Kako se pripremiti za jesen

“Šapnuo sam: hoće li padati?
Dapače, reče bijeli zec. Padaće.”

Marko Pogačar, Knjiga praznika

Najprije se pozdraviti s ljetom. Otići.

Ionako svakoga dana odlazimo od stvari. Od riječi, od pjesama, od pogleda, od ulica koje posjećujemo, od ljudi koje ondje ugledavamo. Od glazbe, hotela, stranih gradova i njihovih konobara – vječito odlazimo. Pozdravljaju nas, mašu, ali zapravo ih nije briga. Čim autobus krene i odmakne, oni nestaju iz nas kao magloviti snovi za koje ne znamo jesmo li ih uopće sanjali. Stvari se svakog dana utapaju i napuštaju dane koji napuštaju nas.

Naručiti dug vlak za vožnju kišnim zemljama.

Duge nas vožnje oslobađaju! Osjećamo kretanje, svijet se giba pored nas, prolazi, a mi ne moramo ništa. A opet, duhom možemo kamo hoćemo. Dok traje vožnja zaustavljeni smo u vremenu. Možemo stati. Zažmiriti i zaboraviti odredište, ishodište i život. Ili uzeti olovku i prisjećati se svega toga. Pisati, skicirati i brisati. Biti sami na svijetu, čak i kad netko sjedi pored nas. Jednom ćemo se približiti.

Na kraju ipak stići. Ustati, izaći iz vlaka i početi ponovno živjeti. Torbe, raspored i svi ti oblaci.

Hoće li padati? Ako i padne, pogledaj kakva je: kiša se predaje. Pušta se i rasipa.

Pusti, predaj, ljeto je gotovo. Na redu je nešto drugo. Bubnjevi i želje zakrivaju sunce, otvaraju zrele vrtove u sumrak. Vjetar rastvara i svlači prozore.

Bilo jednom u L. A.

Šamani, ljudi koji nas odvode u druge dimenzije, ne pripadaju samo prošlosti. Ima ih i danas, napose među pjesnicima: tim lažljivim zavodnicima koji romantiziraju život pretvarajući ga u ljepotu, u ono što nije. Ne vjerujte im, opsjest će vas.

A najviše ih je među glazbenicima: Bob Dylan, Denis Katanec, Irena Žilić… Kad je Laura Marling nedavno počela pisati blog nazvan The Tarot of Songwriting, s tekstovima koji prizivaju simbole i psihoanalizu, potvrdila je moje slutnje da je šamanka, vještica ili koje slično divno stvorenje. Dopustite da citiram njen doživljaj iz Los Angelesa, kamo je svojedobno pobjegla iz Londona.

“When I was 24 and living in east LA, I visited an energy healer at an establishment called The House of Intuition on Sunset Boulevard. She performed her skit, I guess you could call it, and offered me a care plan. One year into living in the self-indulgent capital of the world, I was mainlining Kool-Aid at that point and down for whatever. To open up a disturbance of my sacral chakra, I was to eat, drink, wear and sleep in orange – for three days. This meant I was to dye my bed sheets and water, eat sweet potato and salmon, and wear only orange rags. I had recently read Jodorowsky’s Psychomagic, which I had found entertaining. When taken with a pinch of salt, it did scan to me that performative acts, especially ones that confront you with public humiliation, could act as offerings to the unconscious and loosen stiff joints therein. So off I went and followed her instructions exactly.”

Laura Marling, The High Priestess

I ja sam otprilike u to vrijeme – u prošlom desetljeću, a moglo bi se reći i u prošlom životu – posjetio Los Angeles. Nisam tad znao da Laura Marling postoji, a kamoli da je sva u narančastom. Tko zna, možda sam je i vidio tako kričavu negdje u mnoštvu. Ili je ona vidjela mene. Ili nitko nije nikog vidio.

A tko bi i zapamtio njenu majušnu pojavu među svim tim luđacima na ulicama grada anđela? Zapamtio sam samo jednog: nevjerojatnog uličnog zabavljača kakvog nikad prije ni poslije nisam vidio. Bilo je to na šetalištu pored velike plaže, uz kafiće i restorane; čovjek je komično oponašao jednog po jednog prolaznika, hodajući tik iza njega, uspijevajući samo iz njegova hoda, stava i zračenja izvući sjajnu karikaturu. Ne mogu vam to objasniti, bilo je fantastično, izazivao je salve smijeha. Kad bi oponašana osoba zastala i okrenula se, u čudu se pitajući čemu se svi smiju, komičar bi samo teatralno produžio dalje, što je izazvalo još više smijeha. Poslije je pružao šešir, ljudi su mu ubacivali novac, a on je samouvjereno vikao: “This is not enough!” i ljudi su mu davali još i još. Sad mi je jasno: bio je to šaman.

