Nedavno se pojavila knjiga Nadživi (engl. Outlive, autor je Peter Attia) koja daje najaktualnije upute za očuvanje dugovječnosti i zdravlja s obzirom na najveće skupine bolesti. Sve je to vrlo korisno, ali osjećam nešto pogrešno u toj filozofiji ako se uzme preozbiljno i postavi na pijedestal. Želim je automatizirati, implementirati u navike, ali ne i u duh kojim živim.

Jer ne želim živjeti da bih bio zdrav – želim biti zdrav da bih mogao živjeti za nešto drugo. Umjesto da mi zdravlje i brojenje kalorija postanu svrha, ili još jedna briga i skup zadataka, bolje je da budu tek alat koji mi pomaže da se usredotočim na druge stvari. Neke radi kojih bih, hipotetski, mogao radosno i zaboraviti na “zdrav život” (jer su važnije). Koliko god želim izbjeći bolesti (a želim), u nekom smislu ne želim ni škrtariti i cicijašiti sa životom – radije ću izgarati ako znam za što izgaram.

Naravno, ljudi su različiti: jednome treba ovo, drugome ono. S obzirom na neki prosjek, već živim relativno zdravo i pitanje je koliko jednom brižnom i odgovornom čovjeku uopće treba još jedan imperativ (zdravog života), ako on samo pojačava njegov svjetonazor pun opreza i pretjeranog razmišljanja. Jer to nije život, takvima treba suprotan duh – igre i prepuštanja.

Najsretniji, po mom dojmu, nisu oni koji broje treninge, a bome ni oni skroz raskalašeni na suprotnom polu. Ali sretniji su, načelno, ljudi na opuštenijoj strani, koji povremeno popiju pivo i koji uopće ne znaju da i male količine alkohola utječu na kvalitetu sna.

One koji previše optimiraju i žive u budućnosti treba vratiti u sadašnjost, i obrnuto. Nekome je “Izađi i napij se s prijateljima” najgori savjet koji mu možeš dati. A nekome je možda i najbolji.

U kontekstu efektivnog altruizma, na koji sam putem linka ukazao na kraju prethodne objave, zanimljiv je pojam zamjenjivosti. Recimo, ako znaš sjajno programirati, nema previše smisla volontirati u humanitarnim poslovima gdje si lako zamjenjiv – radije upotrijebi svoju nezamjenjivost u programiranju i njime zaradi hrpu novca kojim ćeš onda, recimo, platiti pet humanitarnih radnika i tako imati pet puta veći učinak nego da si i sam humanitarni radnik.

Zamjenjivost nije binarna – to je mjera, može biti manja ili veća. Liječnik spašava živote, ali bi mnoge od njih spasio neki drugi liječnik da nema ovog prvog. Osim ako liječnika nedostaje, čime se njihova nezamjenjivost povećava. Naravno, uvijek su nezamjenjivi oni najbolji (već po definiciji) i zato se valja truditi biti što bolji što god već jesi – pekar, službenik, profesor… Da, posao ti je načelno zamjenjiv, ali ako ga radiš jako dobro, onda prestaje biti.

Nezamjenjivi su neki znanstvenici – ali iskreno, jako malo njih. Sportaši nisu, uvijek možemo nekoga gledati kako nešto radi jako dobro. I nije li čak i jako upečatljiv glumac zamjenjiv nekim drugim jako upečatljivim glumcem? Da nema, recimo, Kafke, ne bismo li jednostavno čitali druge pisce?

Pretpostavimo da objavim knjigu i da je neki ljudi pročitaju. Možda bi oni u istom vremenu inače čitali neku drugu, mnogo bolju knjigu! Pa i ja sam pročitao mnogo zamjenjivih knjiga. Slušao sam gigabajte sasvim zamjenjive glazbe – većina je takva! Možda mi je tek pet do deset izvođača nezamjenjivo – jer mi svaki od njih donosi nešto što mi nitko drugi ne donosi. To su oni teško usporedivi umjetnici. Mogao bih i bez njih, ali bih li bio isti? Lijepo je biti barem nekom nezamjenjiv.

A to je najlakše – i najvažnije – ondje gdje već jesmo, praktički po definiciji, potpuno nezamjenjivi: kao brat ili sestra, kao roditelj, sin ili kći. Kao partner ili supružnik – nekad jesi, a nekad nisi nezamjenjiv. Lijepo je kad jesi. Kao prijatelj? Da, ali ponegdje, jer površna prijateljstva su zamjenjiva. Budi nezamjenjiv prijatelj.

O sveopćoj zamjenjivosti govori jedna od najpoznatijih pjesama na svijetu:

“There’s nothing you can do that can’t be done.
Nothing you can sing that can’t be sung. (…)
Nothing you can make that can’t be made.
No one you can save that can’t be saved. (…)
There’s nothing you can know that isn’t known.
Nothing you can see that isn’t shown.”

