binaran. Ne možeš sve.