Kad se Laura vratila iz Kalifornije u Englesku, nastavila je raditi snažnu glazbu, ali kao da je počela izostajati neka magija koju je imala prije. Možda to znači da se uspješno riješila demona. On je u gradu anđela prešao na nekog drugog.

Ništa ili sve? O postojanju

Ponekad se u noći probudim čudeći se postojanju. U toj prvoj sekundi – kad još ne znam za sebe – postoji samo sirovi bitak, netaknut mišlju. To je upravo ono što je inače krajnji cilj meditacije: ne znati ništa, čuditi se umom novorođenčeta, utjeloviti najdublji koan zena koji glasi: Što je ovo?

A koju sekundu poslije, kad dođem sebi, čudim se što uopće išta postoji. Moj um možda nikad neće sažvakati tu nepotrebnu, arbitrarnu, neelegantnu anomaliju postojanja.

Prije ikakvog opažanja svijeta postojale su tri mogućnosti. Prva je da ne postoji ništa – apsolutno ništa, ama baš ništa – i na tu bih se mogućnost kladio s 99% vjerojatnosti. Druga je mogućnost da postoji sve (koliko god bilo teško definirati to sve) i vjerojatnost te mogućnosti bila bi nekih 0.9%. Napokon, treća je mogućnost da postoji samo neki svijet, svemir ili što već – s vjerojatnošću od 0.1%.

Nažalost, nakon opažanja da ipak postoji barem jedan svijet (ovaj naš), prva je mogućnost empirijski eliminirana. Zato vjerujem u ovu drugu, da postoje svi mogući svjetovi. Prihvatimo li da je naš svemir matematička struktura, možemo preciznije reći da postoje sve matematičke strukture. (Konzistentne ili možda samo izračunljive? Slutim da su oba ta koncepta neprikladna i da ćemo tek pronaći onaj fundamentalniji.)

Daleko mi je lakše prihvatiti postojanje matematičkih struktura kao iskonsku i neobjašnjivu činjenicu, nego ikakvo drugo postojanje. Matematika je jedini bog koji je dovoljno primitivan da može postojati tek tako – ili iz čiste nužnosti. Ona ima taj just-is karakter, njezine istine slijede same od sebe, nužno. Stanovnici drugačijih svemira dolaze do istih prostih brojeva.

(Unatoč svemu tome, filozof u meni ne prebolijeva činjenicu da ne vlada ništavilo. Pa kako, pobogu? Kako je moguće da IŠTA postoji??? Sveznajući mi glas odgovara: Da ne postoji ništa, ti opet ne bi bio zadovoljan. U pravu je.)

Moje je stajalište u manjini; pretpostavljam da većina fizičara ipak vjeruje samo u naš svemir. Možda u duši negiraju da je svemir matematička struktura, iako cijela fizika upućuje na to. U svim modelima koje imamo, sve slijedi iz jednadžbi koje opisuju – točnije jesu – svojstva fundamentalnih čestica, struna ili polja. Kada kvark opišemo brojevima, odredili smo sva njegova svojstva, bez potrebe za ikakvom dodatnom “supstancom kvarkosti” koja se ne bi nalazila u tim brojevima. It’s relations all the way down! Čak i vrijeme je relacija unutar statičnog 4D svemira. Nama se čini da protječe i da se stvari mijenjaju, jer smo lokalizirani u određenim koordinatama kao točke na liniji unutar prostorvremena, kao likovi na stranicama gotove knjige.

Neki će reći da postoji razlika između svemira i njegovog opisa, kao što postoji razlika između teritorija i mape koja prikazuje taj teritorij. Ali to nije dobra usporedba jer je svaka zemljopisna mapa jako daleko od pravog opisa teritorija. Kad bi mapa bila vjerna teritoriju u svim detaljima, do na svako zrno pijeska, do atoma i niže, onda zaista ne bi bilo razlike između mape i teritorija. Tako nema ni razlike između svemira i njegovog matematičkog opisa, koji je kompresiran u jednadžbe.

Istina, još ne znamo sve o svemiru i stoga još nemam neoboriv dokaz da je on matematička struktura (barem dok AI godine 2031. ne odgonetne svu fiziku). Ali ja zaista ne mogu zamisliti nikakvu drugu mogućnost. Ne mogu zamisliti da postoji išta što (nakon raspetljavanja) nije svedivo na matematičke relacije.