The Beatles, “All you need is love”

Istina, ali postoje iznimke. Stvari – makar sitnice – koje nitko osim tebe neće učiniti. Ljudi koje nitko osim tebe neće “spasiti” – oni koji su ti nadohvat. Nezamjenjivo je ono čega nedostaje. Ono što se ne događa i neće se dogoditi – sve dok ti ne ustaneš. Ne moraš biti najbolji: nezamjenjiv si lokalno, ovdje.

S matematičkog stanovišta, riječima stanovitog B. G., “život je neka ružna multi-criterion optimizacija u iznimno stohastičkim uvjetima u kojoj ni ne znaš postoji li objective function ili ne”.

Život je kompliciran. Ako ste se ikad bavili numeričkom optimizacijom, onda znate da ni jednodimenzionalnoj funkciji nije uvijek lako naći maksimum (još ako nije neprekidna…). A mi smo daleko od jedne dimenzije, kao roboti s nebrojeno mnogo stupnjeva slobode: možemo se kretati, misliti, govoriti i činiti u tisućama smjerova. Prostor odluka (vektorski? topološki?) sasvim je nejasan; ograničenja i uvjeti nejasni i kaotični, pod velikim utjecajem slučajnosti; ciljna funkcija nejasna, tek uz neke naznake parcijalnog uređaja koji ovisi (barem) o odabiru baze i ishodišta. Život bi trebao biti nešto daleko jednostavnije, nešto jednodimenzionalno: kao točka na pravcu, nekad ideš lijevo, nekad desno i to je to.

Svašta sam pročitao, čuo duh ovog i onog učenja, životne filozofije, čega već. I skoro ništa mi nije očito. Ne bih se kladio da život ima ikakav smisao. Ne bih se kladio ni da ga nema. Ne bih se kladio da cijeli svemir nije samo golemi niz brojeva. Ne bih se kladio ni da jest.

Ne bih se kladio da ne postojim, ali ne bih se kladio ni da postojim. Postoji, čini se, nešto nestalno što zovemo sviješću i što tek povremeno sadrži sense of self kao jednu od mnogih nestalnih pojavnosti; misli dolaze niotkud. Ali ne bih se ni u to kladio.

Ne bih se kladio ni u jin ni u jang: ni u pasivni duh Istoka (being) ni u aktivni duh Zapada (becoming); ni u “uzmi svoj križ“, kao ni u “drop everything“. Ne bih se kladio u budućnost, pogotovo vječnost – ali ne bih ni u sadašnjost.

Ne bih se kladio da treba živjeti disciplinirano, usmjeren kao strijela, kao metak. Ne bih se kladio ni da treba drugačije: slobodno, neovisno o bilo čemu, bezbrižno, bez cilja i svrhe, vrludati kao leptir. Ne bih se kladio da treba imati korijena. Kao ni da ga ne treba imati.

Ne bih se kladio ni da treba biti sretan. Možda je dovoljno biti onakav kakav jesi. Ali ne bih se ni u to kladio.

Kladio bih se samo u to da je dobro usrećivati. Ili – otklanjati nesreću. Činiti razliku. Bliskim ljudima, najbližim ljudima, i nešto manje bliskim ljudima. Znam, ponekad nije jasno kako, ili je kontraproduktivno, ali jako često je potpuno očito i sprječavaju nas samo inertnost i navika.

I pomišljam: kad bih našao neki svoj, sebi kompatibilan način da tako nešto stalno činim, da zaista djelujem u velikoj mjeri, ta bi me misija dovoljno zagrijala da zaboravim na sebe i pitanja. Život bi mi u tom smislu postao jasan i jednostavan.

Za petsto godina, uspijemo li psihološki napredovati koliko i tehnološki, moglo bi nastupiti doba bez kompleksa. Doba potpune slobode od svih suvišnih negativnosti – tjeskobe, žaljenja, ljubomore, srama, ljutnje, mržnje i drugih. U dalekoj budućnosti nećemo ih poznavati. Bit ćemo i dalje sposobni osjetiti nagonski strah od sasvim neposredne opasnosti, ali stres kakav je danas uobičajen bit će potpuna nepoznanica.

Povjesničari, naravno, znat će sve o starijem vremenu pa će znati i za naše sadašnje slabosti. Riječi kao što su očaj ili zabrinutost za njih će biti arhaizmi, nešto što je davno postojalo i što zapravo uopće ne razumiju. I u želji da shvate što je to mučilo nas – njihove davne pretke, koje će zvati praljudima – oni će na razne načine pokušati “naučiti” spomenute osjećaje. Žaljenje će pokušati izazvati svjesno čineći pogreške, ali ono će uporno izostajati; pokušavat će biti zavidni i ljubomorni, ali uzalud. Neki će zaključiti da su spomenuti arhaizmi izmišljeni, apstraktni pojmovi, a ne stvarne emocije, pitajući se zašto smo ih mi “praljudi” izmislili. Drugi će odgovarati da se ipak radi o stvarnim osjećajima poput, primjerice, radosti (ona će im biti itekako poznata).