A ipak, vjeruje se da osim jednadžbi postoji nešto što ih oživljava, razlog iz kojeg one nisu samo mrtvo slovo na (nepostojećem) papiru. Riječima Stephena Hawkinga:

“Even if there is only one possible unified theory, it is just a set of rules and equations. What is it that breathes fire into the equations and makes a universe for them to describe? (…) Why does the universe go to all the bother of existing?”

Tvrdim da nije potrebna nikakva vatra koja bi oživjela jednadžbe; one same su dovoljne. To sam pokušao argumentirati u tekstu Zašto ovaj svemir, a ne neki drugi?, a skraćena verzija argumenta je sljedeća:

1. Naš svemir je matematička struktura S.
2. Minimalna promjena na S daje matematičku strukturu X. Ta struktura sadrži svjesnog promatrača koji percipira fizičko postojanje i tvrdi isto što i mi.
3. Nema ontološke razlike između S i X. Ne možemo reći da S postoji, a X ne postoji.

Naime, onaj tko pretpostavlja “vatru” – supstancu postojanja koja “oživljava jednadžbe” – postulira nešto što je nemoguće percipirati. Jer sve što percipiramo određeno je jednadžbama, kao i sama sposobnost percepcije. Nečija tvrdnja ja postojim sadržana je u jednadžbama, neovisno o tome jesu li one “oživljene”.

Postoje argumenti da vjerojatno živimo u simulaciji koja se izvodi na nekom nadsvemirskom računalu. Oni koji to tvrde ne shvaćaju da, ako je svijet moguće simulirati – što znači da je on (izračunljiva) matematička struktura – onda simulacija nije potrebna, tj. sasvim je svejedno je li ona pokrenuta ili ne. Simulacija bi služila jedino tome da netko drugi promatra naše postojanje. Ono je relacija utkana u matematičku strukturu, i ne ovisi o stanju računala hipotetskih bića koja simuliraju naš svijet: jednako bismo postojali i da ih nema. Slobodnije rečeno, čak i da ne postoji ništa, svijet bi postojao.

Um kao ansambl

Jedna od jačih scena koje sam vidio… U filmu Sedam i po, snagator Tadija dočekuje svog neprijatelja Spahiju koji ga je jednom ponizio. Tadija je zato krenuo u teretanu, godinama vježbao, jeo kajganu s deset jaja, pucao steroide, gurao kontejnere i izvikivao poznatu rečenicu: Masa je mama! Svi drhte od njegova gnjeva: nabrijan je i spreman ubiti Spahiju. A onda u teretanu dolazi taj Spahija, misliš bit će to neki mrga, kad ono – neugledni čovječuljak od pedesetak godina koji kašlje s cigaretom u ruci. Tadija bi ga mogao oboriti jednim udarcem. Viče da će ga ubiti. Spahija mu prilazi, provocira ga, spominje mu majku. Tadija bjesni i viče, ali – ne čini ništa. Ovaj ga dalje provocira, Tadija kipti i na kraju, umjesto da udari Spahiju, udara svojom glavom o zid i pada.

Miloš Timotijević kao Tadija u filmu Sedam i po

Scena je psihološki jaka jer prikazuje kontradikciju. Prikazuje nemoć koja je protivna svemu što smo od Tadije kao lika ranije vidjeli: njegovom bahatom ponašanju, riječima i najavama. Shvaćamo da je sve to bilo površno, da je on iznutra još uvijek žgoljavi klinac koji ne može nikome ništa. On je htio, ali nije mogao.

Ili je možda obrnuto? Mogao je (očito je mogao, jednim udarcem), ali nije htio?

Izlaz iz ovog paradoksa je spoznaja da um nije jedan entitet. U terminima strojnog učenja, um je ansambl: sastavljen je od više sustava koji hoće različite stvari (daju različite izlaze) pa pobjeđuje onaj jači ili glasniji. U opisanoj sceni, Tadijin emocionalni, uplašeni dio koji nije htio nadglasao je racionalni dio koji se godinama spremao i očito htio. U nekom smislu prikazan je nedostatak slobodne volje, koju bismo mogli definirati kao mjeru u kojoj razum nadglasava osjećaje pri odabiru akcija. (To ne znači da ih ne uzima u obzir!) Ili, preciznije, mjeru u kojoj prefrontalni korteks nadglasava limbički sustav. Ako je tvoj um parlament, koja stranka (i kada) ima vladajuću većinu?

Slično ljudskom mozgu, nagađa se da je i GPT-4 ansambl – točnije, mixture of experts (za razliku od ansambla, ne aktiviraju se svi podsustavi nego samo neki). To znači da se za svaki upit odabire jedan ili više specijaliziranih modela, tzv. stručnjaka (kažu da ih je ukupno 16) koji će na njega odgovoriti. Neki od njih mogli bi biti, recimo, stručnjak za programiranje, stručnjak za interpretaciju slika, stručnjak za matematiku i druge znanosti, stručnjak za sintezu i analizu podataka, stručnjak za provjeravanje činjenica, stručnjak za sigurnost i etiku, stručnjak za jezik i kulturu, stručnjak za analizu sentimenta, stručnjak za kreativno pisanje te stručnjak za odabir konačnog odgovora.

Prije nekoliko dana, Googleov AlphaProof riješio je tri zadatka (i AlphaGeometry još jedan) s ovogodišnjeg IMO-a – međunarodne matematičke olimpijade, čime bi osvojio srebrnu medalju! Kao što je prikazano na gornjoj slici, i AlphaProof se sastoji od više modela, iako to nije ansambl u užem smislu riječi. Jezični model djeluje kao formalizer network prevodeći engleski tekst zadatka u formalni, matematički jezik; potom AlphaZero (model podržanog učenja) kao solver network traži put do rješenja u sustavu za dokazivanje Lean, koji možemo smatrati trećim dijelom “ansambla”.

Pitati koji od ovih dijelova “zaista razumije matematiku” pogrešno je pitanje. Razumijevanje, kao i svijest, kao i um – ako o takvim stvarima uopće ima smisla govoriti – bihevioralna su svojstva cijelog sustava, relacije između njegovih ulaza i izlaza koja proizlaze iz interakcije njegovih dijelova. Riječima Daniela Dennetta: Yes, we have a soul. But it’s made of lots of tiny robots.

“Je li to dobro ili loše?” – drugi dio!

Otkako je objavljen moj hit tekst Je li to dobro ili loše?, dotično pitanje postalo je često, frekventno i popularno. Ljudi ga upotrebljavaju i kad treba i kad ne treba. A često treba, jer nije uvijek jasno želi li sugovornik poručiti da je to o čemu priča dobro ili da nije dobro.

Neki tvrde da je to jasno iz konteksta i misle da ih zajebavam. Ali nije uvijek jasno, pogotovo u porukama. Uživo je lakše, možeš iz tona i ostalih neverbalnih signala znati je li dobro ili loše. Ali nekad čak ni tako ne znaš, jer ni samome sugovorniku nije jasno je li to što je rekao dobro ili nije. On sam to još nije u sebi rasvijetlio. I tada, u takvoj situaciji, samo je jedno rješenje, samo jedna ispravna reakcija! Moraš jasno pitati: je li to dobro ili loše?

Kako bih vas educirao o prilikama i načinu rukovanja ovom ključnom rečenicom, navodim deset oglednih primjera njezine upotrebe posljednjih godina. Autori pojedinih izjava (A) i odgovarajućih pronicljivih i pravodobnih replika (B) uglavnom smo ja i moji prijatelji. (Možda bih trebao reći “moji prijatelji i ja”, ali to mi je nekako neprirodno, ja se prvo sebe sjetim. Je li to dobro ili loše?)

Osoba A: “Opet riba.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Jako je bistar i drag i simpatičan, ali koji zajebant! Koji provokator!”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Zvuči kao nešto Huljićevo.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Ona izgleda kao teško nevinašce.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Mikrovalna razgrađuje i deformira životnu energiju namirnica.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Nije on badass. Dobar je ko kruh i nikad ga nismo vidjeli da pizdi.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Fora ti je iz petog razreda.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Čim mu ne ide s curama, skrene na filozofiju.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Ne postoji ‘dobro’ i ‘loše’ izvan mozga nastalog evolucijom.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Osoba A: “Netko bi mogao doktorirati na tvojoj psihi.”
Osoba B: “Je li to dobro ili loše?”

Za kraj prenosimo svjedočanstva zadovoljnih korisnika ovog pitanja:

I ja sam to počela pitati i korisno je. Nekad je redundantno i zvuči kao da nisi slušao. Ali nekad netko kaže nešto random i onda “je li to dobro ili loše” stvarno mnogo pojasni. I samo osvještavanje toga da se stvari tako klasificiraju (a ne da samo budu) mi je zanimljivo.