Preokret u istraživanju davnih osjećaja izazvat će neuroznanstvenik koji će – nakon mnogo godina istraživanja i eksperimentiranja – snimajući vlastiti mozak uočiti isti uzorak kakav mi (praljudi) sada imamo dok osjećamo bijes. Slavodobitno će objaviti da je uspio osjetiti ljutnju. Ubrzo će i njegovi učenici uspjeti doživjeti istu emociju. Onda će se na drugom kontinentu pojaviti čvrst dokaz da je stanovita fizičarka osjetila tugu. Zaredat će se uzbudljiva otkrića zabrinutosti, usamljenosti, žaljenja, mržnje, ovakvog ili onakvog stresa.

Svijet će se dići na noge i osjetiti uzbuđenje kakvo dugo nije. Počet će nadmetanja u intenzitetu novih osjećaja; stručni komentatori uživo će prenositi “utakmice” ljudi spojednih na aparate uz jasne snimke odgovarajućih dijelova mozga. Ali široke mase dugo će ostati uskraćene za nova iskustva jer vještina izazivanja negativnih emocija godinama neće biti prenosiva na jednostavan način.

Zato će se na najboljim “negativcima” vršiti stotine istraživanja. Visoko preciznim analizama snimaka mozga u trenutcima psihološke boli bit će otkriveni uzorci misli koji takve boli proizvode. Potom će se otkriti da iste uzorke mogu stimulirati određeni kemijski spojevi i tako će biti sintetizirane nove rekreativne droge: depresivi različitih vrsta.

Izdavači knjiga bit će veliki zagovaratelji masovne proizvodnje ovih preparata jer će biti primijećeno da se ljudi pod njihovim utjecajem vraćaju (gotovo zaboravljenoj) književnosti. Opet će se pisati tjeskobni romani i čeznutljiva poezija; čitatelji će se vraćati davnim književnim velikanima – napokon suosjećajući s bolima njihovih likova. Procvast će i glazba, slikarstvo, kiparstvo i ostale umjetnosti pa će svjetsko ministarstvo kulture početi ulagati u razvoj preparata koji bi mogli izazvati što raznolikije praljudske osjećaje.

Preparati neće biti zauvijek potrebni: bit će dovoljno pod njihovim utjecajem upoznati i naučiti misaone obrasce koji izazivaju psihičku patnju; poslije se takve misli mogu proizvoditi voljom, bez vanjskih kemikalija. Nakon nekog vremena, vješti psiholozi na naprednim tečajevima uspijevat će istim uzorcima misli poučiti i ljude koji nikada nisu uzimali preparate. Praljudske emocije postat će tako dostupne mnogima. Otvarat će se klubovi i dvorane, ali ne za vježbu tijela nego psihe: u njima će ljudi pred raznovrsnim ekranima čitati pažljivo odabrane rečenice kako bi u sebi izazvali odgovarajuće praljudske misaone obrasce i emocionalne reakcije. Psihološki rekreativci trenirat će u svojim teretanama i organizirati velike događaje poput Maratona zabrinutosti i Dana zavisti. Zbog golemog broja ljudi koji će tijekom ovih manifestacija pristizati na trgove, desetak dana u godini bit će proglašeno praznicima – Nesretnim danima u kojima će svi imati priliku u miru proživljavati praljudske osjećaje. Dan plača bit će osobito popularan, a s najvećim oduševljenjem dočekivat će se Dan straha.

Vježbanje neugodnosti s vremenom će postati uobičajena aktivnost, poput čišćenja kuće ili odlaska na trčanje. Djeca će se u školama upoznavati s osjećajima koji im (tako će ih poučavati) obogaćuju živote. U širokoj lepezi iskustava koja će proživljavati ljudska civilizacija, umjetnost će cvjetati više nego ikada i osvajat će se novi vrhovi. A mi, današnji ljudi sa svojim patnjama, postajat ćemo im potpuno razumljivi i svakim danom sličniji.

Počet će se javljati propovjednici koji će tvrditi da čovječanstvo ide korak unatrag, emocionalno se pretvarajući u bića koja su živjela stoljećima prije i čiji je način razmišljanja već bio prevladan. Govorit će da ovo otkriće, poput snježne grude koja se kotrljajući sve više povećava, polako postaje preteško za ljudska ramena i kad-tad će ih slomiti. Ove propovjednike ušutkavat će pisci i glazbenici koji će svojim djelima punima nemira i dubokog ushićenja pokazivati ljepotu iskopanog praljudskog nasljeđa. Naš način razmišljanja svima će se uvući pod kožu. 

Ljudi će tako ponovno postati mi – praljudi: sitničavi, zabrinuti i nesretni. Porast će stopa samoubojstava. Psiholozi, terapeuti i psihijatri ponovno će postati najvažnija zanimanja. Opet će se pisati knjige za samopomoć; mnogi će utjehu opet tražiti u religiji ili na ekranima svojih malih i velikih uređaja za zabavu. Ponovno će mrziti.

Nakon još sto godina i mnogih osobnih ratova i brodoloma, čovječanstvo će zaključiti da je pogriješilo. Da je uzelo drogu koja ga je najprije omamila, a potom učinila bolesnim. Većini će postati jasno da je otkriće praljudskih emocija otišlo predaleko, da ih treba zaboraviti – i vratiti se. Ali nitko neće znati kako. Usvojeni način razmišljanja vodit će ih samo u beskonačne petlje.

Povjesničari će tada dobiti težak zadatak: odgonetnuti kako je uopće došlo do radosnog doba bez mrakova, koja je to spasonosna ideja izliječila praljude učinivši ih ljudima, što im je to donijelo obilje mira. Tražit će i raspravljati – ali u svojoj povijesti neće uspjeti pronaći nijedan presudan događaj, nijednu presudnu godinu, nijednu presudnu osobu.

I zaključit će: proces se, zacijelo, odvijao polako. Neka skrivena misao, neki ljekoviti sastojak, neprimjetno se ušuljao među ljude i tiho ih zalijevao sve većom i većom radošću. I morat će ga iznova otkriti. Ljudi će opet, kao i mnogo puta prije, svom snagom početi tražiti svoju sreću: svojega boga, svoje spasenje, svoju zvijezdu.

Dok god se umjetna inteligencija zasniva na riječima, ona ne ulazi u domenu ljudskog – jer naša podsvijest ne razumije ni hrvatski ni engleski. U osnovi smo životinje, emocionalna bića. Riječi nas sakrivaju, pomažu nam da pobjegnemo od osjećaja, da se ne gledamo u oči.

Bilo bi zanimljivo prakticirati tihe dejtove gdje se komunicira bez riječi, prepušta neverbalnim signalima, upijaju i razmjenjuju osjećaji. Tek tada počinjemo stvarno komunicirati. Jeste li primijetili da u mnogim razgovorima, pogotovo partnerskim ili obiteljskim, nije toliko važno što netko kaže, nego kakvu emociju odašilje? Sadržaj je često nebitan, dublja je poruka u načinu, u tonu, u mediju.

Neki dan bio sam na karaokama u Praćki. Gledajući nastupe ljudi, nisam toliko pratio kako pjevaju, nego kako zrače. To je mnogo zanimljivije od pjevanja. Svašta se može pokupiti iz zračenja ljudi, a na neki način i naučiti, pri čemu ta lekcija nije izreciva. Kao da dobiješ neku novu informaciju o životu, o tome kakav on može biti, kako ga vidi ili doživljava osoba koju promatraš.

To pogotovo vrijedi pri duljem izlaganju odgovarajućim ljudima. Velika je razlika između druženja (ili odrastanja) s osobom duha X i osobom duha Y. Vibracija je drugačija pa i sav naš svijet postaje drugačiji. Cijela životna “filozofija”, koja se ne može verbalizirati, leži u boji, u duhu kojim gledamo stvari i koji utječe na sve što mislimo, osjećamo i činimo. A taj duh nesvjesno kupimo od drugih ljudi poput virusa. Ima jedna istočnjačka priča gdje je učenik odabrao učitelja ne zbog njegove mudrosti, nego zbog načina na koji veže vezice na obući.

Kad pratim neki razgovor u kojem ne moram aktivno sudjelovati, prestanem slušati riječi i samo pratim što ljudi odašilju, pokušavam ih doživjeti. Neki to rade i kad aktivno razgovaraju: recimo, bakin dobri susjed Denis, kad mu nešto pričaš, sav bulji u tebe i totalno te upija, daje ti maksimalnu pozornost. On zna da nije dovoljno slušati riječi. Treba biti blizu ljudi i upijati njihovu energiju.

O čemu pričaju manje intelektualni ljudi? Naizgled ni o čemu pametnom: “Jooj jesi vidio ovo” – “E jesam ful e ono” – i tako, kad ih slušaš nije ti jasno, međutim, nije stvar u sadržaju nego izmjeni energije. Razgovor im nema posve istu svrhu kao nama koji filozofiramo, nego je ritual povezivanja. Ti ljudi su prirodniji, primitivniji u onom dobrom smislu te riječi. Oni znaju – bolje rečeno osjete – da su riječi (kao i blogovi) tek fasada. Naš svijet nema veze s riječima.

Prošle godine pretplatio sam se na Journal of Consciousness Studies, jedan od najjačih časopisa iz područja filozofije uma (Q1 prema SJR). U prvom broju koji mi je stigao, najzanimljiviji članak napisao je osnivač časopisa Keith Sutherland. Njegov rad s ludim naslovom Divine Madness tvrdi da je opsesivnu zaljubljenost (obsessive love disorder) teško objasniti naturalistički, pa je objašnjava kao neuspjelu duhovnu transformaciju, gdje se intenzivna ljubav prema Jednome (Ljepoti/Dobroti/Bogu) greškom usmjerava prema jednome, prema nekoj osobi. Ta greška nastaje kao posljedica našeg statusa kao “spirits in the material world”.