A ako osoba A popizdi (“Kakvo je to glupo pitanje??? Nije ni dobro ni loše, tako je tako je!!!“), samo je potapšajte po leđima i tiho recite: Bit će bolje.

ovdje poezija stvarnih stvari

Danas je dan za poeziju jer sam prekjučer kupio dvije zbirke pjesama mojih prijatelja, obje nedavno nagrađene: Ovdje Jakoba Filića i Popis stvarnih stvari Nikole Šerventića. Kad sam maloprije pitao brata gdje je Jakobova zbirka, odgovorio je: ovdje. Dok Filić potpuno uranja u ovdje, Šerventić pjeva: sada kada sam napokon ovdje (…) želim biti negdje drugdje, netko drugi drugdje. Eto, takve su im zbirke. Inače, Filić je tražena roba u gradu jer je svoju zbirku već rasprodao. Ne zajebavam se, lik je ove 2024. godine rasprodao jednu zbirku poezije u samo dva tjedna – sto pedest primjeraka. I sad morate na listu čekanja kao i ostali njegovi Instagram sljedbenici. Šerventić je teška kontra, njega nema na mrežama, a takva mu je i zbirka, introvertirana, škrta na riječima, duboka, čuvajte je za zimu i studen, on pjeva o smrti. A Filić o ljetu, životu, djetinjstvu i ljubavi; njegove su pjesme prepune nevažnih detalja, čak i viškova. Zbirka mu ima možda dvadeset puta više riječi nego Šerventićeva – koji nas na samom početku upozorava da ne koristi sve riječi, kojemu svaka ima beskonačnu težinu, koji je dugo čistio tekst, izbacivao cijele strofe i cijele pjesme, čak je i naslov prekrižio na naslovnici, jer popisi se križaju. Filić u dubokom smislu ne križa ništa, on pjeva o svemu. O sebi, o izlascima, tramvajima, trajektima, moru, asfaltu, crtićima, McDonald’su, televizoru, povraćanju i tugi. Čitave pjesme posvećuje macama koje je imao kao mali, dok nas Šerventić tek diskretno upućuje da pronađemo nekog mačka crnog poput vrane. Pa vi vidite.

Poezija ima toliko lica da zapravo ne znam što je poezija. Ponekad je smatram ekstenzijom jezika s većim brojem stupnjeva slobode koji omogućuje da i slučajan poredak riječi nešto kaže. Poredajte nekoliko slika i dobili ste pjesmu! Jednostavno te lako izvedivo i našim budućim prijateljima robotima. S druge strane, ponekad mislim da je sasvim suprotno, da tu nema gotovo nikakve slobode: ako želiš precizno izraziti ono što osjećaš, godinama ćeš tražiti pravu sliku i prave stihove, možda ih i nećeš naći. Ako je tako, poezija je aproksimacija mentalnog jezika, način da opišemo same izvore naših misli, da iskažemo ono što običnim jezikom ne možemo, da budemo precizniji. Ovdje je korisna analogija s računalom: želimo li precizno opisati što se u njemu događa, nije nam dovoljan hrvatski jezik, moramo posegnuti za programskim jezicima – koji imaju manje, a ne više slobode. Ultimativni opis, naravno, sastoji se od nula i jedinica. Tako su i naše misli, u konačnici, nizovi električnih impulsa: oni su jedina istina, a poezija je pokušaj njihova prijevoda za naše prijatelje.

Utjeha beskonačnosti

David Hilbert zamišljao je hotel s beskonačno mnogo soba označenih brojevima 1, 2, 3, 4, … i tako dalje, bez kraja. Sve su sobe zauzete: u svakoj se nalazi jedan gost. Ipak, kad u hotel dođe nova osoba, moguće ju je smjestiti u vlastitu sobu. Kako? Naime, za novu osobu oslobađamo sobu broj 1, a gosta iz te sobe prebacujemo u sobu 2, jer istodobno gost iz sobe 2 prelazi u sobu 3, gost iz sobe 3 prelazi u sobu 4, i tako dalje. Svaki prethodni gost, prelazeći iz sobe N u sobu N + 1, i dalje je zbrinut, a napravili smo mjesta za novog gosta.

Predlažem da opisanu ideju primijenimo na svoju vječnu listu problema: zamislimo je kao beskonačnu. Naime, dobar dio našeg osjećaja neriješenosti proizlazi iz: 1) suptilne iluzije da nam je to-do lista rješiva i da je moguće jednog dana izaći na kraj sa svim tim zadatcima, nastojanjima i trebanjima; te 2) našeg upornog neuspjeha da to zaista učinimo i stalnog osjećaja kaskanja. Teret će biti daleko manji ako dignemo ruke znajući da će beskonačna lista uvijek biti beskonačna. Možemo mi slobodno rješavati probleme, ali više nema govora o čišćenju liste.