Prilično ekscentričan tekst – ali takvih nam uvijek treba, takve volim. I upravo imam jednu sličnu teoriju! Mogao bih je poslati u navedeni žurnal, ali prvo neka ide ovdje na blog.

Riječ je o osjećaju koji bih nazvao neodređenom čežnjom. Taj osjećaj, sličan nekakvoj usamljenosti, može se opisati kao potreba za nečim nejasnim, za nečim što ne znamo što je; žeđ koju ne znamo utažiti, a možda je i neutaživa. Kao da živimo u nekom svijetu koji nije naš život, kao da smo na neki način otuđeni od sebe. Neka slika ili pjesma koja nas pogađa može dati koju kapljicu vode za to osjetilo i zato nam se neki umjetnici toliko sviđaju.

Zašto nastaje neodređena čežnja? Moja je teorija da je ona nesvjesno sjećanje na neostvareno ili propušteno. Na zaboravljeni trenutak kad smo zatomili neku želju ili poriv, kad smo iz straha ili nekog drugog razloga pobjegli od nečega, od života, od sebe. To može biti nešto veliko, kao propuštena ljubav, ili nešto maleno, kao naizgled nevažan trenutak kad smo u ranom djetinjstvu htjeli skočiti u veliku blatnu lokvu da vidimo što će se dogoditi, ali nam je netko to zabranio. Mogao bih navesti još mnogo primjera, ali nema potrebe: svatko od nas ima mnogo vlastitih primjera, onih kojih se može sjetiti, a još više onih drugih, zaboravljenih, koji povremeno isplivaju kao osjećaj neodređene čežnje.

Tijek života možemo zamisliti kao put po stablu. Krećemo po deblu i onda se počinjemo granati, događa se račvanje, idemo lijevo a ne desno, krećemo jednom cestom i propuštamo drugu. Emocionalno skrećemo u neku granu, zatomljavamo jednu svoju verziju i postajemo druga. Poslije se opet granamo u neku treću liniju, postajemo netko četvrti, i tako dalje. A svako račvanje u našoj podsvijesti ostavlja pečat, jači ili slabiji.

I onda se, ponekad, dogodi da doživimo neki trenutak i da se “vratimo” – vrati nas neka slika, neki miris, neki prostor – u neku prijašnju točku gdje smo ostavili dio sebe. Nakratko se vratimo u tu staru granu i nejasno osjetimo da smo u tom davnom trenutku emocionalno zapeli. Obuzme nas želja za propuštenom cestom i neostvarenim suncem, za onim što smo možda mogli biti, a nismo.

U Hesseovom romanu Stepski vuk, Harryju Halleru magično kazalište omogućilo je povratak u prošlost i ostvarenje svih propuštenih ljubavi, počevši od trenutka kad je kao zaljubljeni dječak na brežuljku sreo Rozu koju je u stvarnosti bio tek sramežljivo pozdravio. Mi nismo te sreće, povratka nema, ostaje nam samo sjećanje (nostalgija) ili zaboravljanje (neodređena čežnja). I Blogaritam, naravno.

U svojoj knjizi This book needs no title, logičar Raymond Smullyan izlaže anegdotu koja ide otprilike ovako.

Jedan pušač kaže: “Mogao bih prestati pušiti, ali ne želim.”

Njegova mu žena odgovara: “Zavaravaš se! Ne bi mogao prestati pušiti ni kad bi to želio.”

Neki drugi pušač kaže: “Ne mogu prestati pušiti, iako to želim.”

Žena mu odgovara: “Zavaravaš se! Mogao bi prestati kad bi to zaista želio.”

Tko je u pravu? Jedini komentar koji Smullyan daje na ova četiri različita mišljenja glasi:

Why are people so incredibly stupid?

Iz drugih njegovih tekstova može se iščitati da on jednostavno, u skladu s Occamovom britvom, izjednačava činiti i htjeti. Ako pušim, onda želim pušiti. Ja ili moje tijelo? Nema razlike! Slično, u Smullyanovom dijalogu nazvanom Is God a Taoist?, čovjek objašnjava Bogu kako ne želi griješiti, manje bi griješio da se više trudi, i tako dalje, a Bog mu jednostavno odgovara: “U nekom smislu očito želiš griješiti, jer inače ne bi”. Ono što zaista želimo jest ono što zapravo činimo, a ne ono što si govorimo ili zamišljamo.