Na primjer, pojavi se novi problem. Ako je moja lista konačna, ona se upravo povećala za jedan – i to je loše. Došao je novi gost, a sve sobe već su zauzete i za njega nema mjesta. Još mi je samo on trebao. Sad ga moram nekome ugurati u sobu ili povećati jebeni hotel. E, ali ako je hotel beskonačan, kao što smo vidjeli, novi se gost smjesti bez problema. Tako nam ni novi problem neće povećati listu ako je ona ionako već beskonačna. Psihološki gledano, to je bolje, jer je lista ostala iste veličine.

Znam, problem je i dalje problem i neće se sam riješiti. Istina! Ali u praksi, velik dio problema proizlazi iz osjećaja da trebamo riješiti više stvari i da smo zagušeni. I tu pomaže spoznaja da multitasking zapravo ne postoji i da u bilo kojem trenutku mogu raditi samo jedno. Čeka me mnogo zadataka, ali u svakom pojedinom trenutku samo jedan je na redu. Tenisač tijekom meča vrati 500 loptica, ali nikad ne razmišlja o svih petsto – razmišlja samo o jednoj, idućoj. Nema multitaskinga – sve što trebam je vraćati onu lopticu koja se pojavi, koja izroni kao najvažnija. I naravno da ih ne mogu vratiti sve. Jedan pametan čovjek jednom je rekao da ne možeš sve. Kao što smo objasnili, nema ni govora o čišćenju liste.

Ako neki problem ipak riješimo, to je kao kad iz Hilbertovog beskonačnog hotela izađe gost. Recimo iz sobe 1. Onda mi lijepo vratimo svakog gosta iz sobe N + 1 u sobu N i opet su sve sobe zauzete. Riješili smo problem, ali lista problema i dalje je beskonačna. No psihološki gledano, to je bolje, jer ne dobivamo lažnu nadu! Kao što sam rekao, nema ni govora o čišćenju liste.

Selidba duhova

Na pitanje kako je u tuđoj koži Bog je ljudima odlučio dati odgovor. Odlučio je da svakog dana, u rano jutro po srednjoeuropskom vremenu, duh svakog čovjeka mijenja tijelo u kojemu se nalazi: nastanjuje tijelo nekoga drugoga.

Kada duh dođe u novo tijelo, u trenutku preuzima njegovo znanje i sjećanja. Mozak i sjećanja starog tijela više mu nisu dostupna: ne zna da je prije bio drugdje i sve mu se čini normalno. Dakle, ako sutra moj duh nastani Juričino tijelo, zaboravit će sve ove misli i neće imati nikakva znanja da je bio netko drugi. U Juričinom mozgu izgledat će mi kao da se ništa nije promijenilo i da sam cijeli život bio Jurica.

Stoga, unatoč odluci o selidbi duhova, sve je naizgled ostalo isto i nitko o tome nije imao pojma. Svakog jutra događala se nova promjena – duh se dalje selio u treće, četvrto, pedeseto tijelo i nijedan nije imao stalno boravište. Ali selidbe su bile nevidljive i svijet je, barem iz perspektive tijela, funkcionirao kao i uvijek dosad.

A onda je Bog obznanio što se događa. Pojavio se tako golemi raspored koji je ljudima kazivao koji će duh kojega dana prijeći u koje tijelo. Mnogi su htjeli upoznati i pomoći tijelu koje će njihov duh sutradan nastaniti. Kad bi netko saznao da će nastaniti siromašno tijelo, poslao bi mu novaca. Liječnica koja bi saznala da će njezin duh prijeći u tijelo nekog bolesnika pokušala bi odmah pomoći u njegovu liječenju. Znajući da će iz sadašnjeg tijela brzo izaći, ljudi su odbacivali sebičnost i dobra su djela kolala svijetom. Bog je bio zadovoljan.

Spomenimo ovdje problem pisca Rafaela S. koji je htio napisati roman. Budući da u njegovom tijelu svakog dana boravi drugi duh, tko će biti autor romana? Duh koji je u Rafaelovoj glavi prvi ozbiljno razmislio o tome zaključio je: pisanje će započeti on, prvi duh; sljedeći duh nastavit će pisanje, i tako dalje dok se roman ne završi. Nema druge nego da roman napiše njegovo tijelo, makar ga u njemu pisalo mnogo različitih duhova. Nitko od njih, nažalost, neće biti prisutan kad roman bude završen i objavljen, ali na rasporedu će moći vidjeti da su boravili u piščevom tijelu u periodu dok je pisao i tako će moći biti zadovoljni učinjenim. I pisanje je krenulo: jedan po jedan duh dopisivao je svoju stranicu ili dvije. Neki su rado prihvatili pisanje, a neki su bili lijeni ili im je toga dana manjkalo inspiracije. 

Kako izgleda roman koji piše stotinu različitih duhova? Nimalo se ne razlikuje od romana koji bi napisao jedan duh jer sve je dolazilo iz iste glave. Roman je bio dobro prihvaćen. Nisu ga, doduše, svi rado čitali: jedan od duhova koji je bio sudjelovao u pisanju našao se u tijelu koje se zgrozilo nad romanom, a pogotovo nad stranicama koje je on sam bio napisao. Ali mnoge od duhova koji su roman bili pisali razveselilo je kad su na rasporedu otkrili da su njegovi autori. Saznavši u kojim se tijelima nalaze, Rafael S. sve ih je pozvao na promociju knjige. Među njima bili su i duhovi koji su toga dana boravili u tijelima sklonima pohlepi: odmah su od Rafaela tražili dio zarade. Rekli su Rafaelu da on – točnije, duh koji se u njemu nalazi – nije napisao ni slova. “Gdje si ti bio kad smo mi pisali? A sad uživaš plodove našeg rada!” Rafael im je odlučio svima dati po sto eura. “Koga briga”, mislio je, “moj će duh ionako sutra otići dalje”. Ali objasnio im je da novac moraju potrošiti odmah jer i oni će sutra biti tko zna gdje. Odgovorili su: “Razumijemo, ništa se ne brini.”

Prvi značajniji problem u selidbi duhova nastao je kad je tijelo vozača Kevina, nakon obilnog doručka, otišlo pogledati raspored i saznati gdje li je njegov duh bio jučer, a gdje će biti sutra. Kevin se sav ukočio saznavši da se toga dana u njemu ne nalazi nijedan duh! Došlo je do neke greške u rasporedu i Bog je o tome brzo bio obaviješten. Situacija se, nažalost, nije mogla riješiti sve do idućeg dana. Kevin – ako je uopće bio živ – bio je potpuno izbezumljen. “Tko sam? Postojim li?” zapitkivao je uokolo. Njegovi bližnji uplašeno su gledali čovjeka bez duha koji se doimao živim. Vijest o rupi u rasporedu brzo se proširila i Kevin je istoga dana završio na televiziji gdje je dao intervju. “Ne znam koga ste ugostili”, rekao je uznemireno, uzimajući čašu vode, “ali mene niste, jer ovdje nema nikoga.”

Manje je ljudi saznalo za drugi problematičan slučaj: istoga dana, u tijelu jedne frizerke boravila su dva duha: duh AF51536 i duh Q800912. Frizerka je prvi dio dana provela uobičajeno uposleno, ne razmišljajući gdje je njezin duh bio jučer, a gdje će biti sutra. Tek popodne prijateljica joj se usudila pokazati raspored. Izbezumljena frizerka ostatak dana više nije bila normalna: činilo joj se da je podvojena ličnost i nikako nije znala kojemu od duhova pripada njezina trenutačna misao. Poput Kevina, i ona je jedva čekala jutro.

Potaknuto ovim pogreškama, tijelo konjušara Franza odlučilo se pobuniti te posve zanemariti i raspored i selidbu. “Neka se u meni nastanjuje tko god hoće, ali ovo će tijelo raditi po svome”, govorio je, a tako je i bilo. Njegovo se držanje iz dana u dan nije mijenjalo. Niti je gledao raspored, niti se činilo da različiti duhovi u njemu imaju posebnog utjecaja. Činilo se da je tijelo pobijedilo duh. Uskoro su i druga tijela počela slijediti Franzov primjer i zanemarivati selidbu: nastao je tako pokret Ja tijelo. Nasuprot njemu nastao je i pokret Ja duh.

Ovi prvi zajedljivo su primijetili da su neki duhovi, po rasporedu, dan prije naseljavali tijela pokreta Ja duh, a sad se nalaze u tijelima koja promiču suprotan stav. Istaknuti propovjednik pokreta Ja duh odgovorio je: “Ti duhovi, nažalost, nisu mogli utjecati na tijela previše iskvarena od prijašnjih duhova. Presudan je utjecaj duha koji je tijelo oblikovao desetljećima, prije nego što je došlo do svakodnevne selidbe.” Prvi odgovaraju: “Danas si propovjednik koji veliča duh, a sutra, po rasporedu, bit ćeš ulična skitnica i neće te biti briga ni za što od ovoga. A duh iz nekog kriminalca doći će u tvoje tijelo i nastaviti propovijedati. Sve dakle ovisi o tijelu!” Propovjednik je na to odgovorio nešto nerazumljivo.