Ta olakšavajuća spoznaja potpuno je suprotna, recimo, Pavlovoj konfuziji iz Biblije (Rimljanima 7, 15-21): “Zbilja ne razumijem što radim: ta ne činim ono što bih htio, nego što mrzim – to činim. Ako li pak činim što ne bih htio, slažem se sa Zakonom, priznajem da je dobar. Onda to ne činim više ja, nego grijeh koji prebiva u meni. Doista znam da dobro ne prebiva u meni, to jest u mojem tijelu. Uistinu: htjeti mi ide, ali ne i činiti dobro. Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio – to činim. Ako li pak činim ono što ne bih htio, nipošto to ne radim ja, nego grijeh koji prebiva u meni. Nalazim dakle ovaj zakon: kad bih htio činiti dobro, nameće mi se zlo.“

Ne, dragi Pavle, činiš baš ono što želiš činiti. Naši demoni su naši demoni, mi jesmo ti demoni. (Naravno, bilo bi bolje da ih nazovemo nekim drugim imenom – nema loših dijelova.) Mogu imati i konfliktne želje – i pušiti i prestati pušiti, kako u kojem trenutku – ali nijedna nije manje moja.

Znači li to da imamo slobodnu volju? Da, ako je definiramo kao činimo ono što hoćemo. Nažalost (ili na sreću?), u ovom bitnom dijelu – ono što hoćemo – baš i nema slobode. Hoćemo ono što hoćemo; ne možemo željeti ono što ne želimo.

Ako pak slobodnu volju definiramo pitanjem jesam li mogao učiniti drugačije, onda je nemamo zbog determinizma (sve je određeno fizikalnim zakonima i ništa nije moglo biti drugačije). Ipak, intuicija nam govori da postoji neki smisao u kojem je tvrdnja mogao sam drugačije istinita.

Taj smisao nije lako definirati. Možemo reći da imamo potencijal za nešto (“imao sam potencijal biti vrhunski sportaš”), ali taj je potencijal (bio) apsolutno ograničen nečim trećim, različitim anti-potencijalima, pa zapravo i nije bio potencijal jer kad se zbroje SVI odgovarajući uvjeti, jednadžba ima samo jedno rješenje.

Ipak, promotrimo izjavu mogao sam biti vrhunski nogometaš. Zamislimo da je u jednom slučaju izgovara Goran Ivanišević, a u drugom slučaju neki kvartovski zgubidan. Strogo govoreći, obje izjave su neistinite, ali ih u praksi nećemo jednako tretirati. Kako definirati tu razliku?

Pogledajmo još jednostavniji primjer: vrhunski košarkaš promašio je slobodno bacanje. Je li mogao pogoditi? Pod sasvim jednakim okolnostima (do u atom) – ne, nije. Ali da su okolnosti bile samo malo drugačije, pogodio bi.

Ideja je, dakle, ublažiti definiciju i zapitati se: da su okolnosti bile malo (ali malo) drugačije, bih li učinio jednako?

Kako ću to znati? Situacije o kojima se u praksi pitamo takva pitanja uglavnom se ponavljaju. Ako sam učinio nešto što inače u sličnim okolnostima ne činim, onda ima smisla reći da sam mogao drugačije. Ali ako stalno činim isto, onda se neću zavaravati da sam mogao drugačije. Onda sam to zaista ja, to je jedino što sam mogao – jer sam to htio.

Rješenje fizikalno-psihološke zagonetke o slobodnoj volji leži između dviju krajnosti. Jedna krajnost je bičevanje: “mogao si mnogo drugačije i možeš biti mnogo drugačiji”, fizikalno netočna i psihički nezdrava. Druga krajnost je fatalizam (“sve je predodređeno”), fizikalno točna ali psihički također nezdrava. Ovdje zagovaram zdrav balans, koji je također fizikalno istinit, a zasniva se na udaljenostima:

“Nisam mogao drugačije, ali bio sam blizu A (i zaista daleko od B). Sad sam ono što jesam (C), što je daleko od D – ali je blizu E, pa ću nešto učiniti tako da sutra budem (ili ne budem) E.”

Sjećam se karikature na kojoj čovjek stoji ispred velike kutije na kojoj piše INTERNET, s prstom nad crvenim gumbom kojim želi, dakle, isključiti Internet i tako odspojiti sve ljude na svijetu. Nadam se da je u stvarnosti ta kutija negdje dobro zaštićena i da je gumb za gašenje Interneta u dobrim rukama.

Naravno, šalim se: gašenje cijelog interneta bilo bi kao zaustavljanje svih rijeka na svijetu. Internet nije centralizirani, nego distribuirani sustav, golema mreža koja nema središte, iako postoje važniji i manje važni čvorovi. Bitno je svojstvo redundancije: nema uskog grla, postoji mnogo različitih putova između dvaju vrhova, pa pad jednog servera ili gašenje jednog puta uglavnom nije problem. Morali biste mnogo toga pogasiti da naudite sustavu, on nema jednu slabu točku. I naravno, internet je prevelik sustav da bi bio centraliziran.