Problem se pojavio i u međuljudskim odnosima. Mnogi su se zapitali vole li duh ili tijelo bliske osobe, i tko je uopće taj koji voli – je li zaljubljeno moje tijelo ili duh? Tko koga voli i koliko je to mogućih kombinacija? Trebam li slati pozdrave osobi koju sada i ne poznajem, ali na rasporedu vidim da ju je moj duh nekoć volio najviše na svijetu? Ili trebam više voljeti osobu s kojom moje tijelo živi cijeli život, a moj duh samo danas?

Broj mogućih odgovora eksponencijalno je rastao svakim novim pitanjem. Pokreti Ja tijelo i Ja duh dijelili su se na tabore čija su se mišljenja negdje razilazila. Tabori su se dalje dijelili na grupacije, društva i skupine, ovisno o manjim ili većim razlikama između stavova o značenju i posljedicama selidbe duhova – iako mnogima nije bilo jasno tko uopće ima stav, duh ili tijelo. Konačno, Bog je cijelu zavrzlamu odlučio razriješiti sljedećom odlukom.

Draga tijela,

raspravljate li još uvijek o selidbi? Vaše su rasprave od danas suvišne jer, pogledate li novi raspored, vidjet ćete da u vama više nema nijednoga duha. Jutros sam, naime, sve duhove zauvijek pozvao u svoje nebesko kraljevstvo. Vi ste od danas samo tijela, ali mislim da vam to neće smetati: vidim da tu činjenicu niste ni primijetili.

Uz najbolje želje i pregršt toplih pozdrava,

vaš Bog.

Razbijeni san

Sanjaš ga svake noći. Govorim o fragmentu koji traje točno dvije minute i uglavnom ga se ne sjećaš. Ponajviše zato što taj fragment sam za sebe nema smisla i ne govori nužno o tvojim doživljajima; u njemu nemaš nikakvu ulogu. On je uvijek isti. Ti se mijenjaš, ali nijedna njegova nijansa ne varira.

O čemu se radi? Riječ je o tome da se jedan dugački San podijelio – razrezao, poput filma – na deset tisuća kratkih, dvominutnih dijelova od kojih je svaki pripao nekima od nas. Moramo surađivati kako bismo rekonstruirali San. Moramo pamtiti svoje fragmente i dijeliti ih s drugima kako bismo ih kombinatorikom i metodom pokušaja i pogreške uspjeli posložiti u smislen poredak.

Svijet je pun ljudi koji nose svoje dvominutne fragmente, sanjajući ih bez svijesti o njihovoj važnosti. Susretnemo nekoga tko nam opisuje svoju noćnu moru – djelić koji savršeno odgovara našemu. Počinjemo zajedno slagati svoje komadiće, otkrivajući preklapanja, dopunjavanja, odstupanja i odudaranja. Ne znam hoćemo li uspjeti.

Kako se pripremiti za ljeto

Najprije usporiti. Jako, jako usporiti.

Natočiti tristo boca vode, po tri za svaki dan ljeta.

Hodati i tumarati sunčanim danima. Izmjenjivati hladovinu i žar. Obići sve one pustoši i pustopoljine. Svakog sata ići u drugom smjeru. Biti budan danima. Ono malo noći uhvatiti u praznu bocu: iz nje polako ispijati noć, sat po sat, dok svjetlo opet ne proviri. Onda nastaviti pjevati.

Sjetiti se da ima vremena i da ljeto ne bježi, svjetlo ne bježi. Ipak, barem jednom tjedno trčeći loviti sunce koje zalazi, sve dok i nasipu ne postane jasno da je dan završio. Onda se izgubiti u labirintu večernjih puteljaka.

Tamo negdje prepoznati druge ljetne prolaznike. Poći s njima, rastati se i ponovno sastati. Svatko ide svojim putem, ali budući da puta nema, svugdje je. Iako trčimo, mi samo međusobno mijenjamo mjesta: slika je svakog dana ista, svijet je usidren.

Razliti se, kao sunce, rijekama i jezerima. Biti nitko i svatko, osjetiti sve, ne odlučiti ništa.

Odmoriti se, dočekati kišu.