Slično je i s kapitalizmom u odnosu na socijalizam, tj. pitanjem (de)centralizacije načina raspodjele dobara. U planskom gospodarstvu odluke se donose na jednom mjestu, koje može biti velika slaba točka. Osim toga, središte nema dovoljno “računske moći” da dobro predvidi svačije potrebe – sustav nije skalabilan. S druge strane, slobodno tržište distribuira odluke, nema središta, sustav je prilagodljiv, moćan i skalabilan, može brže napredovati, ali i otići u neželjenom smjeru (primjer – današnji broj beskućnika na ulicama SAD-a). Što se tiče poreza, ako velik dio dobara ide u središte i distribuira se iz središta, to može biti i dobro i loše, ovisno o središtu. Iskustvo pokazuje da najbolje prolazi kombinacija jednog i drugog, kapitalističke države s jakom socijalom – nordijske države blagostanja (engl. welfare state). Usput budi rečeno, bojim se da će kapitalizam + AI biti loša kombinacija: jaki će postati prejaki, a ostali nepotrebni.

Bitcoin je također decentralizirani sustav. Za razliku od banaka koje kontroliraju klasične transakcije, transakcije bitcoinom i sličnim valutama ostvaruju se i bilježe distribuirano. Je li to dobro ili loše? Dovoljno je reći da se pola bitcoin transakcija koristi za neku vrstu kriminala. S druge strane, kad bi sav novac bio pod nadzorom središnjeg autoriteta (dakle, računi i kartice, a gotovina ne postoji) i kad bi taj vladajući autoritet bio loš i opresivan, onda bismo umjesto mnogo malih slabih točaka imali jednu ogromnu. Koliko slobode želimo? Kakvo središte želimo (ako ga uopće želimo)? Jaku ili slabu državu, autoritarizam ili libertarijanizam? Nijedna krajnost ne valja.

Iako se ne čini tako, naša svijest također je decentralizirana. Ne postoji “teatar” u mozgu gdje se svi osjetilni podatci sabiru da bismo ih mi “doživjeli”. Postoji samo distribuirana obrada električnih impulsa. Slično vrijedi za našu psihu: nisam baš jedan, sastojim se od više programa koji često žele različite ili suprotne stvari. Recimo, želim pojesti tu tortu, ali i smršaviti. Nekad vježbam, a nekad mi se ne da (iako želim biti u formi). Nekad oprostim, a sutradan sam opet ljut, pa više ne znam jesam li oprostio ili nisam. I tako dalje. Ne postoji glavni program, samo je nekad glasniji jedan, a nekad drugi. Svi su oni promjenjivi, ali dobri, nema loših, i što se više vole – to bolje. Centralni dio (ego), koji misli da ima kontrolu, samo je jedan od mnogih, što ste možda shvatili ako ste ikad pokušali biti prestrogi prema sebi – točnije, prema nekim svojim dijelovima.

Stephen Mitchell u svojoj knjizi The Gospel According to Jesus izlaže sljedeću, zanimljivu teoriju. Biblijski pisci pokušali su “bezgrešnim začećem” prikriti činjenicu da je Isus bio vanbračno dijete, što je u ono vrijeme bila velika sramota, ali i razlog iz kojeg je Isus najviše govorio o praštanju: godinama je sam pokušavao oprostiti svojoj majci. Bila to istina ili ne, sviđa mi se ta slika posve ljudskog Isusa, a ne onog savršenog koji je, kako Crkva kaže, “nama jednak u svemu, osim u grijehu”. Onda nam uopće nije jednak, nije čovjek. To je kao da kažem: završio sam faks, ali nisam išao na ispite. Za razliku od Isusa koji je prihvatio grešnike, Crkva nije prihvatila ljudskog Isusa, kao ni Mariju koja je za njih “vazda djevica”. Bojim se da nisu shvatili Isusovu poruku o prihvaćanju. Ako bih sve što znam o psihologiji morao sažeti u jednu riječ, to je prihvaćanje.

Isus je govorio o praštanju drugima, ne toliko o praštanju sebi, možda jer njegovi slušatelji to ne bi razumjeli. Ali kršćanstvo je na razne načine prožeto idejom da nam Bog prašta i da nas Bog voli, a čovjek koji u to duboko vjeruje zapravo prašta sam sebi, prihvaća ono što jest i ono što ima. Kršćanstvo ruši logiku dugova i zasluga: križ je nezaslužen, spasenje je nezasluženo, besplatno primamo i besplatno dajemo, nema računice, kraljevstvo pripada prostodušnima i “djeci”. (U dragoj mi društvenoj igri Patchwork, zakrpe dolaze u 33 različita oblika, a zakrpa u obliku križa jedina je besplatna. Mislim da je to namjerno.)

Već sam pisao da duboko u nama nema razlike između praštanja drugima i praštanja sebi, oboje je prihvaćanje. Na razini doživljaja nema razlike između mene i svijeta, to propovijeda i budizam: ja = sve ono što doživljavam = svijet. Ili skraćeno: ja = svijet, naravno u subjektivnom, empirijskom smislu (objektivni ovdje nije relevantan). No self.

Budizam i osobito zen govore o prihvaćanju sadašnjeg trenutka. Na jednom crtežu meditiraju dva redovnika – mlađi je zbunjen, a stariji mu objašnjava: “Nothing happens next. This is it.” A ja sam skoro uvijek mentalno u nekoj budućnosti, bližoj ili daljoj, svjesno ili nesvjesno. (Na tragu teorije s početka ovog teksta, i ja propovijedam o onom što me muči.) Zato se moram podsjećati: THIS IS IT. Ovo je sve, baš ovaj trenutak sa svim svojim podražajima, ovi zvukovi, ovo tijelo i njegovi signali. Ako je trenutak neugodan, ako ne mogu prestati brinuti o nečemu – ako mi tijelo ne prihvaća sadašnjost i pruža otpor govoreći “This isn’t it” – onda ću barem prihvatiti taj otpor, zagrliti tog zabrinutog sebe koji ne prihvaća, reći da je i to okej. Tako se u konačnici opet prihvaćam, praštam si svoj nemir. I ništa se ne događa poslije, nema poslije, this is it.

Koliko god volio i jedne i druge, između Beatlesa i Stonesa osjetim jednu suštinsku razliku. Pjesme Beatlesa imaju neki duh usavršenosti – djeluju kao da nisu mogle biti drugačije. S druge strane, Stonesi i pjevački i svirački kao da se igraju i improviziraju, pjesme im nisu toliko ispolirane i djeluju kao su na razne načine mogle biti drugačije. I Stonesi su mi draži.

Kad sam kao srednjoškolac imao priliku razgovarati s legendarnim matematičarom Vladimirom Devidéom, rekao mi je da nikad nije osobito volio šah (iako mu je sin bio šahist). Jer pravila šaha toliko su specifična da se cijela teorija razvila na osnovi tih proizvoljnih detalja i kad bi se samo jedan od njih malo promijenio, sve bi se knjige o šahu morale iznova pisati i izučavati. Igra je lako mogla biti drugačija! Ta ovisnost o partikularnom nije zadovoljavala njegov matematički um naviknut na eleganciju. Slično, prije nekoliko dana prijatelj mi je hvalio igru go čija su pravila mnogo jednostavnija od šaha, uz komentar da vanzemaljci – ako ih nekad sretnemo – sigurno neće poznavati šah, ali imat će go ili neku vrlo sličnu igru.

Jedna od partikularnosti šaha svakako je početni raspored figura, za koji se prirodno upitati zašto je baš takav. Teorija šahovskih otvaranja ovisi baš o tom rasporedu, pa u želji da spasi šah od “štrebanja”, Bobby Fischer izumio je “slučajni šah” (Chess960) gdje se početni raspored figura na početku svake partije određuje nasumično, kao jedna od 960 dopuštenih mogućnosti. Igrajući tu varijantu lako je dobiti osjećaj da je početni raspored figura u standardnom šahu mogao biti drugačiji na mnoge načine.

Nije li i svemir mogao biti posve drugačiji? Zašto baš ovi fizikalni zakoni, a ne neki drugi? Živimo u svemiru koji je relativno složen i specifičan, baš kao i šah. Prema hipotezi Seana Carrolla, svemir je samo vektor – potpuno je određen nizom realnih brojeva. Drugačiji brojevi daju drugačije svemire i svi oni postoje, jer zašto bi postojao samo naš (vidi članak Maxa Tegmarka). Ali kakvo god objašnjenje bilo, mi smo dobili, eto, baš ovaj svemir – i baš ovu eru, mjesto rođenja, roditelje, gene i sve ostalo.

Stoga ima nešto životno i istinito u složenim pravilima i partikularnom početnom rasporedu standardnog šaha, oko kojih je izgrađena golema teorija koja funkcionira samo za taj raspored. U životu svatko igra s vrlo specifičnim kartama koje su mu dodijeljene, a mogle su biti nezamislivo drugačije. Naša “teorija” – način na koji živimo – duboko ovisi o milijardama partikularnih detalja i da su oni drugačiji, sve bi bilo drugačije. Stvarnost nije jednostavna i elegantna, sličnija je šahu nego gou (iako ni šahu nije jako slična) i ne možemo svaki dan promiješati karte kao u Fischerovoj inačici. Ali možemo ih prihvatiti i cijelim bićem zagrliti ono što imamo – kakvo god bilo.

Prihvaćanje šaha takvog kakav jest duboko je u duhu, recimo, zen budizma – o kojemu je pisao i sam Devidé. Ne znam zašto onda nije volio ta “proizvoljna” pravila. Pravila su kao stabla: jedno je visoko, drugo nisko, treće vitko, četvrto debelo, peto kržljavo, šesto raskošno, sedmo neugledno. Ali jasno je da među njima nema boljih i gorih. Ono su što jesu. Devidéova knjiga Zen sadrži priču u kojoj jedan učitelj, na pitanje učenika o značenju nekog događaja, odgovara: “Ovaj je bambus izrastao tako visok, a onaj je posve nizak.”